O pitanju slobode i vjerskom licemjerju

Molitva za Ovena Minija” i “Tuđa pravila”, dva su romana poznatog američkog pisca Džona Irvinga. “Molitva za Ovena Minija” jedan od najvećih svjetskih bestselera i gimnazijska lektira u SAD - klasik je sa dva nezaboravna lika, zauvijek povezana u djetinjstvu. “Tuđa pravila” je takođe knjiga o izuzetnim pojedincima, oni krše sva pravila, a ipak ostaju plemeniti i slobodnog duha. Džon Irving spada među najbolje savremene pripovijedače, pisac je koga čitaoci vole i saosjećaju sa njegovim likovima. U osnovi njegovih moralnih razmatranja nalazi se rijetka i postojana briga za dobrotu. Oba Irvingova romana nedavno je objavila Laguna.

”Molitva za Ovena Minija” sedmi je Irvinov roman. Objavljen 1989. godine, priča je o Džonu Vilrajtu i njegovom najboljem prijatelju Ovenu Miniju koji zajedno odrastaju u malom gradu Grejvsendu, u Nju Hempširu, tokom pedesetih godina prošlog vijeka. Oven je netipičan dječak s poteškoćama u rastu i razvoju, s netipičnom bojom kože i s velikim teretom koji nosi, a to je spoznaja o vlastitom trenutku smrti. Vilrajt i Mini igraju bejzbol utakmicu Male lige. Kada lopta koju ispali Oven ubije Džonovu majku, život im se zauvijek mijenja. Oven Mini odbija da prihvati da je posrijedi bio nesrećan slučaj. On je ubijeđen da je postao božje oruđe poslato na Zemlju da sprovodi volju božju. Dječakova religioznost je u najmanju ruku čudna. Godine prolaze. Džon i Oven su momci stasali za regrutaciju i slanje u Vijetnamski rat. Niz događaja koji će uslijediti pokazaće da Ovenov božanski plan i nije samo umišljen.

Roman je ujedno i omaž najpoznatijem romanu Ginterta Grasa “Limeni doboš”. Gras je imao veliki uticaj na Džona Irvinga. Glavni likovi oba romana, Oven Mini i Oskar Macerat, dijele iste inicijale, kao i neke druge karakteristike, a njihove priče pokazuju neke paralele. I sam Irving je potvrdio sličnosti. “Molitva za Ovena Minija” međutim, slijedi nezavisnu i odvojenu radnju. Ovaj Irvingov roman bavi se ozbiljnim duhovnim pitanjima, kao što su važnost vjere, pitanja socijalne pravde i koncept sudbine, u kontekstu neobične pripovijesti. Tokom cijelog romana pisac daje kritiku organizovane religije i vjerskog licemjerja. Međutim, duhovna dimenzija je naglašena Ovenovim proricanjem sopstvene smrti. Sasvim je siguran da će umrijeti jer je “Božji instrument” i tako će služiti nekoj dobroj i važnoj svrsi. Takođe vjeruje da zna datum svoje smrti i da će ga herojski čin ubiti, ali i spasiti neku djecu. Međutim, pomalo je nejasno o tome gdje će se i kako dogoditi taj čin.

Ovaj Irvinov roman zamišljen je kao preplitanje triju različitih priča iz Džonove prošlosti, sadašnjosti i iz Ovenovog života. Pisac je to zamislio kao hronološko prepričavanje Džonovog i Ovenovog djetinjstva; priču o njihovim (i posebno Ovenovom) odraslim životima; i kao priču o Džonovom životu nakon Ovenove smrti. Tri pripovijedna toka se slivaju u jedan koji obilježava - Ovenova smrt, koju je on predvidio i dao joj neku vrstu smisla.

Iako mnogi Irvingova “Tuđa pravila” smatraju knjigom o abortusu, to nije u potpunosti tačno jer se pisac fokusira i na pitanje individualne ljudske sudbine ali i na brojne etičke probleme. Junak ove povijesti, Homer Vels odrasta u sirotištu gradića Sent Klauds u Mejnu, čiji je osnivač i upravnik dr Vilbur Larč. Larč na zahtjev svojih pacijentkinja obavlja abortuse i pruža priliku ženama da poslije porođaja neželjenu djecu ostave pod krovom njegove izolovane institucije. Atmosfera u Sent Klaudsu je vrlo živopisna, dok u sali škripi kireta duž zida materice, u drugoj prostoriji plaču novorođenčad, u trećoj je leš koji čeka na obdukciju, u četvrtoj biološki otpad u vidu tromjesečnog fetusa, u dvorištu jedno siroče vuče drugo u praznoj kutiji od urinarnih katetera. Doktor Larč gaji naročite simpatije prema mladom Homeru i obučava ga kao asistenta, u nadi da će ga jednog dana naslijediti u vođenju ginekološke prakse. Ali Homer se dvoumi: on se, naime, slaže sa tim da bi žene trebalo da imaju pravo na abortus, ali istovremeno smatra da nije u redu da ih on obavlja. Umjesto toga, on se upušta u neobičnu vezu i započinje život daleko od sirotišta. Sticajem okolnosti, veza između ta dva svijeta se ne može tako lako prekinuti i Homer je na kraju primoran da donese odluku u vezi sa angažmanom u Sent Klaudsu, jer svjestan je da nema većeg siročeta od onog koje sirotište doživljava kao sopstveni dom, a doktora koji ga je neželjenog donio na svijet kao sopstvenog oca.

Poenta, koju Džon Irving obično koristi - jeste da u određenom društvu uvijek postoji više pravila. Junaštvo leži u otkrivanju onih pravih, bilo da su postavljena na zidu ili isklesana skalpelima, a zatim i u obavezi da se ona slijede bez obzira na sve. Tako doktor Larč piše Homeru Velsu, njegovom surogat sinu i očigledno nevoljnom nasljedniku - “ Kako možeš dozvoliti sebi pravo da biraš kada toliko žena nema slobodu da same biraju? Žene nemaju izbora. Kako možeš da daješ sebi slobodu da ne pomogneš ljudima koji nisu slobodni da drugdje potraže pomoć?”

”Tuđa pravila” su roman za sve one koji vole Dikensa. Prateći odrastanje jednog siročeta, Irvingov roman pokreće niz važnih tema i motiva. Tako se problematizuje moralni aspekt samog čina abortusa uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje nagone nesrećne žene da se podvrgnu nečemu ovako strašnom. Piscu nijesu strana ni pitanja pobačaja, usvajanja, nevjerstva, homoseksualnosti, rasizma ili incesta. Likovi su postavljeni pred brojne dileme, svako mora da odluči da li će slijediti pravila ili ne.

Džon Irving je rođen u Ekseteru u Nju Hempširu 1942. godine i trenutno živi u Torontu. Za roman “Svijet po Garpu” dobio je National Book Award 1981. godine, i Oskara za najbolje adaptirani scenario za “Tuđa pravila” 2000 godine. Njegove knjige prevedene su na više od trideset pet jezika, a njegov najprodavaniji roman je “Molitva za Ovena Minija”.

( Vujica Ognjenović )