Djevojčice ne čitaju stripove

„This is a man’s world“ je pjesma sa divnom melodijom čiji sadržaj upućuje na presudnu ulogu muškog elementa u oblikovanju svijeta i svega u njemu, dok ženama velikodušno ostavlja ulogu začina, kao origana, bez kojeg pica ne bi bila pica. Da je crnogorsko društvo dalo ovom „muškom svijetu“ nemjerljiv doprinos, zaključak je koji se lako izvodi iz skupa opštepoznatih, priznatih i nepriznatih činjenica koje „patos - plavim“ akvarelom oslikavaju njegov duboko konzervativni karakter, a čije glavne konture izviru iz položaja žena u našoj uobičajenoj praksi nasleđivanja.

„Mučenice“, kako ponekad za sebe znaju da kažu dok „zure“ u sopstvenu prošlost i prošlost svoga roda (pola), su u pravima, dakle formalno, izjednačene sa muškarcima nakon Drugog svjetskog rata, tačnije od 1946. godine, donošenjem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije. Ovim zakonom proklamovan je diskontinuitet sa pravnom tradicijom i običajima sa zakonskom snagom koji su bili suprotni revolucionarnoj socijalističkoj doktrini, čime je stvoren „pravni vakuum“, koji je sudska praksa prevazilazila koristeći načela novog društvenog poretka, sve do donošenja saveznog Zakon o nasleđivanju iz 1955. godine. Na taj način je označen početak kraja, koji nikako da dođe, podređenosti žena u porodici i društvu u nas.

Kako pravo, međutim, nije i ne može biti lijek za sve društvene boljke i nepravde, tako su ukorijenjeni nasledni običaji u sudbonosnoj sprezi sa poslovično sponzorisanom zatucanošću, nastavili da u praksi „šiju“ ustavom i zakonima proklamovanu ravnopravnost polova. Nelagodu, stoga, izazivaju, u nacional-romantičarskom zanosu iznijeta „zapažanja“ da su crnogorske majke i sestre kroz istoriju bile tretirane, ne kao žene kod „drugih“ sa nipodaštavanjem, nego sa naročitom pažnjom, koja takav odnos oca, brata i sina prema ćerki, sestri i majci svrstava u najznamenitije primjere ljubavi i ljudskosti, kojom smo kao narod obilato obdareni za sva vremena. Uz toliko ljudskovine, ljudska prava nekako nam dođu sama od sebe.

Čekaj! Stani! Muškost, kao ultimativna moralna vrlina svakog patrijarhalizma, davala je i „đetićima“ ulogu zaštitnika i tutora nad „pišuljama“, je li? Pa i famozni „Bogišićev zakonik“ iz 1888. godine, propisivao je da se udovicama određuje staralac, kao preventiva da onako “mutave“ ne „spiskaju“ imanje, stavljajući ih u istu ravan sa maloljetnicima i „s’ uma sišavšim“.

Znači, nije bilo dobro. Zašto se onda zlo nije zaustavilo, kada je i zakonodavac intervenisao u korist žene?

- Pa, zbog „Stokholma“... „Sindroma“ - ono kad taoci zavole sopstvenog kidnapera. - Šta da radimo onda? - Za početak da priznamo da problem postoji i da se ovdje ne radi o plemenitoj tradiciji, jer ukorijenjena zaostalost je kao „rđa koja nikad ne spava“, kako bi Ujak Nil (Jang) rekao i nju nije moguće tek tako farbanjem zaustaviti. Ona nastavlja da radi „ispod“, razjedajući samu suštinu čovjekove svijesti i savjesti.

Dan-danas u Crnoj Gori sestre se odriču nasljedstva u korist braće, duboko uvjerene da čine pravu stvar i da je to vrhunski dokaz bratoljublja i privrženosti porodici porijekla. Svoje pravo da naslijede roditelja, ravnopravno sa svojom braćom, mnoge „seje“ sa „ponosom“ odbacuju, kako onda kada su po zakonskom osnovu „pozvane“ da naslijede - dakle, u slučaju kada ostavilac nije ostavio testament, tako i u slučaju testamentalnog nasljeđivanja, uzdržavanjem od korišćenja prava na nužni dio. Odricanje se, pritom, odnosi i na potomke onog koji se odrekao, ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime, što se po pravilu u Crnoj Gori ne dešava. Sestre na ovaj način braći „poklanjaju“ ne samo „svoje“, već i „svoje djece“. Je li ovo problem? S pravne strane, nije. Sa društvene, etičke i civilizacijske, naravno da jeste.

Obespravljena sestra, ali ne od zakona, već od zaostalih običaja kojima robuje i od kojih ne umije ni da počne da razmišlja da se brani, postaje obespravljena snaha. Njen manevarski prostor je sužen. Ona nikada ne može biti slobodna. Na taj način sama žena postaje ultimativno oruđe reprodukcije rodne nejednakosti. Njene ćerke i sinovi će upijati njene riječi da nikada bratu ne bi uzela... Krug se zatvara.

S tim u vezi, podaci Uprave za nekretnine Vlade Crne Gore pokazuju da žene čine oko 36 odsto upisanih nosilaca prava vlasništva u Podgorici i Kotoru, a da je npr. u opštinama Rožaje i Petnjica taj broj je ispod 7 odsto. U

Crnoj Gori žene su zastupljeniji pol i čine blizu 54 odsto stanovništva, ali zbog jednog drugog fenomena, izgleda ne zadugo. Naime, nadaleko smo čuveni i po selektivnim abortusima, tj. pobačajima koji su motivisani neželjenim polom djeteta, a koji uslovljava značajan disbalans u procentu rađanja između muške i ženske djece, na uštrb ženske djece, na šta nam je pažnju skrenuo i Savjet Evrope. Ovaj primjer takođe ilustruje da problem neravnopravnosti žena u Crnoj Gori svoj korijen ima ne u pravnom, već u društvenom deficitu ideje i prakse emancipacije, kao pojma koji uslovljavajuće određuje potencijal samoobnavljanja svakog društva ponaosob. Naime, u zakonskim okvirima, do navršene desete nedelje trudnoće, bezuslovno je dozvoljeno izvršiti pobačaj i to je neotuđivo i neprikosnoveno pravo svake žene u civilizovanom društvu, koje kao takvo isključuje mogućnost „istrage“ motiva jedne takve odluke. Istina, zakonom je zabranjen prekid trudnoće sa motivom izbora pola, kao i upotreba u tu svrhu ranih genetskih testova. „Kvaka“ je u tome što je „prave motive“ u ovom slučaju teško ili nemoguće dokazati, a pitanje je onda da li se time pravno treba i baviti, odnosno što je genetskim testovima ipak moguće saznati pol, pod zakonski dozvoljenim „izgovorom“ da se time provjerava rizik od naslednih bolesti. Problem selektivnih abortusa, dakle, nije u svojoj suštini u kršenju, zaobilaženju ili nedostatku pravnih normi, već je etičkog karaktera, pa je i suočavanje sa tim problemom moguće, prije svega, u ravni prosvjećivanja, a ne „lovom na vještice“.

Stoga nam kao društvu predstoji zadatak napuštnja isključivo kurativnog pristupa u suočavanju sa problemima, kao, u ovom slučaju, žetve posljedica davno posijanih uzroka, sa čijim gorkim plodovima ne znamo šta ćemo, osim da ih zakonom zabranimo, pa šta bude...

Nije teško razumjeti da je društvo, preko obrazovnih institucija i inicijativa usmjerenih na osnaživanje pojedinca u skladu sa vrijednostima kojima to društvo teži, jedina odgovorna adresa za „tretman“ problema rodne diskriminacije. Počnimo zato konačno da učimo djecu ravnopravnosti i drugim humanim vrijednostima koje su dramatično promijenile svijet na bolje - i vidimo se od tad za petnaestak godina da provjerimo šta smo uradili.

A, što se naslova tiče, to je samo još jedan stereotip.

Autor je advokat

( Radovan Bato Furtula )