Čime će se igrati djeca (u) budućnosti?

Jubilarna, 30. samostalna izložba crnogorskog umjetnika Nikole Markovića biće otvorena sjutra u Berlinu, u Njemačkoj u prostoru Međunarodnog centra za savremenu umjetnost “ForA” u 18 časova. Umjetnik se predstavlja inovativnim djelima iz prošlog vijeka za koja tvrdi da ih je tadašnja, ali i sadašnja kulturno-umjetnička elita u Crnoj Gori osporavala.

Marković će se predstaviti sa oko 30 radova, kao i sa materijalizovanim skulpturama i objektima koji su, kaže u razgovoru za “Vijesti”, ranije postojali samo kao nacrti, crteži i skice.

Djela je selektovao umjetnički savjet galerije, a u propratnom tekstu postavke se ističe da umjetnik kombinuje razičite umjetničke prakse - od jedinstvenih kosmičkih igračaka, crteža, skulptura od metala i porcelana do velike zidne instalacije i crnog oltara sa setom kružnih minijaturnih lutaka iz perioda prije Prvog svjetskog rata. Izložbu prati i umjetnički video film sa muzikom koju je snimio Marković, a uz sve to, postavka uključuje i crteže - nacrte za igračke budućnosti, ali i poliptih minijaturnih crteža koji prikazuju metamorfoze Mikija Mausa kroz vizije skulpturalnih iskustava i kreacija.

To djelo sastoji se od jednog Markovićevog rada iz djetinjstva, a koje je nastalo 1976. godine, u kombinaciji sa drugim crtežima nastalim u periodu između 1996. i 2016. godine. Tako Marković posjetiocima izložbe nudi povratak u 20. vijek, ali i putovanje u budućnost.

Pored toga što nudi koncept savremenih igračaka on istovremeno postavlja pitanje čime će se igrati djeca (u) budućnosti. Na pitanje kako bi najavio ovu izložbu, Marković odgovara na početku razgovora za “Vijesti” i kasnije detaljnije predstavlja svoja djela i rad, otkrivajući i planove za dalje, proces stvaranja, te govoreći o razlikama domaćeg i inostranog tržišta.

”Izložbu bih najavio kao jedno podsjećanje na moje inovativne radove iz prošlog vijeka koje, iz nekog razloga, naša tadašnja, a mogu reći uveliko i sadašnja kulturno-umjetnička elita (odnosi se na one koji su žirirali naše nacionalne postavke i salone i rukovodili i upravljali insitucijama kulture) nije dovoljno razumjela ili ih nije pravilno sagledala. Sada, kada se ti radovi nalaze u elitnim svjetskim galerijskim prostorima i kada su prošli provjeru stručne javnosti najvecih živih imena likovne kritike u Evropi, izgleda da sam ipak kao autor bio na dobrom putu što se ne može reći i za one koji su moj rad osporavali punih 30 godina.

Uz naziv izložbe “Untitled toys” stoji i “...the Last Cosmic Journey in the 20th century...” iliti “Posljednje kosmičko putovanje u 20. vijek”. Pored toga, izložba predstavlja i “jedinstveno iskustvo sa univerzalnim simbolima djetinjstva”... Na kakvo putovanje vodite ili pozivate posjetioce postavke i šta će moći da vide, kakvo iskustvo da prožive posmatrajući ono koje ste Vi iznijeli?

Ovaj projekat je posvećen, prije svega, intuitivnom reanimiranju važnih simbola odrastanja svakog od nas. Jedan od aspekata tog razvoja je svakako posvećen igri i igračkama koje svojom suštinom ostaju mnogo dublje u našem životu nego što nam to izgleda samo pukim površnim posmatranjem.

Živimo u vremenu kada igračka kao fundamentalno važan simbol djetinjstva nestaje prvi put nakon skoro 6.000 godina svog uspješnog trajanja. Umjesto nje nastaje poligon virtuelnih igračaka i igara koje svojom isuviše banalnom anatomijom djelovanja potiru neke važne psihološke matrice zdravog odnosa djeteta prema svijetu, njegovim izazovima i tajnama koje ga pohode.

Moj rad se stoga okreće upravo nekim, na prvi pogled, nevidljivim vezama i vrijednostima starih igračaka i materijala kojima su akumulirane energije igre i odrastanja generacija koje su oblikovale svijet kakav danas poznajemo.

Ovo je Vaša trideseta samostalna izložba. Posvećena simbolima detinjstva, može li se reći da prikazuje možda neki simboličan trenutak prelaska u neku novu fazu ili pak dublji povratak djetinjstvu i evociranju tog perioda? Ima li autobiografskog ili dokumentarističkog zapisa u ovoj postavci?

Moj rad je već tri pune decenije posvećen istraživanju simbola najranijeg djetinjstva, prenatalnoj i natalnoj estetici kao i prvih psiholoških iskustava i fenomena koji prate taj izuzetno kompleksan i osjetljiv period našeg razvoja.

Ono što je novo je svakako prvo skulpturalno predstavljanje mojih starih nacrta i skica i dio je postavke koju sam spremao za moju veliku retrospektivnu izložbu u Narodnom muzeju planiranu za narednu godinu.

Nekadašnji kustos i umjetnički direktor TATE muzeja u Lononu i dugogodišnji predsjednik Svjetske asocijacije likovnih kritičara u Velikoj Biraniji, dr Mark Gisburn, potpisuje tekst koji prati izložbu. On ističe da postavka obuhvata “različite umjetničke prakse, među kojima se izdvaja i izuzetno velika zidna instalacija i crni oltar”. Ta instalacija je, primjećuje on, smještena na specifičnoj lokaciji, okružena minijaturnim lutkama iz perioda prije Prvog svjetskog rata, kao segment nazvan “Untitled Toys of Happy Silence”. Šta to znači i šta pokazuje, iz Vaše perspektive kao autora i umjetnika?

Taj konkretan asamblaž od 100 starih minijaturnih porculanskih igračaka, lutki nudi jednu novu i neobičnu energiju kada im se da uloga tišine i zadovljstva koje su nekada same stvarale u koreografiji stotina važnih ljudi u prošlom vijeku..

Dugo godina sam radio na sakupljanju te kolekcije jer je ostalo jako malo sačuvanih tih minijaturnih lutki i mnogo ih je teže naći nego srednje i velike formate.

Zanimljivo je da one spadaju u lutke koje su proživjele svoj život u igrama nekih srećnih generacija sa početka 20. vijeka koje nisu osjetile ratove i probleme onih kasnijih prilično traumatičnih i bučnih iskustava djetinjstva i odrastanja.

Taj period sa kraja 19. i početka 20. vijeka je bio jedan nevjerovatno važan period kada su nastale neke od najvažnijih civilizacijskih i kulturoloških promjena kojima i dan-danas svjedočimo.. Ja smatram da je to posljedica tih sretnih i zadovoljnih iskustava tišine i radosti odrastanja tih pojedinaca koji su, kao generacije, svojim djelima kasnije obilježili čitav svijet i istoriju umjetnosti i kulture.

Otkud motiv igračaka, s obzirom na to da su igra i igračke nešto što pripada svima, a ponajviše u onom periodu čiste dječije iskrenosti? Uz to, izložba uključuje crteže koji predstavljaju “nacrte za igračke budućnosti koje će biti ksenoboti i moći će da imaju programirane biološke karakteristike”, zapisala je Olga Liscova kao jedna od kustosa izložbe. Mogu li se te igračke posmatrati kao dizajni ili više ostaju umjetničko djelo i kako su nastale? Koliko je bilo teško/izazovno osmisliti ih i na šta ste se ponajviše fokusirali u tom procesu?

Igračkom je nastala umjetnost u civilizaciji ljudskog roda. U prethodnim pitanjima smo pojasnili mnogo toga oko razlika u današnjim igračkama virtuelnog karaktera u odnosu na one tradicionalno prisutne koje su, gotovo neizmijenjene, vladale svijetom djetinjstva duže od šest milenijuma. Kao svakom svijetu promjenâ moramo biti naredni i ovom.

Naime ja već nekoliko godina izučavam neke nove materijale i tehnologije budućnosti koji jasno pokazuju da će se svijet mehaničkih svojstava na koje smo navikli polako (ili možda i brzo) nestati pred novim bionički usavršenim materijalima koji će biti programibilni i transformativni. Jedan od tih materijala daje i pojavu ksenobota kao mogućeg budućeg formata igračaka koje će imati nevjerovatne mogućnosti.

Izložbu prati umjetnički video film sa muzikom. Koliko je važno ljubiteljima umjetnosti ponuditi raznolik i multimedijalan sadržaj, prema Vašem mišljenju, pa i publici koju kao umjetnik gradite i edukujete, na neki način?

Video produkcija je nešto što je postala norma savremenog života i to zaista jeste važan i jak medij kojim se umnogome može približiti nečiji rad i stvaralaštvo. Nije slučajno što ni jedna važna institucija savremene umjetnosti u svijetu ne izbjegava taj vid svog predstavljanja već ga upravo i favorizuje.

Čini mi se da se odavno nijeste predstavljali u Crnoj Gori, ali ste prilično aktivni. Otkud ta “pauza” na crnogorskoj likovnoj sceni, ako se ne varam? Imate li neke planove nakon ove postavke u Berlinu?

Ja sam se kao autor uvijek odazvao, odgovorno i profesionalno na svaki poziv za učešće na izložbi, postavci ili čak i umjetničkoj koloniji na koju me neko pozvao. Zašto sam bio sklonjen po strani duže od 20 godina sa crnogorske likovne scene to je pitanje koje treba postaviti onima koji su me stalno zaboravljali čak i kada je riječ o važnim grupnim crnogorskim izložbama posvećenim crtežu koji je bio i ostao moja glavna likovna disciplina i o kojoj nema potrebe govoriti u kom sam je obimu i kvalitetu ispoljio i predstavio.

I ovom prilikom želim da istaknem da su od 2016. godine pojedinci kao što je uvažena koleginica Anastazija Miranović i koleginica Maja Ćetković bile jedine koje su mi uputile pozive za grupne izložbe i saradnju na polju savremene umjetnosti čime se zadnjih nekoliko godina ostvarilo moje ponovno pojavljivanje na nekima od važnih likovnih manifestacija i izložbi kod nas, na čemu sam im posebno zahvalan.

U međuvremenu, od 2017. kada sam otišao u Austriju na stručno usavršavanje, moja karijera u inostranstvu je uspješno obilježena sa tri važne izložbe u Beču i sada već drugim velikim projektom u Berlinu. U planu za naredne dvije godine su moja izložba u Londonu i posebno predstavljanje na Art Baselu.

Da li biste nešto dodali?

Dodao bih svakako da jednim relativno malim, ali funkcionalnim i dobro osmišljenim ulaganjem u umjetnost i kulturu, Crna Gora može ostvariti mnogo više nego sa (u odnosu na kulturu) velikim ulaganjima koje ima u sportovima kao što su fudbal i slično. Što ne znači da u sport ne treba ulagati već znači da umjetnost ne treba da bude u drugom planu.

Uspješne sportske nacije nisu napredovale ni djelić koliko one sa uspješno ostvarenom scenom umjetnosti i kulturne politike. Stalnim ulaganjem u aktivnosti obrazovanja naših najmlađih ka umjetnosti dobiće se generacije koje će same bolje shvatati prirodu, ekologiju, moral, građanska prava i ostalo.

Takvi dugoročni planovi utiču na smanjenje kriminaliteta, nezdravih stilova života i mnogo drugih štetnih pojavnosti kojima su izložena društva u tranziciji kakvo je naše.

Stoga, ja glasam svim srcem za umjetnost i kulturu kao glavne razvojne strategije Crne Gore koje će najbrže i najbolje uticati i na sve ostale!

Lako je bljesnuti, ali ne i opstati u inostranstvu

Kako vidite domaću likovnu scenu i položaj umjetnika kod nas, a s obzirom na Vaše iskustvo u inostranstvu? Koliko se razlikuje status/položaj umjetnika, podrška sistema, odnos publike prema umjetniku i njegovom djelu?

Razlika je ogromna, prije svega u mogućnostima koje vam daje inostrano tržiste. Nije tamo ni najmanje lako uspjeti i ostvariti ozbiljne rezultate, o čemu govori izuzetno mali broj naših umjetnika koji imaju ime u inostranstvu. Pojaviti se i bljesnuti sa izložbom je jedno, a opstati i biti ime na stranom tržištu prepoznato od njihovih muzejskih institucija je nešto sasvim drugo.

Čak i postavka jednog manjeg obima kao što je ova kojom se sada predstavljam na ovakvom nivou je projekat koji je centar u kojem izlažem koštao više od 30.000 eura. Zamislite kada bi i kako to bilo moguće ostvariti u Crnoj Gori ili nekoj našoj galeriji.

Dvije decenije nepravedne tišine na bučnom lokalnom tržištu

Rekla bih da ova postavka u nekom aktivističkom, ali i sentimentalnom duhu, korespondira sa današnjicom. Šta Vas motiviše kada stvarate i kuda se kreću Vaše misli, a kako izgleda taj proces?

Pitanje je jako intimno, ali svakako ću pokušati da ga sagledam i iz jednog javnog ugla...

Prvo, današnjica nosi puno nedoumica o tome gdje je čovjek danas i kuda će nastaviti svoje putovanje, kosmos mu je svakako jedno od već definisanih i sada gotovo aktuelnih destinacija.

Moj rad se može posmatrati kao zatvoren u vremenskoj kapsuli tokom ovih 20 godina nepravedne tišine na previše bučnom tržištu savremene umjetnosti kakvo je bilo naše lokalno. Kada stvaram uvijek se isključim iz realnosti i trudim se da neke svoje unutrašnje spontane i intutivne potencijale uključim u odnosu na sam materijal, okolnosti, trenutak i ideju kojom stvaram.

( Jelena Kontić )