Je li vas pogodilo?

Kad je život lijep, kaže se da je “kao na filmu”. Kad je život napet, kad je sve na oštrici brijača, kaže se da “živimo film”. Jer, sve je nevjerovatno, previše uzbuđenja za jedan život koji bi valjda morao biti običan, što mirniji. Današnja Crna Gora može se uporediti sa filmom, ali onim filmovima koji su karakterisani kao “Divlji zapad” teme.

Političke igranke, lobiranja, denunciranja, zatim privođenja i oslobađanja bivših bezbednjaka, previše je to jak ritam za tako malu državu. Ali svašta narod proguta, sve uspije da zaboravi, ali metak koji je primio radnik obezbeđenja u Nikšiću, pogodio je mnoge ljude u Crnoj Gori.

Osjetilo se to, kao muk i žal, duboka žalost za čovjekom koji je stradao obavljajući časno svoj posao. I ne samo časno, nego se nije predao a mogao je lako da zalegne. Nijedna plata ne vrijedi života, a plate obezbeđenja zna se da su među najmanjima.

Odjeknula je ta vijest da je čovjek stradao, odjeknula više od svih afera. Nije da ta pljačka nema veze sa aktuelnom situacijom. Mek je trbuh Crnoj Gori sada, kriminalci misle da mogu da love u mutnom, da je policija zauzeta intrigama i smicalicama. Pa se šljam okuražila, da otme penzije. Zapalili su lopovi automobil, baš kao u filmu Heat. Ubili su policajca baš kao u filmu. Ali film može da se premota, a život Ljubiše Mrdaka ne može da se vrati. Tu je kvaka.

Radnici u obezbeđenju su obično ljudi koji ne mogu da se nađu u tranzicionom haosu, ljudi koji nemaju ili ne žele da hvataju ni porodične ni političke veze. Oni čuvaju svojim tijelom, oni paze očima i stražare, brane i zarađuju pošteno za hleb.

Znaju to dobro građani Crne Gore, znaju koliko je ljudi ostalo bez poslova u fabrikama i preduzećima, pa nakon godina stagniranja na birou, završili su kao radnici obezbeđenja.

Nema tu patetike. Prostrijelna je rana, prošlo je zrno kroz mnoge ljude koje znam. Zaboljelo ih je istinski jer osjećaju bol toga čovjeka kao svoju.

Kad banditi krenu u takve misije i pljačke, to je znak da misle da im može biti. Ako im može biti, onda države bolje i da nema.

Ako se namjeri država da nađe te bitange, naći će ih pa makar se sakrili pod posljednji kamen na kraju svijeta.

( Đuro Radosavović )