Nikšićki "ekobonton" i "ekopatriotizam"

Za njih je bonton da ne “promaše” kantu, patriotizam dokazuju tako što umjesto zastava “šire” kese, parole su zamijenili rukavicama, Nikšić čiste rukama, a ne floskulama.

Njima su htjeli da pišu kazne, jer čiste naše smeće, raspitivali se ko finansira njihovu ekološku radoznalost, jer niko “normalan” džabe ne čisti grad, tražili od njih da plate ili sami odvezu smeće, jer nije dovoljno to što su ga sakupili.

Oni već sedam mjeseci pokušavaju da Trebjesu “skinu sa inhalatora”, jer “pluća grada” odavno teško “dišu”, “umiju” prostor oko Krupca, Bistricu učine dostojnom imena... I ne namjeravaju da odustanu, iako se često vrate na mjesto “zločina” jer drugi se brzo potrude da za dan unište sav njihov trud.

”Nismo počeli da bismo tako lako odustali. Bićemo uporni, pa ćemo vidjeti ko će koga nadjačati”, sa osmijehom kaže Veljko Delibašić, jedan od glavnih krivaca što “Ekobonton”, kako su svoju grupu prozvali, u Nikšiću postoji.

Nijesu nevladina organizacija, nijesu ni politički pokret ili udruženje građana, samo su mladi ljudi koji gotovo svakog vikenda čiste grad. Druga grupa je sebe prozvala “Ecopatriotizam” i njihovo mjesto djelovanja je uglavnom Trebjesa jer, nažalost, “krije brojne deponije”.

Često ove dvije grupe “ukrste” rukavice, priznajući da se nikada nijesu pokajali što su u martu krenuli sa velikim “spremanjem” grada.

Ističe vrijeme za spas prirode

”Ljutili smo se na stanje koje zatičemo, bivali zatečeni kako stanjem tako i reakcijama pojedinaca kod kojih nijesmo nailazili na razumijevanje, bili očajni i bijesni na ono što nas je čekalo tokom našeg djelovanja, ali se kajanje nije javljalo. Naprotiv, naša želja da i dalje čistimo je jačala i širila se, jer smo postajali svjesniji koliko je zapravo to potrebno našem gradu i našoj životnoj sredini”, kaže Jelena Lacman, članica “Ecopatriotizma”.

Priznaje da im se ponekad čini da se “vrte ukrug”, da iznova rade isti posao i da pomaka nema.

”Ovo što mi radimo je u našoj sredini novo i svjesni smo da je potrebno još malo vremena da, prije svega, dopremo do još više ljudi, da nas čuju, vide, da se priključe akcijama, da sami prožive ideju koju mi živimo sve ovo vrijeme, i osjete duh koji živi na akcijama. Jako smo ponosni na zdravu atmosferu koja se iz vikenda u vikend i jako srećni što nam se stalno samoinicijativno priključuju novi ljudi koje niko nije pozvao na akciju, već su vidjeli najavu i osjetili želju da dođu. To je najveća vrjednost ovih akcija, jer imamo pojedince svjesne i spremne da daju sebe za promjenu koja je od značaja za cijelo društvo”, kaže Jelena.

Pomaka će biti, smatra Veljko, kada nadležni počnu da primjenjuju zakon i kažnjavaju. Tako se najbolje i najefikasnije mijenjaju navike.

”Najneprijatnija situacija je bila kada smo čistili Krupac i nailazili na leševe kućnih ljubimaca i domaćih životinja na raznim mini deponijama. Zato su nam djeca i njihovi roditelji, koji su nam se pridružili u akciji čišćenja iza balon sale, popravila dan i pokazala da ipak ima nade za generacije koje dolaze. Što se nas tiče, mladi smo, zdravi i spremni na sve da zaštitimo prirodu koliko je to moguće i da stavimo do znanja ljudima da moraju da se odviknu loših navika, da shvate koliko je alarmantno stanje po naše zdravlje i životnu sredinu”.

Jelena dodaje da bez obzira što njihova grupa i nakon sedam mjeseci i dalje čisti Trebjesu i otkriva nove deponije, nemaju vremena da se “demorališu”.

”Pred nama je veliki zadatak i veliki posao, jer vrijeme da spasimo prirodu ističe. Krenuli smo od Trebjese i dalje smo na istoj lokaciji, jer od akcije do akcije otkrivamo nove deponije. Trebjesa je poznata kao ‘pluća Nikšića’. Da li treba da vam govorimo koliko je razočarenje kada u ‘biseru’ grada i zelenoj oazi naiđemo na takav prizor. Najteže su nam pala saznanja o postojanju tih skrivenih deponija tako blizu nas, a najzahtjevnije je bilo čišćenje potoka pod Trebjesom u koji su neki, uprkos hladnoj vodi, ulazili da vade otpad, a taj otpad je predstavljalo pokućstvo, od plastičnih stolica do tuš kabine. Mi ne bismo bili mi kad ne bismo uključili i humor, ovoga puta nažalost crni, i napravili ‘ekološku garsonjeru’ sa pogledom na potok”, prenosi Jelena utiske sa nekih akcija.

Spremni da “podijele” kesu, rukavice, osmijeh i druženje

Ne broje očišćene deponije, jer bi se možda nekada i zabrojali, ali daju sve od sebe da sugrađane nauče da prirodu treba poštovati. I ne namjeravaju da odustanu od čišćenja grada.

”Jedino što razočarava je to što je odziv na akcijama slab, jer ljudi brzo gube volju kada vide kakvo je stanje na terenu. A mi ćemo čistiti onoliko koliko je potrebno ljudima da shvate da ne smiju da zagađuju prirodu, svjesni da nas čeka vjerovatno veliki broj akcija čišćenja”, kaže Veljko.

Jelena kaže da vjeruje da Nikšić može postati čist grad, a Crna Gora i u stvarnosti, a ne samo na papiru, ekološka država.

”Ako svi preuzmu svoj dio odgovornosti, Nikšić može vrlo brzo da zablista. Problem nastaje upravo kod tog preuzimanja odgovornosti - od pojedinca do institucija. Glavni pokretač promjena u svakom pojedincu jeste dovoljno razvijena svijest o važnosti čuvanja i održavanja životne sredine. Bez prirode čovjeku nema života, a ona bez čovjeka može. Mi ne pričamo o strahu i zastrašivanju, mi pričamo o potisnutoj ljubavi prema životu. Našim djelovanjem glasamo za zdravlje, mir, za kulturu, za život. Mi znamo i vjerujemo da je to u Nikšiću moguće, jer ljudi ovoga grada su plodno tlo za plemenite ideje. Dobre stvari se brzo šire i taj talas onda s lakoćom može da zahvati i cijelu Crnu Goru, i da onda opravdamo, i s ponosom nosimo višedecenijski prefiks ekološka”.

I dok Jelena vjeruje da će Nikšićani brzo postati ekopatriote, Veljko je svjestan činjenice da su tako blizu, a tako daleko, od eko bontona.

”Mi smo optimistični i reći ćemo da su Nikšićani, uprkos svojoj tradicionalnoj trvdoglavosti i ‘prču’, dobri i pametni ljudi koji razumiju viziju ‘Ecopatriotizma’, i koji će, ako već sada nijesu, uskoro postati prave ekopatriote”.

Jelena svima koji im se pridruže obećava sjajno druženje i još bolji osjećaj kada vide prostor koji su očistili, ali i ističe da se prirodi može pomoći da razne načine - reciklažom, edukacijom, pravljenjem komposta, nošenjem cegera umjesto kesa...

”Nije poenta samo očistiti, već stvoriti novi stil života. Zdrav i održiv”, poručuje Jelena. I Veljko ima poruku za sugrađane:

”Priključite se, uljepšajmo ovaj grad zajedno. Od nas uvijek možete dobiti kesu, rukavice, osmijeh i druženje”.

To u ovom vremenu, kada polako gubimo i prirodu i sebe, više je nego dovoljno. I to poručuju ne samo Veljko i Jelena, već i Sara, Elida, Marko, još dvije Jelene, Željko, Ivana, Žarko, Bojana, Marko… ali i šestogodišnji Pavle i dvije godine stariji Nikola koji, onako naivno i čisto, kako samo to djeca znaju, vjeruju da bi table sa natpisima - “zabranjeno bacanje smeća” - mogle promijeniti stvari nabolje.

( Svetlana Mandić )