Čistka, kako to gordo zvuči

Uh, ne znam koji me đavo natjera, izgubih tri dana na prevođenje Izvještaja EK na razumljiv jezik i još dva na tumačenje između redova...

Na kraju, završih na fabričkim podešavanjima iz doba kad sam i sama bila u prilici da se bavim sličnim poslom. Ne sa visoke funkcije poput komesara za pridruživanje EU, nego kao neformalni komesar za neiskusne novinare koji su željeli da se pridruže boljima od sebe.

Dobijem jednog dana izvještaj sa nekog skupa u Centru "Prvi jun" na Zabjelu, autor sjedne pored mene i očigledna nastava počinje pitanjem.

- Otkud ti ovo da taj centar okuplja autentične mališane, nijesi dobro čuo...

- Jesam, jesam, to su djeca koja ne mogu u redovne škole, moraju da im pomažu psiholozi, logopedi...

- Znam, ali nijesu ona autentična nego autistična!

- Ne, ne, nemojte mi to ispravljati, diplomirao sam sociologiju a sve sam provjerio i na Vikipediji...

- Nemam pojma đe si učio sociologiju, niti ko piše za tu Vikipediju, ali vidim da im pamet nije mnogo odmakla od tvoje...

Mladić je godinu kasnije završio u nekom Vladinom sekretarijatu, a ja nakon penzionisanja u susjedstvu Centra "Prvi jun".

Kad god pogledam onaj natpis "... za autističnu djecu" sjetim se tih učiteljskih decenija i pritvrdim lekciju koju sam tada naučila - nema pomoći onima koji neće da uče...

* * *

Jeste da me u nekim djelovima i izvještaj EK podsjeća na ubjeđivanje sa mojim mladim učenikom, da crnogorsko društvo nije autentično nego autistično, ali nema u tim papirima ničega što nijesmo znali.

Nije iznenađenje ni klimava trojka koju je trojna koalicija dobila na godišnjicu konstituisanja zakonodavne vlasti, dva i po mjeseca prije prvog Vladinog rođendana. Ili parastosa, ne razdvaja se kod nas lako svjetovno od duhovnog, zato smo dovde i došli...

Nažalost, nema ni savjeta kako da se - prije savladavanja gradiva iz evropskih udžbenika - vratimo na fabrička podešavanja. Među normalna društva s kojima smo bili bliski dok smo znali da razlikujemo što je božje, a što je carevo. Ne samo u imovinskim, nego i u političkim i svim drugim poslovima od opšteg interesa...

Tako to biva kad opozicioni ponavljači u višestrukom povratu potpuno nespremni krenu u prvi razred osnovne škole vlasti. Zaludu opomene staratelja - stranih posmatrača i domaćih birača - da su ih ionako jedva ugurali u vladajuće klupe.

Džaba savjeti da paze na času, da se javljaju za riječ tek kad nauče lekciju, da ne podbadaju drugove iz klupe i ne tuku nejake na velikom odmoru...

Nema pomoći pobjednicima koji, ni moralno ni politički, nijesu u stanju da vlastitu pobjedu podnesu bar do polovine mandata.

* * *

Istina je, padaju očas posla parlamenti i vlade u drastično naprednijim zemljama, ne bi to bilo ništa strašno ni kod nas da jedini konkurent današnjoj vlasti nije - daleko se kazalo - bivši režim.

Ne vidjevši dalje od sopstvenog nosa - bolje reći interesa - trojna koalicija je uspjela da solidni Sporazum za samo jednu godinu pretvori u međukoalicioni rat.

Zaludu statistika pokazuje drugačiju sliku - da su od sedam zadataka iz Sporazuma četiri ispunjena potpuno a tri djelimično - realnost je ipak istinitija. Zato što se broji najprije ono što nije ispunjeno...

Od zadatka br. 2 ostvarena je druga polovina, "beskompromisna borba protiv kriminala i korupcije" jeste započela, rezultate podržavaju i naši učitelji iz Evrope i prosvjetni inspektori iz SAD-a.

Uprkos tome, najveći dio vlasti i opozicije ne da ne odustaje od ofanzive na one koji su te rezultate postigli nego i dalje traži glave ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije.

Premijer Zdravko Krivokapić i predsjednik Milo Đukanović postaju u toj hajci primjer u regionu i šire, postižući do sada neviđeni stepen kohabitacije.

A Vlada, koja se diči postignućima gorepomenutog dvojca u borbi protiv kriminala i korupcije, navrat-nanos smjenjuje trećeg prvoborca - direktora Uprave prihoda i carina.

Od koordinatora resornih službi Dritana Abazovića traži se "samo" da - odustane od odbrane osumnjičenih.

Od Zdravka Krivokapića i Alekse Bečića, iz različitih razloga, ne traži se ovim povodom ništa.

Uprkos tome što su za neispunjenu prvu polovinu 2. zadatka - "potpunu depolitizaciju institucija" ključnih za borbu protiv kriminala i korupcije i zakone o tužilaštvu i sudovima - zadužene Vlada i Skupština. Čiji su predsjednici, dakle ne samo koordinatori, upravo njih dvojica.

* * *

Da se vratim dosadnoj statistici. Zadatak br. 5, da "vlast neće sprovoditi revanšizam", ispunjen je samo mjestimično.

Koje su se partije najmasovnije revanširale, lako je utvrditi po imenima podobnih kadrova sa čuvenog spiska 582: DF-264, SNP-88, PZP-85, DCG i URA zajedno - 145.

Podaci su iz jula ove godine, dopune još nijesu objavljene. Zato jeste objavljeno, premijerno iz vrha EK i u reprizama koje ovih dana emituju niži činovnici, da se hitno zaustavi urušavanje naslijeđenih kadrovskih kapaciteta.

Nijesu ni oni bili za primjer? Istina je, nijesu, upozoravana je i bivša vlast na oskudicu kadrova. Nažalost, nova vlast je te ocjene ili pogrešno razumjela ili je - što je jednako opasno - podlegla partijskim ucjenama.

Od premijerovog zaklinjanja u izbornoj noći da revanšizma neće biti - nije ostalo ništa. Vlada i dalje smjenjuje, tj. "ne produžava mandat" čak ni onim rijetkim kadrovima koji su uspješno upravljali preduzećima, profesionalno vodili školske ili zdravstvene ustanove...

U tome je, nažalost, imala masovnu podršku javnosti. Širenje osvetničkog duha obesmislilo je duh promjena do te mjere da se tragična kadrovska reforma pretvorila u lakrdiju - ne prođe ni sedmica da premijer ili neko od ministara ne smijeni sopstvenu kadrovsku uzdanicu.

* * *

Dok je čistka praktikovana samo nad opozicionim depeesovcima, birači vladajućih partija su ćutali. Nije im na um palo da upozore one koje su doveli na vlast kako među 143.548 glasača DPS-a ima i časnih profesionalaca.

Nijesu prekidali tihovanje ni kad su pojedinačne smjene počele da se pretvaraju u revanšistički sindrom.

I to u bukvalnom značenju: kao skup simptoma koji se istovremeno pojavljuju u izvjesnom broju oboljenja i udruživanje znakova bolesti.

Iz pasivne pozicije pastora Nimelera koji nije reagovao na progone drugih, vladajuća javnost i dio njenih predstavnika u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti izašli su tek kad je došao red na jednog od, uslovno rečeno, njihovih.

Pobogu, što im bi da smijene baš Aleksandra Damjanovića?

Pa on je decenijama ekspert u oblasti finansija, pred njegovom stručnošću često je morao da popušta i bivši režim.

Poreske propise ima u malom prstu, napravio je čudo u Upravi prihoda i carina, i to sam, bez ijednog pomoćnika.

Bez njega ne bi bio prekinut šverc preko mora, samo on umije da zaustavi sivu ekonomiju.

Oduvijek je bio na strani osiromašenih građana, on je jedini koji može da sačuva državnu kasu od pljačke utajom poreza...

Zašto je umjesto takvog stručnjaka postavljena bankarka biznismena pod optužnicom...

* * *

U pravu su oni koji protestuju, Aleksandar Damjanović jeste sve to. I mnogo više. I trebalo mu je produžiti mandat, ako nije počinio neko veliko zlo iz Krivičnog zakonika o kojem nijesmo obaviješteni zbog tajnosti istrage...

Nema, nažalost, nikakve tajne u tome zašto on više nije direktor.

Zbog ćutanja - ili čak i odobravanja - koje je pratilo ranije smjene. Masovne i za javnost beznačajne...

Nema mjesta ni čuđenju - Aleksandar Damjanović nije više direktor Uprave prihoda i carina iz istih razloga iz kojih Dragan Đurović više nije direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo. Partijskih i interesnih, prije svega.

I on je od naslijeđenog haosa napravio agenciju za primjer, ne šalju šefovi velikog evropskog vazduhoplovstva tek tako ili po ključu nagrade u male zemlje.

Dobio je i on najbolje ocjene, i to ne na lokalnom nego na međunarodnom planu.

Ne ulazi se na lijepe oči u vazduhoplovne uprave, ni kad se u Evropskoj konferenciji bira 11 članova od mogućih 44, a kamoli tri u nekoj drugoj...

Trebalo je i njemu produžiti mandat, isto kao i Damjanoviću, ako nije počinio neko veliko zlo iz Krivičnog zakonika o kojem nijesmo obaviješteni zbog tajnosti istrage.

I njegov nasljednik ima neobičnu biografiju. Mediji su objavili da je nezaposlen, da ima 65 godina i - za razliku od Đurovića - nema zakonskih uslova da na mjestu direktora ostane duže od pola mandata...

Ali Dragan Đurović je, za razliku od Aleksandra Damjanovića, bio u vrhu DPS-a?

Jeste, ali ceh za pogrešne političke izbore treba da bude plaćen na biralištu a ne na radnom mjestu...

* * *

Nešto slično, koliko sam razumjela, poručila je i EK u najnovijem izvještaju.

Drugačijeg puta u integracije nema. Ne bar dok Evropska unija ne odluči da se učlani u Crnu Goru...

Ili dok Crna Gora ne iznajmi veći otok od onog Golog i na četvorogodišnje prevaspitavanje pošalje svih 143.548 deepeesovih glasača...

P.S. Zamalo zaboravih zadatak koji je 100 posto ispunjen, Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Nije ga bilo u Sporazumu lidera nove većine, ali očigledno jeste u dogovoru nekih partijskih vođa sa liderima susjedne države i njene crkve. Upravo te partije tzv. rekonstrukcijom i dalje hoće da ruše Vladu. Neće mi crkva oprostiti ni ovo huljenje, ali meni se čini da samo đavoli znaju privodi li ih Eskobar pojedinačno u Vašington samo zbog toga ili ima da im kaže nešto i o ovom čudnom zemaljskom putu ka nebeskom srpskom svetu...

( Ratka Jovanović-Vukotić )