Likovni hroničar grada pod Trebjesom

Slikar Zoran Mićanović i Nikšić ne mogu jedan bez drugog. Vezani pupčanom vrpcom jedan drugog decenijama inspirišu, a 16. put Mićan, kako ga prijatelji zovu, sa isto toliko slika, ispričao je priču rodnog grada i sugrađanima se u foajeu Nikšićkog pozorišta predstavio izložbom pod nazivom “Likovni ljetopis jednog grada”.

”Ono što karakteriše slikarstvo Zorana Mićanovića jeste iskreni odnos prema životu i sredini u kojoj živi. Pronašao je Mićanović dobru temu ili je pronašla ona njega, svejedno je. To je umjetnik koji ne kalkuliše, ne udvara se ni kritici ni publici, a ni prijateljima. On ne posjeduje ni taktiku, ni strategiju dok stvara, samo dušu. Sve je kod njega proisteklo iz srca, ne iz glave. Glava kroz misao može da laže, srce ne laže. Svaka njegova slika je čista emocija. Nijesam odavno sreo umjetnika čija slike liče na njega ili obratno”, kazao je otvarajući izložbu slikar Miomir Mišo Vemić.

Kako je istakao, Mićanović je hroničar Nikšića i toliko voli grad u kome je rođen i gdje živi i stvara, da mu se čini da ne želi nigdje drugo da izlaže.

”Njemu je bitnija suština od pojave. On se bori da ne zaboravi, nudi nam bijeg u vrijeme kada smo imali neke druge živote, duhovnije, očišćene od prljavih noviteta”, kazao je Vemić.

Istoričarka umjetnosti Kristina Radović, u tekstu u katalogu izložbe, zapisala je da Mićanović “špahtlom, brzim nanosima ulja na platno, predstavlja različita osjećanja i opažaje, na svoj način”, kao i da mu “takav postupak pruža ogromnu slobodu, ali i mogućnost kreiranja, ujedno, stvarnih ali i drugačijih svjetova”.

”Umjetnik uvodi, preko platna, pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor. Predstavlja jedan bezbrižan život, pokušavajući da na svojim platnima istraži i sačuva jedan građanski način života, izražavajući se slobodno u postojećem svijetu, tražeći način da zaobiđe pravila i stvori novu estetiku koja je svojstvena samo njemu i ne podliježe uobičajenim umjetničkim kodovima”, zapisala je Radović, koja je i “kumovala” nazivu 16. samostalne izložbe Zorana Mićanovića.

Publika, kako je istakla, voli Mićanovićeva djela jer razumije njegove motive, a samim tim shvata suptilnost i iskrenost njegovog stila i posvećenost njegovom gradu.

”Kao što je Kavafijev odnos sa svojim Gradom, sa Aleksandrijom, postao paradigmom odnosa pjesnika i Grada, tako odnos Mićanovića sa svojim Gradom, Nikšićem, s vremenom postaje paradigmom odnosa slikara i Grada ako ne ‘na cjeloj kugli zemaljskoj onda barem u ovom tako malom kutu’ kome je njegov život i stvaranje posvećeno”, riječi su Kristine Radović.

Umjetnik koji skoro tri decenije slika Nikšić i Nikšićane, sa povremenim “izletima” sa strane, kazao je da su radovi nastali tokom pandemije koje mu je omogućila da bude “produktivan” i da više vremena provede družeći se sa špahtlom i kičicom.

”Najviše volim da radim pejzaže, urbane i ruralne. Nikšić je meni jako inspirativan vjerovatno i zato što ga osjećam. Posebno su mi inspirativna mjesta na koja sam u mladosti išao jer me podsjete na neki događaj. Ko god gleda ove pejzaže i prepoznaje motive, siguran sam da nađe makar jedan detalj iz sjećanja koji ga veže za to mjesto. Svi smo mi vezani za ta mjesta i zato se Nikšić voli”, kazao je Mićanović.

Priznaje da mu se često dešava da “krene sa jednom idejom”, a nastane potpuno drugačija slika od zamišljene, jer svaka bjelina platna budi u njemu različite osjećaje, a naboj koji ga pokreće se rađa prilikom stvaranja djela i on određuje proces nastanka slike.

”Nijesam se još umorio od Nikšića i ne bih volio. Imam pozive da izlažem u Kotoru, Podgorici, Tivtu, ali nešto sam lijen da odem u neki drugi grad. A ovdje veoma rado izlažem”, priznaje Mićanović.

Direktor Nikšićkog pozorišta Radinko Krulanović kazao je da slike Mićanovića govore same za sebe i poručio da će vrata ustanove na čijem je čelu uvijek biti otvorena za sve one koji su “voljni da se predstave svome gradu i sugrađanima”.

( Svetlana Mandić )