Austrougarske tvrđave: Opstanak ili nestanak?

Kad sam prije više od devet godina prvi put stigla do Vrmca, veoma me zaintrigirala građevina koju sam zatekla na njegovom vrhu. Posebno sam bila začuđena što internet pretraga nije dala skoro nikakve rezultate. I… kako to obično biva, tih dana sam čula da je iz štampe izašla knjiga gospodina Radivoja – Raša Pavićevića “Werk: Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori”, i da je tvrđava Vrmac jedna od njih. Od tog trena počinje moja fasciniranost ovim tvrđavama na više nivoa. Knjigu sam dobila na poklon (što mi je jedan od najdražih poklona ikad) 6 godina od izlaska prvog izdanja iz štampe. Do tad sam je pozajmljivala iz biblioteke i uz njenu pomoć obišla priličan broj objekata. Neke i više puta. Sve te šetnje sam pretočila u nekoliko blogova koji su zainteresovali javnost jer su mnogi, kao i ja, za ova utvrđenja čuli prvi put. Ono što me je zaprepastilo od prvog susreta sa ovim izvanrednim objektima koji plijene kako izgledom, tako i položajem, jeste potpuno zanemarivanje od strane država koje su se na ovim prostorima izmijenjale od kraja Prvog svjetskog rata. Nešto malo objekata je korišteno tokom Drugog svjetskog rata, ali je to zanemarljivo. Mogu da shvatim da su ovakvi objekti promjenom načina ratovanja i oružja izgubili na značaju. Ostalo, nikako.

Početkom septembra dobila sam poziv da učestvujem na seminaru “Putevi istorije: Austrougarske tvrđave – FAM putovanje”. Trening je obuhvatao obilazak tvrđava i od učesnika se zahtijevalo da su u stanju da prepješače minimum 15 km dnevno. “Mogu ja to!” – rekoh u sebi, uz mali znak pitanja koji je lelujao.

Sa većinom toga što je agendom predviđeno za obilazak sam već bila upoznata, ali sam bila znatiželjna da saznam kako izgleda seminar o tome, a još više, kako sve to izgleda 5-6 godina nakon moje prethodne posjete.

Okupilo se nas desetak, sa rasponom godina 30–55, raznih profesija, ali sa istom radoznalošću i znatiželjnošću da saznamo i vidimo što više istorijskih i prirodnih čudesa Crne Gore.

Plan je bio ambiciozan i nije bilo vremena za gubljenje. Startovali smo iz Kumbora (gdje smo bili smješteni) u 8:00 časova. Prva destinacija: prevoj Grkavac. Prije Risna smo skrenuli ka Grahovu. Poslije jednog tunela, a prije kafane, skreće se lijevo. Bila sam na tom mjestu ranije, ali nas je sad dočekala info tabla i prigodna priča. Na samom prevoju se nalazi ruševni objekat iz Austrougarskog perioda na čijem pročelju stoji obnovljena spomen-ploča koja nam govori o akciji boraca Prve bokeljske brigade, kojom su upravo na ovom mjestu slomili otpor neprijatelja i oslobodili zemlju. Iza zgrade je spomen-obilježje posvećeno Savu Iliću, prvoborcu koji je rodom iz obližnjeg sela Ledenice.

Tvrđave Gornji (Ober) i Donji (Under) Grkavac nisu bile u planu za obilazak. Donji se vidi sa prevoja. Ja sam se prisjetla da sam svojevremeno stigla do njega. Tom prilikom sam malo izvrnula zglob. Ta me je povreda dugo držala, ali se ja nisam previše na nju obazirala. Ipak, put ga Gornjem Grkavcu nisam nikad nastavila. Fotografije sa Donjeg sam pronašla. Sa njega se ima dobar pregled na Dragalj i na prevoj Grkavac. Iznad puta, za koji tad nisam znala kud vodi, vidjeli su se neki urušeni objekti od nekadašnje kasarne koja je bila dio sistema utvrđenog logora Grkavac – Donje Ledenice. Od tvrđave je ostalo ponešto. Od nekih nije ni ovoliko.

Sa prevoja je trebalo da nastavimo ka selu Ubalac koje se nalazi ispod tvrđave Šanik. Zbunila sam se kad smo sa prevoja odmah nastavili lijevo. Do sela je mogao da vodi samo jedan put, a ja sam bila ubijeđena da smo mi prošli put skrenuli desno sa glavnoga puta, naspram skretanja za Crkvice. Ispostavilo se da se ova dva puta spajaju u selu Ledenice pored spomenika. Pošto se onaj najgori i najuži dio puta ne može izbjeći, potpuno je svejedno kojim od ova dva puta se stiže do raskrsnice. Od raskrsnice mi je sve bilo u vrlo svježem sjećanju. Mjesto sa kojeg smo se i prošli put divili Risanskom zalivu sada je postalo vidikovac sa info tablom i ogradom. Pogled sa ovog mjesta je savršen. Gdje god smo stali, imali smo želju da ostanemo duže, ali nas je misao o tome šta je sve planirano za taj dan tjerala naprijed.

Plan je bio da se prvo ode do Vranovog brda (Sv. Andrija), a u povratku da trknemo do Šanika. Veoma su mi bila živa sjećanja na ovu turu koju sam prošla prije 4 i po godine. Sem novih info tabli do Vranovog brda nije bilo nekih novina. Ostaci tvrđave su se još držali, a pogled sa vrha je kao i uvijek, ostavljao bez teksta.

Bilo je malo oblačno, ali smo mi bili optimisti po pitanju vremena. Vratili smo se nazad do raskrsnice koja razdvaja puteve ka Šaniku i Vranovom brdu. Lana i Vladana, nosioci projekta čiji smo seminar pratili pričale su nam koliko ih je jada ubilo dok su raščistile stazu ka tvrđavi Šanik. Sjećam se da smo se moj muž i ja, tokom prethodne posjete, prilično izgrebali i više puta proklizali pa sam potražila stare fotografije. Ne znam da li je na obje fotografije identično mjesto, ali, generalno, put prije i poslije izgleda ovako:

S obzirom na to da se lakše kretalo, bilo je moguće obratiti pažnju i na druge stvari, a ne samo na to kako da se sačuva živa glava. Kad sam u daljini prepoznala Subru, mnogo sam joj se obradovala. Gledala sam je sa strane gdje se nalazi Subrin amfiteatar, mjesto koje sam namjeravala da istražim koliko sljedećeg vikenda. Ispod nas se zgučilo selo Ubalac u kom je ostao samo jedan stanovnik. Sa Šanika se vidi i Orahovac, mjesto koje ostaje skriveno pogledu sa Vranovog brda. Sve je bilo savršeno izuzev tvrđave od koje su ostali samo “dugmići”.

U povratku, prvo stidljivo, kao da neće, a onda sve jače i jače, zapadala je kiša. Imali smo kišne jakne, ali smo se do auta prilično skvasili. Dok smo stigli do Grahova gdje nas je čekao ručak i dok smo završili sa njim, odjeća nam se osušila, a nebo razvedrilo. I pored punih stomaka bili smo orni za novu avanturu zvanu – tvrđava Dvrsnik. Detalji obilaska ove tvrđave su mi takođe bili dobro urezani u memoriju. Bila je to baš zanimljiva šetnja prepuna uzbuđenja. Ni nova posjeta me nije razočarala. Prva info tabla se nalazila na putu ka tvrđavi, u neposrednoj blizini velike cistijerne za vodu. Tokom prethodne posjete ovuda sam se provezla i nismo se zaustavljali pored nje, pa sam se obradovala što ću imati prilike da je vidim izbliza. Cistijerna (naziv koji koristi Pavićević u Werku, a ja bih laički rekla: bistijerna), sigurna sam u to, predstavlja remek djelo graditeljstva toga doba, i sa estetskog i sa funkcionalnog aspekta.

Išli smo autom do velike krivine, kao i prošli put, samo što je sada put bio u puno gorem stanju, te zbog čestih odrona ne bih nikome preporučila da ide ovuda, čak ni terenskim autom. Jedino, ako kao i mi, nađe dobrovoljca koji će da ide ispred auta i razmiče kamenje.

Kao što sam i očekivala, Dvrsnik je opčinio sve one koji su ga vidjeli prvi put. Isto toliko jako je bilo i njihovo ogorčenje zbog, sad već dvije limene barake postavljene tik ispred tvrđave, a koje su sigurno u vezi sa telefonskim stubovima postavljenim iznad. Još kad sam iza jednog ćoška vidjela gomilu otpada od kablova, našem bijesu nije bilo kraja. Da se malo smirimo, obratili smo pažnju na okolinu. Sa mjesta gdje smo ostavili auta imali smo idealan pogled na Dragalj, a sa vrha na Grahovsko polje. Zapazili smo da je korona imala pozitivno dejstvo na povećanje obrađenih površina u njemu. Pažnju nam je privuklo izuzetno rješenje cistijerne (bistijerne). Silazeći sa vrha tvrđave odakle su odnešene metalne kupole (koje su pretopljene u Arsenalu), što je u najvećoj mjeri i razlog ovolikoj urušenosti najmlađe tvrđave na ovom području, iz pravca Garača smo ugledali dugu. Nas troje istovremeno zapjevasmo: “Pojavi se duga…”, nakon čega prasnusmo u smijeh kao mala djeca. Onda je uslijedila internet pretraga ko pjeva ovu “čuvenu” pjesmu. Društvo je, pored tvrđava, bilo ono najbolje na ovom seminaru.

Uspjeli smo da stignemo do hotela pred sami kraj termina predviđenog za večeru na veliko olakšanje pretežno muškog dijela ekipe. Sjutradan novi dan i nova nafaka. Plan za njega nije bio ništa manje ambiciozan od prethodnog. Startna pozicija je bila ispod tvrđave Kom, jedne od dvije tvrđave iznad Crkvica. Tvrđava je, kao i veći dio ostalih, u prilično ruševnom stanju. No, i pored toga, mogu se uočiti detalji koji nam govore da su tadašnji neimari, pored praktične strane objekata, itekako vodili računa i o estetici.

Od Koma smo se uputili direktnom stazom ka Stražniku, meni omiljenom austrougarskom utvrđenju. Prilikom prethodne posjete smo napravili drugi raspored posjeta. Ovaj je puno lakši i praktičniji.

Prilikom moje prethodne posjete u meni su bila podijeljena osjećanja. Koliko mi je tvrđava prirasla srcu, toliko sam bila ogorčena na činjenicu da se dopustilo da u tolikoj mjeri propadne. Saznala sam da su poslije zemljotresa ljudi dolazili i odvozili djelove tvrđave za svoje graditeljske poduhvate. Isto se dešavalo i dešava svuda. Malo li je djelova Duklje uzidano u temelje okolnih kuća? Pošto je “svijest naroda” kategorija na koju se ne smije računati, tu je država omanula u svakom pogledu. Dok smo se primicali Stražniku, Lana reče da se uz malo opreza i vještine može popeti na vrh tvrđave. Pošto sam u blogu o Crkvicama upozorila da se ovoj tvrđavi ne smije ni primicati, bila sam iznenađena ovom činjenicom. Pitala sam se da li je to baš pametno. No, kad smo stigli ispred tvrđave Darko nam je mahao odozgo. Kad može on… Pažljivo, korak po korak, uz Lanine instrukcije, svi smo bili na vrhu. Sve nas je oduševljavalo: unutrašnje stepenice, skriveni prozori , pogled prema tvrđavi Kom, plato na vrhu… Samo smo sa vremenom bili kratki.

Vratili smo se ispod tvrđave Kom gdje su su nas čekala auta. Švercovali smo se u svakoj prilici gdje smo mogli bar malo da se primaknemo cilju uz pomoć 4 točka. Pred nama su bile Misteriozne kube, pa tvrđava Jankov vrh. Ovaj dio me je posebno radovao jer je to jedino što mi je bilo potpuno novo. No, prije toga smo prošli kroz jedno izvanredno selo, Malov Do. Selo se nalazi u ravnici, okruženo šumovitim brdima. U njemu su kuće od kamena, kako stare, tako i one skorije pravljene ili obnovljene. Ima puno divljih oraha impozantnih dimenzija. Sve u svemu, selo sa brojnim potencijalima. Nadam se da će ih neko iskoristiti.

Misteriozne kube ne bi bile misteriozne da pred nama nije bila zagonetka na info tabli: “O čemu se zapravo tu radi?” Hodali smo i nagađali. Nije da smo imali previše suvislih ideja. Gledali smo u zidane kamene ostatke u obliku prizme koji su se periodično ponavljali 5-6 puta sa lijeve strane puta. U današnje vrijeme prvo bismo pomislili da se radi o parking mjestu, ali tada… Jedino što je meni palo na um, a bila sam u pravu, jeste da dok je Austrougarska vojska upravljala ovim prostorom ovdje nije bilo rastinja. Tek kad smo na poslednjem zidu ugledali metu (koja je tu namjerno stavljena, ne bismo li se konačno dosjetili), sinulo nam je: strelište! To se pokazalo kao tačno rješenje kad smo po povratku na početnu tačku okrenuli list sa odgovorom.

Odavde smo se uputili ka narednoj tvrđavi – Jankov vrh. U stvari, ne radi se o jednoj već o dvije tvrđave – Istočnoj i Zapadnoj. No, put je prohodan samo do Istočne pa smo nju i obišli, a Zapadnu smo samo okrznuli pogledom dok smo bili na vrhu Istočne. Široki put je vodio kroz lijepu šumu. Vremenom se put suzio i postajao sve strmiji, ali je sve do pred sami vrh bio solidan. Pri kraju je put prilično oštećen, ali smo ipak lagano stigli do cilja. Ni od ove tvrđave, nažalost, nije ostalo mnogo. Šteta da niko od nas nije imao dron jer bi tek uz pomoć njega moglo da se bar nasluti kolike i kakve su tvrđave bile, kao i da se bolje vidi šta je od njih ostalo. Takođe, vjerujem da bi se tek uz pomoć drona moglo uočiti kako izvanredan položaj ima svaka tvrđava. Svaka je imala vidljivu liniju sa još jednom ili više tvrđava.

Spustili smo se suprotnom stranom, veoma strmom stazom. Žurili smo na ručak i zasluženu pauzu te nam ništa nije padalo teško. Jedino je bio problem što je staza bila uska pa nismo mogli da se grupišemo i dobro čujemo duhovite životne priče koje je Darko sipao iz rukava.

Poslije ručka su nam ostale još samo Crkvice. Tamo sam već bila. Pročitala sam dosta o njima od momenta totalnog šoka koji sam preživjela spoznavši da sam proživjela 50 godina smatrajući da sam solidno načitana i obrazovana, a da nikad ništa o Crkvicama nisam čula sem da je to mjesto sa najviše padavina u Evropi. Crkvice su u doba Austrougarske bile utvrđeni grad u kojoj je boravilo 6.000-7.000 vojnika. Život je vrvio nekad na sada potpuno napuštenom području. Po istorijskim podacima na ovom mjestu je bilo oko 150 objekata. Neki objekti su sačuvani bar u tragovima (mada su u daleko ruševnijem stanju u odnosu na moju prethodnu posjetu od prije 5 godina), dok se kod nekih samo naslućuje nekadašnja lokacija. U okviru ovog projekta, osim što su postavljene info table na kojima ima dosta informacija o objektima koji su se tu nekada nalazili i njihovih fotografija u prvobitnom stanju, raskrčene su i neke davno zarasle staze. Spomenik učesnicima Krivošijskog ustanka ima novu tablu sa koje se fino može pročitati u čiju čast je spomenik podignut (za razliku od prethodnog puta). Otkrila sam stepenice koje vode do platoa na kojem su bile izgrađene stambene jedinice, kao i novu cistijernu (drugu od jedanaest, koliko ih je bilo u Crkvicama u to vrijeme).

Na kraju smo se spustili do pekare. I ona rapidno propada. Usudila sam se i da zavirim unutra. Još uvijek se naziru neke betonske pločice. Mnoge stvari, ne da se ne naziru, nego ih je teško i zamisliti. Kao na primjer: bolnica, kasarne, hoteli, prodavnica, škola, vježbalište, strelište, stanovi za oficire i njihove porodice, kapela, fudbalski teren, teniski teren, staze za skijanje, bioskop… U pekari se peklo i do 10.000 vekni dnevno. Na spratu iznad pekare su bile prostorije u kojima se odvijao društveno-zabavni život: ples, bioskop, pozorište… “Ovi su imali daleko bolji društveni život od nas u doba korone” – zaključismo kolektivno.

I tako je, u velikoj trci da se sve stigne, uz neprekidni smijeh i učenje mnogih korisnih stvari (otkrili smo da pelim i pelin nije ista biljka, na primjer ), došao kraj ovom divnom seminaru na koji sam bila pozvana zbog interesovanja koje sam u prethodnom periodu pokazala za ovu temu, na čemu sam organizatorima veoma zhvalna. Projekat je nosio naziv “FORT-NET: Od srednjovjekovnih utvrda u Hercegovini do austrougarskih utvrda u Crnoj Gori”. Finansijski ga je podržala EU u okviru IPA programa prekogranične saradnje Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Cilj projekta je bio da se poboljša raznolikost turističke ponude koja se “temelji na prirodnoj i kulturnoj baštini na graničnim ruralnim područjima Bosne i Hercegovine i Crne Gore.” Projekat je trajao 2 godine, a seminar je bio dio njegove završnice. Učesnici seminara su bili prvi “konzumenti” ove turističke ponude.

Kakva je budućnost ovog “turističkog proizvoda”? Da je sreće – sjajna! No, poučena dosadašnjim iskustvom, sumnjam u to. Kad sam prvi put bila na Crkvicama, isto su, u okviru nekog drugog projekta, postojali putokazi (kojih sada nije bilo ni u tragovima), info table su malo trajnije, a staze zarastaju brzinom svjetlosti. Iako postoji neki dogovor sa lokalnim vlastima da o njima vode računa, nisam optimista. Ali, sve da ovo bude funkcionisalo za desetku, dok god se nešto ne preduzme da se tvđave bar konzerviraju u zatečenom stanju, kroz deceniju, dvije, tri… od pojedinih tvrđava će ostati isto što i od one na Golom brdu – ništa! Zapuštenost ovih objekata nije od juče, pa ne mogu (mada bih rado) sve svalila na bivšu vlast. Ali, činjenica je da se samo tamo gdje se vidio neki privatni interes nešto preduzelo. Samo, to nije ono što ja želim za ove tvrđave. One treba da ostanu ono što jesu – istorijski svjedoci jednog perioda našeg postojanja. Vjerujem da bi, ako bi se napisao dobar projekat za njihovu konzervaciju, dobio podršku Evropske Unije, a posebno Austrije. Od nas zavisi hoće li ove izuzetne građevine opstati ili nestati.

( Jasna Gajević )