Šizofreni optimizam Crnogoraca
Kladio bih se da će u ovom trenutku mnogi među vama podignuti prst visoko - i zavapiti: a što ako je zastavu odnio vjetar, a što ako su zastavu skinuli i odnijeli na pranje
Stvorili smo bratstvo i jedinstvo!
Pred fašizmom pokleknuli nismo!
Tito! Tito! Tito, slobodo!
”Tito, slobodo”, Pesme o Titu (PGP RTB, 1972.)
U tekstu objavljenom 17. aprila tekuće godine - pod naslovom “Gdje je nestala zastava?” - bavio sam se činjenicom da je sa Staroga grada (Nemanjinoga grada, rekli bi neki) nestala zastava naše države - uključujući i bijeli jarbol sa kojega se vila - na opšte zaprepaštenje i zgražavanje svih nas kojima je CG (bila i ostala) u srcima (ili pak i u srcima i u džepovima).
Nedugo zatim, drugovi su reagovali. Poboli su novi bijeli jarbol u nultu tačku ideje o gradu pod Goricom - visočiji i ljepši od onog koji je nestao - a zatim su podigli novu zastavu - veću, crveniju i zlatniju od one koja je nestala - na radost svih nas koji smo nosili i koji nastavljamo da nosimo CG samo u srcima - i ovih koji nose CG i u srcima i u džakovima.
Odmah zatim su navalile moje obožavateljke, direktno u inbox, porukama tipa - Jeste li primijetili da se zastava Crne Gore ponovo vije iznad Sastavaka? Morate to pozdraviti u nekom od vaših narednih tekstova! Nijesam se obazirao, naravno - nije bilo teško pretpostaviti što se iza brda valja - ali jesam redovno pravio fotografije te (nove) zastave na (novom) jarbolu. Okidao bih na desetke fotografija svakoga puta kad bi se potrefio lijep dan i kad bih se našao na Starom gradu. Tragao sam za savršenom fotografijom te zastave - a istovremeno sam, u mislima, sastavljao tekst o tom vrlo znakovitom mjestu - uključujući i širi potez, naravno - u što spada i Hotel Podgorica - i neizostavni, pripadajući mu neboder.
Da bih prije nekoliko dana otišao da bacim smeće u kontejner - koji je lociran baš na zapadnom kraju bedema, sa desne strane, nakon što iz Ulice Predgrad okrenete desno, ka Sastavcima - kad li...
OK, osjetio sam da nešto nije u redu, ali nijesam odmah shvatio o čemu se radi. Par sekundi sam zurio u bijeli, vitki vrh jarbola, koji se nazirao iza bedema - da bi mi konačno svanulo: PA DA, OPET NEMA ZASTAVE, TO JE!
Nema zastave na jarbolu! Definitivno je nema!
Dakle, potrajalo je dok se ta informacija ugnijezdila u mojoj svijesti - i bio je to ozbiljan udarac. Slutio sam da će se to opet desiti - jer ako se jednom desilo da neko odnese i jarbol i zastavu sa Staroga grada, zašto se opet ne bi desilo da neko odnese zastavu - barem zastavu - pogotovo ako uzmemo u obzir da tenzije rastu i da se situacija usložnjava - ali ako me pitate da li sam bio zatečen kad sam konačno ukačio da nema zastave na jarbolu - jesam, bio sam zatečen. Jesam ja slutio da će se to desiti - ali jesam gajio i latentnu nadu - u srcu - da se to ipak neće desiti. Biće da je to taj šizofreni optimizam Crnogoraca.
Kako bilo, kladio bih se da će u ovom trenutku mnogi među vama podignuti prst visoko - i zavapiti: a što ako je zastavu odnio vjetar, a što ako su zastavu skinuli i odnijeli na pranje (u okviru procedura redovnog održavanja zastave propisanih pravilnikom), a da nije navlakuša, da te to ne pale komšije...
Prije nego što sam obrnuo iza ćoška, ponadah se, u trenutku, da ću vidjeti tri-četiri fujupa kako mi se smiju i mašu zastavom - ali nije bilo ni fujupa, ni smijeha, ni zastave - bila je tu samo ta besmislena bijela štožina... Najsmješnije - i najstrašnije - bilo je to što se ta drama odvijala, bukvalno, pod prozorima predsjednika države...
***
OK, taj jarbol - činjenicu da je ovoga puta ipak pošteđen - shvatiću kao potvrdu da je u redu to što sam 21. maja, davne 2006. godine, glasao za CG - to ostaje, dobro je da smo se istrgli iz zagrljaja bolesno-posesivne majka-Srbije. Opet bih, ruku na srce, glasao za državu CG, uvijek bih glasao za CG - ko god da stoji iza te ideje - a to što nema zastave, to bismo možda mogli shvatiti ka revolt dobrog dijela CG populacije koji nije, ni do dana današnjega, uspio da pronađe sebe u cijeloj toj našoj radosnoj pričici. Ne velim da nijesam vrlo sklon da ustvrdim da bi se i oni jednako “odnijeli” (što bi rekli mladi iz DPS-a) prema nama, u slučaju da je ispalo po njihovome na Referendumu - ali opet, ako ćemo pravo, nema potrebe da razmišljam o tome - jer Milova ekipa, za razliku od kontra-ekipe, ni u jednom trenutku nije pomišljala na poraz (kao jednoj od dvije opcije - poraz nikad nije bio opcija). Milova ekipa je završila posao - i poslije nam je ispostavila račun - i nastavila da ga ispostavlja - sve do jedne ure - do momenta kad je preuzela ekipa okupljena oko mitropolita Amfilohija, duhovnoga pastira po vokaciji (u međuvremenu blagopočivšega), potpomognuta od strane tzv. međunarodnog faktora, oličenog u liku gospodina Abazovića - a našao se tu, od ruke, i demokrata Bečić, wannabe-gospoče po vokaciji.
I to je išlo nekim svojim bizarnim tokom - još malo će i godišnjica izglasavanja Vlade gospodina đenerala Krivokapića - a dokle će ovo ovako, bojim se da niko ne zna. Ako mene pitate, tipujem da će đenerale gurati još neko vrijeme - ne zato što je đenerale dobar - nije đenerale dobar, daleko je naš đenerale i predaleko od dobroga - i svakim danom je sve dalje - nego zato što su ovi koji mu rade o fotelji gori od njega. Prvo, nikako da stisnu i izglasaju nepovjerenje đeneralovoj Vladi - a drugo, morali bi biti svjesni, ako uopšte misle i ako nama građanima misle dobro, da je ovo davljenje majmuna nepodnošljivo. A mogao bi vala i đenerale sam da se povuče, ne bi mnogo izgubio - a mogao bi nešto i da dobije - duhovni mir, recimo, za početak.
***
”Mramor, kamen i željezo”, kaže pjesma stara, “lako može biti slomljeno/ Sve, al’ baš sve prolazi, mi smo vjerni našoj ljubavi” - Crnoj Gori, naravno - crnjoj da crnja biti ne može. A što se tiče zastave - aktuelna zastava je, na koncu, ipak samo komad jeftine crvene krpe - najvjerovatnije kineske - na kojoj je otisnut zlaćani dvoglavi orao - i što prije shvatimo, kao društvo, u cjelini, da aktuelna varijanta zastave nije svima po volji - te da bismo stoga morali, što prije, da poradimo na novoj verziji - radni naslov: ni po babu, ni po stričevima - koja bi nam pjevala o bratstvu i jedinstvu svih crnogorskih naroda i narodnosti - baš svih - uključujući i neizostavnu pink ekipu. Kad se ta nova zastava zavijori sa jarbola na Starome gradu, moći ćemo, konačno, da odahnemo - barem po tom pitanju.
A o pravoj arhitekturici, što bi rekli neki, više u narednom broju, ovoga mi krsta...
( Borislav Vukićević )