Manić: Odlaskom u pozorište postajemo hrabriji da se suočimo sa sopstvenim životima

Dokle god ima ljudi, postojaće i problemi, sukobi i nepravde koje prate čovjeka, a dokle god je problemâ, sukobâ i nepravdi - pozorište ima svrhu da postoji, poručuje u razgovoru za “Vijesti” mlada rediteljka iz Srbije, Tara Manić. Ona je nedavno boravila u Crnoj Gori gdje je u Crnogorskom narodnom pozorištu postavila predstavu “Omladina bez boga” po tekstu Edena fon Horvata.

Komad je otvorio novu teatarsku sezonu, izmamio reakcije i podršku publike, dug aplauz, a sjutra će biti ponovo izvedena, na Dan Crnogorskog narodnog pozorišta. Rediteljka Manić temeljno je pristupila procesu i brojnom ansamblu od 20 glumaca i glumica i pokazala zrelost i sposobnost da “igrače” rasporedi tako da svi zasebno, a u konačnom i timski, briljiraju, podstičući međusobne sposobnosti.

Iako je prvi put na filmu izgovorila riječi koje se i danas pamte i ponavljaju: “Neću da ti kažem, ćelavi” u filmu “Mrtav ladan”, a tokom odrastanja se bavila glumom, mnogo godina kasnije stvorila se potreba da zapravo progovori kroz pozorište, kao rediteljka, odolijevajući tako dilemi da upiše medicinu.

Za “Vijesti” govori o predstavi, utiscima iz Crne Gore, svom rediteljskom izrazu i umjetničkom putu, a koji je zapravo tek pred njom.

Od malih nogu ste bili u ovoj “industriji”, pa ipak, otkrili ste jednom prilikom da ste se dvoumili između studija pozorišne režije i medicine (a na prijemnom za oba fakulteta ste briljirali). Kazali ste da Vam odgovara to što od Vaše današnje profesije, ipak, ne zavisi ničiji život. Sa druge strane, koliko Vam je važno što putem te profesije, režije u pozorištu i pozorišta uopšte, imate moć da utičete na nečiji život, ali i na društvo?

Izuzetno mi je važna ta moć pozorišta, prije svega, jer vjerujem da pozorište ima, iako suptilnu, diskretnu i tihu - potencijalno razornu snagu i mogućnost da ohrabri pojedinca: kroz osjećaj kolektivnog čina, gledanja predstave u mraku, spoznaju ili identifikaciju sa likovima, prepoznavanje sopstvenih problema kako “dišu” na sceni… Smatram da je pozorište jedno od najsigurnijih mjesta na svijetu, gdje možemo u tišini, a okruženi drugim ljudima, da budemo najiskreniji prema sebi. Pozorište može da nas suoči i sa onim sa čime nemamo hrabrosti da se suočimo u stvarnom životu. Suočavanje likova na sceni sa određenim problemom može da bude veliko ohrabrenje i za naše životne odluke. Mislim da odlaskom u pozorište postajemo hrabriji da se suočimo sa sopstvenim životima.

Koliki je značaj i koliko daleko može da dosegne taj uticaj pozorišta danas u 21. vijeku? Vjerujete li u tu moć danas?

Apsolutno vjerujem u moć pozorišta, tim prije što je preživjelo i opstalo od antičkih dana do danas. Dokle god ima ljudi, postojaće i problemi, sukobi i nepravde koje prate čovjeka, a dokle god je problema, sukoba i nepravdi - pozorište ima svrhu da postoji.

Kazali ste i da je za Vas režija polemika, preispitivanje, prilikom čega stalno tražite nove likove i narative koji Vas interesuju, inspirišu i muče... Kakav je slučaj sa predstavom “Omladina bez boga” koju ste postavili u Crnogorskom narodnom pozorištu? Šta Vas je posebno zainteresovalo i zaintrigiralo i šta ste željeli da prenesete na scenu i na gledalište postavljanjem baš ovog komada?

”Omladina bez boga” je napisana kao prozno djelo tj. u pitanju je roman Edena fon Horvata, koji sam dramatizovala, u saradnji sa kolegom Vukom Boškovićem. Horvat je bio izuzetan dramski pisac, tako da je ovo prozno djelo puno dramskog, dijaloškog, sukobnog, polemičkog… Kad je riječ o tome šta sam željela da prenesem na scenu, iskreno se nadam da sam sve svoje rediteljske namjere uspjela da upišem u predstavu, koju publika ima priliku da pogleda. Osjećam suvišnim da bilo šta naknadno dodajem, više od onoga što sam kroz predstavu, glumce i autorski tim - uspjela da kažem. Posebno me raduje što publika kroz ovu predstavu ima priliku da upozna i čitavu novu generaciju studenata Glume sa Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju.

Kao i uvijek, najviše me intrigira i uzbuđuje dobra literatura, dobri pisci, dobre rečenice i jezik. Ja sam strastveni čitač, a u pozorištu me najviše privlači dobra priča. Zato, odlučila sam se upravo za Horvatov roman “Omladina bez boga”, jer ga smatram izuzetnom, opominjućom pričom, sa uzbudljivim karakterima. Takođe, mislim da taj roman na najbolji mogući način korespondira sa današnjicom i dilemama koje su ispostavljene pred današnjeg čovjeka.

Kakve utiske nosite iz Crne Gore? Šta će Vam posebno ostati u pamćenju?

U pamćenju nosim sve naše probe: povjerenje koje sam postepeno osvajala i stekla kod svih glumaca, ali i svih zaposlenih u Crnogorskom narodnom pozorištu. U pamćenju će mi ostati posvećenost svih saradnika, glumaca, produkcije, scenske tehnike i rijetka sinergija koja se desila između svih nas. Naša predstava je rezultat povjerenja, marljivog rada i talenta ogromnog broja ljudi, koje publika vidi na sceni, ali i mnogih iza scene, nevidljivih za publiku. Svima sam im zahvalna.

Kazali ste da ne volite predstave koje potcjenjuju publiku ili joj u bilo kom obliku povlađuju. Da li to znači da na neki način želite da kreirate publiku ili da stvorite sopstvenu? Koliko je publika važan faktor/činilac pozorišta? S obzirom na to da smo usljed pandemije i raznih mjera sa ciljem suzbijanja virusa ostali sa vrlo malo umjetničkog sadržaja, čini se da smo uvidjeli koliko nam je umjetnost neophodna, a sa druge strane i publika koja može da je konzumira (prvenstveno uživo, a ne onlajn). Šta Vi mislite, da li je pandemija otvorila i tu percepciju i ukazala na značaj odnosa umjetnosti i konzumenta?

Ne volim da koristim riječ “konzument”, posebno kada govorim o pozorištu ili šire, umjetnosti. Nije svaka pozorišna predstava nužno i umjetnost, daleko od toga. Mislim da pozorište ne postoji bez živog, neposrednog kontakta između gledalaca i glumaca. Zato, sa nestrpljenjem očekujem predstave pred punim salama. Tek će se tada pozorište vratiti u punoj snazi. Do tada, važno je da je pozorište aktivno, makar i za odabranu publiku. Iako se slažem sa Vašom konstatacijom da smo tokom karantina uvidjeli koliko nam pozorište nedostaje, ipak, svjesna sam toga da je pozorište ipak uzbudljivo vrlo malom i odabranom broju ljudi, koji imaju potrebu da kroz pozorište promišljaju život.

Izjavili ste jednom prilikom da vjerujete da “svaka vrsta kompromisa ubija umjetnost u najranijoj fazi”. U kom smislu, kada, zbog čega; i da li je kompromisa bilo prilikom procesa rada u CNP-u?

”Omladina bez boga” je proces, po mnogo čemu, neuobičajen za tako veliko institucionalno pozorište, kakvo jeste Crnogorsko narodno pozorište u Podgorici. Mislim da je naša predstava rijedak primjer odsustva kopromisa, bilo onih naizgled malih, usputnih, naizgled prihvatljivih, a koji vremenom narastu i iznutra nagrizu ideju, saradnju i proces. Trudila sam se da ne pravim kompromise u radu na “Omladini bez boga” i mislim da su mi onda i glumci i uprava pozorišta uzvratili istom mjerom. To je prava rijetkost.

Diplomirali ste kao student generacije, već za sobom imate niz predstava, gostovanja po Evropi, nagrada i priznanja. Koliko je to važno kada ste, praktično, na početku karijere? I da li imate neke uzore u poslu, možda, ili tragate za jedinstvenim, sopstvenim izrazom bez ičijeg uticaja?

Svi uspjesi su izuzetno kratkog daha, u pozorištu. Svaki novi proces, nova proba i zapravo, svaki novi dan - otvaraju nove ranjivosti, nove nesigurnosti i nova pitanja. Prošli uspjesi ne pomažu pred takvim dilemama i nesigurnostima. Barem je kod mene takav slučaj. Dakle, svi navedeni faktori donekle ohrabruju i vode me da se jednako posvećeno bavim pozorištem i u budućnosti. Takođe, stvaraju i osećaj odgovornosti prema sebi, od kojih polazi i odgovornost prema drugim ljudima; a pozorište jeste kolektivni čin.

Naravno da imam brojne uzore, inspirišem se darom i promišljanjem svojih svjetskih kolega; ipak, težim svom sopstvenom izrazu, polako istražujem svoja interesovanja i način rada, ali se trudim i da me to ne “zatvori” i ne “formira” kao gotovu rediteljku.

U predstavi “Omladina bez boga” evocirate period tridesetih godina prošlog vijeka koji na momente djeluje prilično sličan današnjici... Šta se promijenilo od tada, a koliko je toga slično i šta nam to govori? Umije li čovjek da nauči iz sopstvenih (ne)djela?

Zavisi od čovjeka! Naš protagonista iz “Omladine bez boga”, srednjoškolski profesor istorije i geografije, umio je da nauči iz sopstvenih djela i grešaka. On se usudio da nešto promijeni, iako je bio svjestan posljedica koje će morati da podnese. Mislim da je njegov primjer vrlo smio i hrabar, otrežnjujući, ali ujedno i ohrabrujući za publiku. Ostavlja mogućnost za nadu i otvara pitanje za publiku: da li bismo mi izgovorili istinu, znajući kakve posljedice i žrtve će to nositi sa sobom? Horvatovom Profesoru je istina bila najznačajnija, ljekovita i donijela mu je olakšanje - i ja sama vjerujem da je to uvijek slučaj sa ‘Istinom’.

Radnja romana “Omladina bez boga” dešava se u Njemačkoj, neposredno pred početak Drugog svjetskog rata. Ipak, analogije sa današnjem trenutkom i vlastima nisu svakodnevne i dnevno političke - one su suštinske, jer se bave nesigurnostima i strahovima čovjeka, u politički konfuznom, napetom, eksplozivnom trenutku, u kom je čovjek gurnut na samu ivicu - u sličnom trenutku živimo i danas. Ti strahovi su dio naših života.

Imate li očekivanja od ove predstave u budućnosti? Nadam se da se neće ispostaviti kao neko predskazanje, upozorenje pred užas, kao što se to ispostavilo sa Horvatovim tekstom... (smijeh)

Jedino očekivanje koje imam jeste da se predstava razvija i igra, da što prije budem ponovo zajedno sa ekipom u Podgorici i da predstava nastavi svoj život pred publikom. Vjerujem glumcima i pozorištu da će je čuvati na najbolji mogući način, kao da sam i ja tu.

Kakvi su Vaši dalji planovi, na čemu radite i da li biste nešto poručili čitaocima?

Odmah nakon premijere u Podgorici, čekala me je i zaostala premijera iz perioda korone - “Emilije Galoti” u Narodnom pozorištu Timočke krajine “Zoran Radmilović” u Zaječaru. Zatim sam provela čitavu sedmicu sa igračima i muzičarima Ansambla narodnih igara i pesama “Kolo”, vodeći kreativnu radionicu u okviru Etno samita TradicijaNova, sa kolegama Vanjom Ejdus i Milanom Bačkuljom. Sada sam se vratila u Beograd i nastavljam rad sa studentima na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Moja glavna poruka čitaocima je: idite u pozorište!

Neobavezna dječija igra tokom snimanja filma “Mrtav ladan”

Mnogi pamte repliku “Neću da ti kažem, ćelavi” iz filma “Mrtav ladan”, a koju izgovarate baš Vi. Danas, mnogo godina kasnije, jedna ste od najistaknutijih pozorišnih rediteljki mlađe generacije, iako su možda neki očekivali da će Vaša karijera ići u pravcu glume. Da li Vas je i koliko to rano iskustvo na filmu usmjerilo ka ovoj sferi, koliko ka režiji i kako danas gledate na sve to?

Iskustvo rada na filmu “Mrtav ‘ladan” me nije direktno okrenulo ka ovoj oblasti; tokom snimanja sam bila isuviše mala da bih uopšte razumjela šta se sve dešava oko mene na setu. Nisam sigurna da sam uopšte i razumjela da je nekim ljudima to snimanje bilo i posao, a ne samo igra, kao što je bila za mene. Snimanje tog filma mi je jedno od prvih sjećanja u životu i na njega gledam kao na predivnu i neobaveznu dječiju igru, koja mi se desila sasvim slučajno.

Moja sklonost i potreba da progovorim kroz pozorište se rodila daleko kasnije, u srednjoškolskim danima, kada sam proširila svoja interesovanja i počela da shvatam da iza svega što gledam, u pozorištu ili na filmu, stoji figura reditelja.

( Jelena Kontić )