Nesuđena fabrika peškira u stečajnoj masi autobuske firme "Simon vojaž"

Kada je objavljen prvi oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom na prodaju data, i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku nije gradio turski bisnismen Ismail Arslan, već predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović novcem autoprevozne kompanije, čiji je bio suvlasnik, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrika jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio “pokoriti” region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

”Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

”Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno institucijama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

”Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

”Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslani.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

”Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslani.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslani? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira? Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”.

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku su držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Luksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Adrović ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati. Prva licitaciona prodaja sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada, prije petnaest dana nije uspjela, i očekuje se da se sada zakaže druga po nižoj cijeni.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. SDT, međutim, ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

( Tufik Softić )