Radovi Nataše Đurović u Dvorcu Petrovića: Ciklus kao dnevnik faza, misli, osjećanja
“Sav taj kreativni proces je istraživanje same sebe. Sve ono što su neka moja momentalna stanja duše, na primjer, pokazuju minijature"
Radovi Nataše Đurović, jedne od najuvaženijih predstavnica crnogorskog postmodernizma, ciklusa “Trajanje-nestajanje-trajanje” izloženi su u Dvorcu kralja Nikole na Kruševcu. U izložbenom izboru našli su se radovi nastali kombinovanjem tehnika i materijala od 2012. do ove godine, objedinjeni istim motivom i imenom.
“Moji radovi nikada ili vrlo rijetko nose pojedinačne nazive, jer uglavnom radim u ciklusima koji traju nekoliko godina i onda nekako kontinuirano dođe do momenta kada se moj rad usmjeri put neke teme, motiv postane prepoznat, a oboje su često vrlo bliski prethodnim ciklusima. Moja tema se uglavnom bavi nekakvom suštinom koju često mogu nazvati i novom temom, jer proizilaze jedna iz druge. Ta suština na kojoj je fokus, zapravo je život kao proces po sebi, ali i smrt koja podsjeća da je duhovnost istrajna, a sve drugo prolazno”, rekla je umjetnica “Vijestima”.
Ona ističe da ciklus koji stvara prolazi i sama. Višegodišnje nastajanje revije djela čine njen stil prepoznatljivim u umjetničkoj ideji, ali čine i dnevnički zapis njenih faza, misli, osjećanja...
“Sav taj kreativni proces je istraživanje same sebe. Sve ono što su neka moja momentalna stanja duše, na primjer, pokazuju minijature. Moje minijature su neki dnevnički zapisi duše. Svaka moja minijatura ima svoju priču a sve one zajednički formiraju neku drugu temu, precizniju. Veliki formati, sa druge, a zapravo iste strane, predstavljaju slojevite priče o raznim mislima. Veliki formati su priče o svjesnom, o nesvjesnom, o nečemu što je intuicija, naznaka, nečemu što je čitano ili naslućeno”, objašnjava Đurović.
Sklop umjetničke ličnosti i sve ono što umjetnica nosi u sebi, na kraju, u jednom likovnom obliku se nađe na crtežu, slici, fotografiji, performansu i drugim oblicima realizacije ideja po kojima je Đurović prepoznata. Različitost te realizacije praćena je i različitošću tehnika ili kombinovanjem više njih, pa ipak, svaki potez uglja, olovke ili četkice oslikava skladnost i prenosi trajni motiv koji se prožima i povezuje prostorije izložbenog prostora. “Između crteža i slike, od intimnih minijatura u duhu haikua, preko crteža nabijenih silovitošću poteza, do konceptualnih radova koji ispituju granice tmine i bjeline, propadanja i obnavljanja, mraka i svjetlosti, i naposletku, vječitog trajanja njihovog smjenjivanja”, opisala je dr Rajka Bošković.
“Trajanje-nestajanje-trajanje” svaku kontrastnu stranu djela pretvara u savršen oblik oslikavanja stanja duše, uma ili trenutka. Različitost tehnika njenih radova doprinosi prenošenju ideje koju je Bošković nazvala “nastajanja-nestajanja-postojanja”.
“Ono što govorim o motivima je poetska strana radova, a tehnološka strana je ono čime se do te poetike dođe. Mora se pažljivo posegnuti za onim materijalima koji će pažljivo prenijeti osjećanja i senzibilitet na platno. Koristila sam i ugalj, akvarel, akrilik, olovku, sve ono što mogu da povežem. Bliska su mi jednostavna sredstva - olovka u raznim tvrdoćama, ugljen, obični, presovani, ugljeni prah. Meni su svi ti materijali jako zanimljivi i presudni su za realizaciju djela”, kazala je Đurović.
Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković koja je istakla da traganje za suštinom uz “dodir teologije, psihologije i nauke o izvorištima dekodira složenost univerzuma” kod umjetnice.
“U tom kontekstu umjetnica polazi od osnovnih kosmičkih elemenata, zemlje, vazduha, vode i vatre, koje na putu drži mitska snaga i ljudska potreba za traganjem za istinom i za smislom”, kazala je ona.
Zeković je istakla da se u ranim Natašinim radovima, posebno na ciklusu “Traganje za svjetlošću” izdvojio problem svjetlosti koji je “uvod u beskrajne lavirinte otkrivanja različitih puteva koji vode čovjeka ka duhovnom pročišćenju” postavljajući ideju da umjetnica slijedi Teslinu misao da je materija stvorena iz “prvobitne i vječne energije koju znamo kao svjetlost a koju prati njena priroda, tama”. Izložba je otvorena do trećeg decembra.
Ugljeni prah iz dimnjaka miris je doma
Jedan od radova imao je drugačiji prostor i odjek u odnosu na ostatak postave. Umjetnica kaže da joj je upravo taj od posebnog značaja.
“Vjerovatno je primjetno, jedan rad je dosta upečatljiv jer je rađen od ugljenog praha, i to ugljene prašine koja se nalazila u dimnjaku naše kuće. Taj rad nosi miris moga doma, miris kuće, miris onoga iznutra nje. Taj rad mi je značajan, a osim toga on nosi i konceptualnu notu koja ima veze sa temom kojom se bavim. Sva sredstva koja koristim su u funkciji ideje”, zaključila je Đurović.
( Jelena Kontić )