Brojke nijesu preventiva

Prije par dana mediji su objavili podatke sa specijalizovanog sajta worldometers.info, prema kojima se Crna Gora nalazi na prvom mjestu u svijetu po broju registrovanih slučajeva korona virusa na million stanovnika, a po broju smrtnih slučajeva od kovida-19 na million stanovnika nalazi se na petom mjestu na globalnom nivou.

Na dan 31. oktobra, Institut za javno zdravlje je objavio da je u prethodnom danu registrovano 529 novoinficiranih, što je 19,22 odsto od ukupnog broja obrađenih uzoraka i predstavlja najveći procenat pozitivnih u odnosu na broj testiranih u jednom oktobarskom danu. Među inficiranima je u Nikšiću bilo 111, što je 21 odsto u ukupnom broju inficiranih za taj dan i prva trocifrena brojka u toku oktobra. Na nivou Crne Gore broj aktivnih slučajeva je 4.568, a broj preminulih osoba od početka epidemije je 2.103. Podgorica mjesecima ima najveći broj aktivnih slučajeva, dok je Nikšić na drugom mjestu sa 746 ili 16,3 odsto od ukupnog broja aktivnih slučajeva u državi.

Stiče se utisak da smo svu priču o epidemiji i njenim pogubnim posljedicama sveli na dnevne izvještaje IJZ o broju inficiranih, oporavljenih i preminulih, uz izvještaje medija o broju vakcinisanih i revakcinisanih punoljetnih građana Crne Gore. KCCG je jedina zdravstvena ustanova u državi koja redovno objavljuje broj hospitalizovanih i životno ugroženih pacijenata, dok o drugim kovid centrima povremeno slušamo šture izvještaje u jutarnjim programima televizijskih kuća. Crna Gora raspolaže velikim brojem vakcina, a skoro da je nemoguće naći načina da se svo punoljetno stanovništvo privoli na imunizaciju. Zato su sve kritike prema građanima koji ne poštuju epidemiološke mjere i/ili izbjegavaju vakcinaciju opravdane. Pošto se konferencije za štampu IJZ održavaju petnaestodnevno, mali broj građana danas zna koje su epidemiološke mjere na snazi, osim one osnovne “distanca-ruke-maska”. Masovna okupljanja (u kafanama, na svadbama i sahranama) nikada nijesu u potpunosti prilagođavana epidemiološkim mjerama, niti su dovoljno kontrolisana od nadležnih inspekcijskih službi. O okupljanjima druge prirode treba pitati političare, kojima je pandemija “zadnja rupa na svirali”.

Možda danas građani nemaju dovoljno informacija o simptomima aktuelnog soja korona virusa, niti o toku razvoja bolesti i posljedicama infekcije, za razliku od početka epidemije, kada smo dobijali makar šture informacije i upozorenja sa više adresa. Brojke i procenti nijesu preventiva, nego tužna stvarnost! Naravno da korona nije „obična“ hronična ili akutna bolest, o kojoj se može pričati na radionicama, ali sve građane treba pripremiti da lakše podnesu eventualni teret teške bolesti, da se znaju snaći u porodičnom okruženju, bilo da su zaraženi virusom ili njegovatelji/ice oboljelog člana ili članova porodice. Ima doktora koji ne dozvoljavaju da se njihovi pacijenti “miješaju u svoj život”, a imala sam čast i privilegiju da upoznam ugledne prof. doktore medicine (Podgorica, Sarajevo, Beograd), koji smatraju da “pacijenti treba da budu informisani o svojoj bolesti, te da je liječenje jedan vid saradnje između doktora i pacijenta”.

Zdravstveni sistem je preopterećen, domovi zdravlja kubure sa nedovoljnim brojem doktora, a naši spasioci u kovid ambulantama i kovid centrima su preumorni. Koliko god da se od javnosti skrivaju činjenice o povremenim nestašicama medikamenata za kovid pacijente, kao što su „longacef“ i „urbazon“, to među građanima nije tajna. O deficitu „longacefa“ i „urbazona“ u podgoričkom Domu zdravlja pisali su neki mediji, a o sličnoj situaciji u Domu zdravlja Nikšić upoznata sam kroz brigu o srodnicima i poznanicima. Mnogi su i testove na koronu uradili u PZU. Kompletna terapija za liječenje kovida-19 pacijente košta mnogo. Kućno liječenje je „hod po mukama“, osobito ako u jednom domaćinstvu boluje više članova, a moraju se svakodnevno, jednom ili više puta, transportovati u DZ za terapiju.

Sjećam se nekog davnog vremena kada su ukućani plakali kada im član porodice pođe na liječenje u Specijalnu bolnicu „Brezovik“ . Danas kovid pacijenti jedva čekaju da se domognu „Brezovika“, osobito oni o kojima nema ko da brine.

( Milojka P. Perović )