Imati plan 'B'

Slučaj male Danske svakako je poučan primjer kako se može i mora plivati u moru kojim plovidbu određuju velike sile. Istina, te su mogućnosti ograničene, s obzirom da i velike sile imaju svoje interese i svoj dnevni red koji oslikava prije svega njihove interese i vlastitu vanjskopolitičku perspektivu. Pa ipak, manevarski prostor, ma kako uzak i ponekad nedovoljno vidljiv - postoji.

Iako je Danska danas u NATO-u i jedna je od agilnijih članica EU, svijest o nacionalnoj posebnosti, a prije svega svijest da se mora imati alternativni plan u slučaju da sadašnje asocijacije dođu u krizu i ne mogu ispunjavati svoju funkciju, postoji, iako u ovom trenutku ni ta svijest, kao ni sam plan, nisu naročito transparentni.

Da razmišljanja o alternativnim rješenjima postoje, nije nikakva tajna. O mogućem alternativnom rješenju govori se, recimo, sa govornica udruženja Norden koje ima upravo tu funkciju da održi svijest o nordijskoj saradnji kao mogućoj alternativi u slučaju kolapsa evropskih i evroatlantskih integracija. Iako ovo udruženje danas okuplja prevashodno stariji svijet, koji uz dobru kafu i ukusne kolače raspravlja u ranim večernjim satima o evropskoj i svjetskoj politici, ono ne skriva svoju ambiciju da aktivira nordijsku saradnju na mnogo višem stepenu nego što je to slučaj danas kada su evroatlantske integracije prioritet. Potpisnica ovog teksta bila je svjedokom kada je Hans Engel, danas ugledni i mnogo slušani politički komentator, a nekada vođa Konzervativne partije, govorio upravo o alternativama i potrebi imanja plana ‘B' u slučaju da te iste evropske integracije dođu u krizu i približe se nivou koji dovodi u pitanje njihovu efikasnost i smisao uopšte.

Uostalom, treba se podsjetiti da je u ovom dijelu Skandinavije uvijek vladala neka vrsta ravnoteže oduševljenja i skepse kada su u pitanju evropske integracije. Referendumi, na kojima su odlučivani stepeni vezanosti za EU, pokazivali su upravo ravnotežu ove dvije komponente. Ili još tačnije, pokazivali su ravnotežu oduševljenja političke elite na jednoj strani, a skepsu kad su u pitanju širi slojevi danskog naroda. Konačan rezultat ovog potezanja konopca je da elita koja je glasački vezana za velike gradove i koja je stalno apelirala na lukrativne mogućnosti koje će veliko evropsko tržište donijeti danskoj privredi nije uspjela da se potpuno nametne glasačima iz unutrašnjosti kojima je evropska naddržava bila i ostala simbolom komplikovanog i skupog mehanizmima, daleko od mogućnosti da na njega utiču. Kompleksnost sadašnje situacije oslikava i stalno prisutna sumnja u samostalne vojne i spoljnopolitičke domete EU-je, što ostavlja manevarski prostor da se povremeno iznalaze vlastita, nazovimo ih 'kreativna' rješenja u spoljnoj politici. Ta sumnja izražava se u postavljanju pitanja već na začetku svakog, iole ambicioznijeg projekta samostalnog organizovanja na evropskom nivou, spoljnopolitičkom i pogotovo vojnom(PESCO, dec. 2017). Čim prije se izlazi s pitanjima o što preciznijem opisu okolnosti u kojima će te snage biti korištene, te koji organi će biti ti koji te snage stavljaju u pogon, pogotovo u kojim okolnostima, i naravno, koliko će sve koštati.

Odnos prema SAD

Dok je odnos prema EU permanentno obojen sumnjom i skepsom, sve zavisno od toga koliko uspješno ova asocijacija rješava tekuće probleme, dotle je vezanost Danske za NATO i SAD u mnogo čemu lišena tih dilema. Svijest da su NATO i SAD najbolji čuvari postojećeg poretka i njegovih fundamentalnih vrijednosti, neka su vrsta konstante koja nije dovođena u pitanje svo ovo vrijeme od kada je savez stvoren.

Ali, kada obrađujemo ovo poglavlje koje se tiče danske vezanosti za vojnu alijansu i pogotovo SAD, potrebno je malo zagrebati u istoriju Drugog svjetskog rata i period koji nakon njega neposredno slijedi. Ovo zbog toga jer ćemo otkriti s koliko spretnosti su se danski političari prebacivali iz jednog tabora u drugi i uspijevali da nađu vlastitu poziciju za stolom velikih. Tako se na pr. desilo da su Danci, zahvaljujući dovitljivosti tadašnjeg danskog ambasadora u SAD, koji je ne slušajući vladu u Kopenhagenu procijenio da se po svaku cijenu treba naći u San Francisku na dan 26. juna 1945. stavili potpis na Povelju UN-a. Stavili potpis na povelju koju su inače potpisivale zemlje pobjednice u ratu, a što Danska s režimom koji je ekonomski, kao i s nemalim brojem dobrovoljaca na istočnom frontu, pomagao, koliko još donedavno, njemačkoj nacističkoj armadi, svakako nije bila. Treba naglasiti da je ovo bio samo jedan u nizu poteza kako bi se kolaboracija s nacističkom Njemačkom poništila i Danska našla svoje mjesto u novom poretku koji je proistekao na osnovu rezultata rata. Ako se tome doda da zemlja nije bila razrušena, te da su rezerve zlata bile već u proljeće 1939, sklonjene od nacističke devastacije, kada su brodom odvežene u SAD, sada kada je svijet saveznika u ratu protiv sila osovine pripremao da klizne u hladnoratovske podjele, Danska je imala od čega da krene i svakako nastojala da se pozicionira što bolje u novoj konstelaciji odnosa velikih sila. Čak i uprkos činjenici da su neke lijeve političke snage u danskom društvu bile snažno inspirisane SSSR-om i njegovom snagom proisteklom iz rata.

Iako je danski odnos prema SAD-u i NATO-u jedna od najstabilnijih tačaka ovdašnje spoljne politike, uz podrazumijevajuću antisovjetsku i sada antirusku komponentu, taj odnos nije tako jednoznačan i lišen kompleksnosti. Čak i uprkos činjenici da Danska ima status specijalnog saveznika, ona nastoji da zadrži izvjesnu autonomiju. Rukovođen vlastitim interesima taj spoljnopolitički rezon vidi stvari dinamički, tj. u njihovoj promjenljivosti i rukovodeći se prije svega pragmatičnošću. Preciznije rečeno, shvatajući da nova, promijenjena konstelacija odnosa velikih sila traži stalno prilagođavanje i justiranje optike. Pogotovo pojava Kine kao potencijalnog upravljača svijeta u skoroj budućnosti, te obnova Rusije koja se ponovo pridigla u rang svjetske sile, čine situaciju mnogo kompleksnijom i traže povlačenje poteza koji za malu zemlju kao što je Danka mogu biti vrlo rizični. Pa ipak, i uprkos riziku, svako malo smo svjedoci upletenosti danskog faktora u igru velikih. Tako je Den danske bank, najveća ovdašnja novčana institucija, zajedno sa svojim baltičkim ekspoziturama redovno dio skandala vezanih za pranje velikih suma ruskog novca, onda je tu i afera prisluškivanja aktuelnih evropskih lidera koju su Amerikanci realizovali upravo preko Danske i uz pomoć Danaca, pa mršenje računa Kinezima koji su morali odustati od već skoro izvjesnog posla u IT-branši. Dok ovaj tekst nastaje, ovdašnji mediji bruje o skandalu vezanom za firmu Dan bunkering koja je u vrijeme sirijskog rata, uprkos sankcijama protiv Rusije, snabdjela ruske tankere sa 172.000 tona goriva neophodnog avijaciji koja je kontrolisala nebo nad Sirijom. Kako se sve ovo dogodilo i ko je sve znao za ovu aktivnost danskih firmi ostaje da se vidi, pogotovo što se slučaj Dan bunkeringa tek sada, kada je sirijski rat završio kako je završio, našao pred sudom.

Uz sve ovo treba još pridodati kompleksnu problematiku vezanu za Grenland i Arktik u cjelini, problematiku koja u taktu s otopljavanjem i svim geopolitičkim promjenama koje idu uz njega, tek predstavlja veliki izazov za malu zemlju kao što je Danska. No, kako je o ovoj problematici pisano od iste autorke upravo u Vijestima, zadovoljićemo se referencom na taj tekst.

Zaključak

Na osnovu svega, ostaje da se donese nekakav zaključak o mogućnostima koje ima jedna mala zemlja da opstane u svijetu kojim pravila diktiraju velike sile. Kod ovoga je vrlo važno naglasiti da su Danci uvijek bili svjesni da moraju biti u stanju isporučiti nešto, da moraju imati nekakav adut u rukama u toj igri velikih. U doba Hitlera i njemačke okupacije bila je to snažna poljoprivreda koja je pomagala njemačkoj ratnoj mašini, kao uostalom i čelik formalno neutralne Švedske, a u doba hladnoratovske podjele, koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata poseban značaj joj je davala kontrola moreuza Skattegata i Skagerraka, kao i vojne baze koje je NATO izgradio na danskim ostrvima u slučaju sovjetske invazije. Tome treba pridodati i dansku lojalnost savezniku/saveznicima, koju publicista i istoričar Bo Lidegaard u svojim brojnim knjigama na ovu temu, kao i svojim brojnim predavanjima, ističe kao kvalitet ovdašnje spoljne politike. Lojalnost i dosljednost u provođenju dogovorenog prema savezniku, u ovom slučaju SAD-a sa kojima, prema Lidegaardu, sadašnji politički establištment može da računa da će u najvećem dijelu ostvariti svoje spoljnopolitičke ciljeve.

U međuvremenu, dok odnosi među velikim silama, još uvijek zasnovani na rezultatima Drugog svjetskog rata, ne dožive značajniju prekompoziciju, Danska ostaje zaokupljena problemima unutrašnje prirode: oporavkom nakon pandemije i pronalaženjem novih mogućnosti zelene energije, preporodom gradova i usavršavanjem socijalne države, svjesna da će od efikasnosti ovih komponenata zavisiti i njena uloga na spoljnopolitičkom planu. Tu i tamo, poneki filmski spektakl poput ovog najnovijeg o regentkinji Margrethi 1 koja je u srednjem vijeku vještinom i diplomatijom postigla ništa manje nego ujedinjenje čitave Skandinavije, podsjećaju da su u ovoj zemlji postojale uvijek snage koje su ne samo mislile, nego i ostvarivale velike ciljeve. Kao i da nekakva alternativa koja je istorijski utemeljena postoji. A do nje se ne dolazi naprečac, nego strpljenjem i pravilnim očitavanjem aktuelne situacije u čemu Danci svakako imaju veliko iskustvo. Sjetimo se samo koliko je strpljivog rada i pravilnog očitavanja povoljnih međunarodnih okolnosti trebalo potrošiti da bi se konačno došlo u posjed Sønderjyllanda i konačno osigurala južna granica danske države (referendum 1920).

( Ljiljana Bulajić )