Od čega bježimo ili kuda idemo

(Ramiz Hadžibegović: Skupljeno od zaborava: eseji, Čigoja štampa, Beograd, 2021)

Život posljednjih decenija drži svoj vrtoglavo brzi tempo. U rasponu od desetak godina, mnogi njegovi razvojni segmenti, sa primjesama naučne fantastike, postaju jedva prepoznatljivi. Mnogo toga brže nego ranije biva gurnuto pod okrilje istorije koja će, upravo zbog takve brzine, za one koji budu dolazili imati nejasni, varljivi status. Vrijeme koje opisuje Ramiz Hadžibegović u svojoj najnovijoj knjizi “Skupljeno od zaborava” možda je posljednja etapa tog prošlog vremena koje je imalo koliko-toliko sporiji hod, konstantu događanja sa dubljim pečatima i trajniji i jasniji eho svega što se unutar njega dešavalo. Život je tako u svoj svojoj strukturnoj raznolikosti zadržao svoju boju, miris, određenu logiku i reprezentativne simbole, unikatne detalje, tempo i kompoziciono jedinstvo, ostajući sa navedenim znamenjem dovoljno samosvojan, originalan i specifičan. Upravo ti segmenti koji su imali svoje zakonomjernosti i djelotvorni, dovršeni razvojni sistem tema su Hadžibegovićevih eseja. Slične cjeline naše tradicijske baštine autor je istim postupkom i sa ciljem obradio i u svojoj prethodnoj knjizi “Blisko kraju”, da bi u najnovijoj “Skupljeno od zaborava” nastavio jednakim tempom i dosljednošću, kako stilom tako i kompetencijom esejističkog poniranja u srž svakog od 22 temata, koliko ih je sadržano u knjizi.

U pogovoru autor napominje da su njegovi eseji, pored ostalog, i “hronika jedne nostalgije i kolektivne memorije”. Sagledavajući je u ovom kontekstu, možemo reći da se pojam nostalgije rađa iz čovjekove sasvim prirodne potrebe da se pojačanom emotivnošću i još uvijek živim, sačuvanim prvotnim iskustvom “vrati” u koordinate prošlog vremena, manje ili više distantnog, djelimično već “odvojenog na stranu”. Kad takvu temporalnu poziciju povežemo sa pojmom memorija, onda autorova ideja postaje više nego jasna: Sve što je u prethodnom bližem ili daljem vremenu predstavljalo kulturološko-sociološki, et(n)ičko-tradicijski obrazac jednog kolektiviteta, narodne zajednice, u krajnjem - naroda, počivalo je na kolektivnom pamćenju i njegovanju te iste prakse. Ali, isto tako, ono zahtijeva i pamćenje nas današnjih koje je vremenska diskrepanca ozbiljno udaljila od rečenog vrednosnog sistema.

Uslovljenost ova dva pojma - nostalgije i memorije - mnogo je izazovnija i jača nego što nam je sugeriše naša svakodnevna životna praksa. Kad govorimo o nostalgiji, govorimo o vremenu i vrijednostima koji su dobar zalog da ih nanovo prizivamo i proživljavamo njihovu ljepotu, draž i životnost što su se godinama kristalisali u trajni oblik svjedočenja, znamenja i značenja. Kao takvi, svi ti segmenti, po svim parametrima prosuđivanja, imaju tendenciju da, u određenoj sadržajnoj i formalnoj konsekvenciji, i dalje žive, da su dio naše savremene putanje, ma koliko god ta putanja, sama po sebi, bila kontradiktorna i prebrzim razvojnim tempom i dalje neusaglašena.

Ako je prva knjiga, koja počiva na istoj istraživačkoj trasi, kako je kritika ocijenila, “s razlogom napisana”, onda joj treba ne samo vjerovati, već se nad njenom porukom i dobro zamisliti. Svojom drugom knjigom “Skupljeno od zaborava” autor, uz to što nastavlja bdijenje nad svijetom kojeg ona razgrće, redefiniše i aktuelizuje, nastoji i da kroz sinergiju čitalačke odgovornosti i osvješćenja probudi naš uspavani kritički nerv koji bi na valjan način mogao da pokrene stvari sa mrtve tačke. U najkraćem, poruka autorova sadržana je u jednom više nego aktuelnom postulatu - o neophodnosti očuvanja kontinuiteta sada već prošlih životnih modaliteta i njihovog mogućeg inkorporiranja u strukturu današnjeg trenutka. Uostalom, i da hoćemo, ne možemo pobjeći od sebe samih, iz razloga što konstantu našeg duhovnog bića ne čine samo konglomerati tekućih dešavanja, već i onih kroz prizmu saznajnih, pročitanih i zapamćenih iskustava, pohranjenih u istorijsku riznicu fakata i artefakata. A kako nijedno društvo ne opstojava samo na fiolozofiji ad hoc življenja, čija bi ga autarhičnost ubrzo dovela do samoizolacije i autodestrukcije, osiguranje njegove razvojne perspektive moguće je jedino kroz interaktivno sadejstvo njegove istorije i njegove budućnosti. Bez sumnje, odabir iz prošlosti traži kritičko iščitavanje od kojeg će zavisiti i naša potreba i način kako da naš običajni, prošli, patrijarhalno-zavičajni model života, kao vrednosnu kariku, utkamo u sopstveni.

Da je esejistički prilaz životu, kakav njeguje Hadžibegović, na zavidnoj vrednosnoj ljestvici, potvrdjuje i to što su moguće sadejstvo prošlog i sadašnjeg, i njihova (in)kompatibilnost veoma suptilno izmjereni i sugestivno ilustrovani, sa osloncem na, sa kulturološkog i naučnog aspekta, valjanu lektiru, ali i autorovo sopstveno, još uvijek živo, veoma intenzivno i ničim natrunjeno sjećanje. To samo govori da, koliko god autor osjećao potrebu da se reafirmišu vrijednosti i senzibilitet prošlih vremena, niukom slučaju ne znači i pretenziju da, kako u pogovoru i sam kaže, “ponovo živi sve što je nekada živelo”. Uostalom, svako vrijeme, pa i ovo o kojem govori Hadžibegović, sačinjava strukturni model od mana i vrijednosti, trajnosti i prolaznosti, individualnih i kolektivnih projekcija i sudbonosnih zamajaca. U tom kontekstu kreću se 22 eseja, koliko ih je sadržano u knjizi. Interpretativni obrazac u znaku je već ranije apsolviranih u prvoj knjizi “Blisko kraju”, s tim što je u nekim perceptivnim smjernicama sada još produbljeniji, dokumentvaniji i teorijski sistematičniji.

(Kraj u narednom broju)

( Jovanka Vukanović )