Kuzmanović: "Planeta 7693" ima sve elemente da bude jedan i te kako bitan film za naraštaje

Poznati glumac iz Srbije, Andrija Kuzmanović, u prethodnom periodu radio je na nekoliko filmskih, ali i pozorišnih projekata, od kojih su ga neki doveli i u Crnu Goru.

Prvenstveno se izdvajaju: predstava “Zelena čoja Montenegra”, film “Toma” koji i dalje obara bioskopske rekorde i osvaja region i Evropu, serija i film “Zlatni dečko” uskoro će se naći pred gledaocima, a Kuzmanović je tokom septembra radio i na dugometražnom igranom porodičnom filmu “Planeta 7693” koji je sniman u Podgorici i na Cetinju.

Po scenariju Ane Vujadinović, u režiji Gojka Berkuljana, a čiji je producent Marko Jaćimović, ”Planeta 7693” namijenjen je svim generacijama, a poziva društvo da se okrene djeci. U pauzi između snimanja, neposredno pred kraj tog segmenta, Kuzmanović je u razgovoru za “Vijesti” govorio o projektima na kojima je angažovan, ističući da uživa u svojoj profesiji, ali i jedinstvenom “hobiju” koji ga vraća u stara vremena kojima ne može odoljeti.

Nedavno je okončano snimanje filma “Planeta 7693” na kojem ste radili u Crnoj Gori. Kakav je proces bio i kakav ćemo film dobiti kad se sve privede kraju.

Ovo je jedan kompaktan, manji set na kojem sve lijepo štima, ljudi su otvoreni za saradnju i nove ideje što je veoma bitno u našem poslu. Iznenadila me je spremnost svih u ekipi u svakom trenutku, pa i u nepredviđenim okolnostima. To je pokazatelj koliko je priprema najbitnija u cijeloj priči. Ekipa je mlada, spremna da radi, spremna za razne poduhvate što je meni uvijek drago vidjeti.

Kažu da je ovo film za djecu, a zapravo je više porodični film, ali svakako su djeca protagonisti. Ozbiljno se pristupilo cijelom projektu i mnogo toga smo uradili, tako da bih najprije rekao da će ovo biti jedan melodramski film sa mnogo raznih elemenata. Stariji mogu mnogo poukâ da izvuku iz ove priče, a za početak to da je najbitnije da počnemo da sagledavamo stvari (i) iz ugla djeteta, a pritom mislim na dječiji svijet i njihov proces odrastanja koji uglavnom u nekom trenutku počinjemo da gledamo iz perspektive roditelja ili odraslih ljudi. Veoma mi je interesantan taj momenat posmatranja svijeta iz vizure djeteta, kao i sci-fi momenat, odnosno naučna fantastika u čitavoj priči, iako je u dječijoj mašti sve naučna fantastika, a to znam po sebi, jer sam i ja imao neki specijalni portal kroz koji sam prolazio i išao ka avanturama, zvjezdice na plafonu sobe koje su me mislima vodile u kosmos, mačeve koji svijetle pa sam zamišljao da sam Hi-men koji je tada bio popularan uz Skeletona i ekipu. (osmijeh)

Djeluje da Vas je rad na filmu vratio u Vaše djetinjstvo, da li je i jeste li pritom možda upoređivali svoje sa djetinjstvom djece koja danas odrastaju?

Jeste, naravno da me je vratio, pa sam, sasvim prirodno, razmišljao i upoređivao baš to što si rekla... Mislim da je danas djeci sve pruženo, pa im je mašta veoma sužena i umanjena. Danas informacije brzo dolaze, prolaze i zaboravljaju se. Ranije je informacija o novom stripu ili ploči putovala i iščekivalo se da stigne kod nas. Taj proces čekanja i želje je bio jedan dug put. Bilo je teže, dostupnost manja, svi nijesu svi mogli sve, a danas svi mogu i rade sve. Klincima zbog toga ne radi mašta. Pored toga, mislim da su klinci danas izabrali da gledaju takozvane “instant likove” na koje se neki i ugledaju. Znate, nama su idoli bili Gaga Nikolić, Cane Partibrejkers, Rambo Amadeus i mnogi drugi ozbiljni tipovi koji su i danas “u topu”, iliti “u špicu”.

I crtaći su danas drugačiji. Ranije se moglo vidjeti da je neko uložio vremena i truda u crtane filmove, od skice i crteža, pa do kvalitetne muzike i glasova koje su davale neke velike face. Danas je drugačije, pa je zbog toga i mašta djece jeftinija nego što je naša bila. Nijesu djeca kriva, krivo je vrijeme i moda. Sve što je danas interesantno uglavnom je kao neka instant limunadica, poput step sokova koji se razmute za par sekundi, popiju isto za par sekundi, oboje jetru i to je to. Mi našoj djeci u ovom filmu, Sandri i Luki, nijesmo “dozvolili” da budu stereotip današnjice, već ih pozivamo na stare vrijednosti... Gledaoci svih uzrasta će vidjeti kako su djeca nekada rasla, jer mi u filmu prikazujemo retro odgajanje. Sa druge strane, mislim da će klinci uz “Planetu 7693” moći da razrade maštu. Takođe, moram da pohvalim i scenografiju i kostim, jer izgledamo vanvremenski.

Film tako poziva društvo da se vrati ili okrene djeci?

To je ono što sam želio da kažem. “Planeta” zbog toga ima sve elemente da bude jedan i te kako bitan film, od velikog značaja za naraštaje.

Takve filmove kod nas ne gledamo često.

Ne posvećuje se dovoljno pažnje ovakvim stvarima, jer nemamo vremena ni za druge koje su možda primarnije, iako nema ništa primarnije od djece, ja stojim pri tome. Danas se teško živi, mada teško se živjelo otkad sam se rodio, tokom svih ovih 37 godina uvijek je bila neka nemaština i neki problemi... Pa ipak, kulturno-obrazovni program je nekada trajao satima i satima, bilo je sadržaja za razvijanje logike i intelekta, znalo se za mnogo lijepih i pozitivnih primjera... Ja sam kao dijete sjedio i učio šah, razvijao vijuge. Možda da sam imao nekog izbora ne bih tako proveo vrijeme, ali mislim da baš to za djecu mnogo znači. S tim u vezi, preporučujem seriju “Damin gambit” za gledanje. Imali smo ranije prepoznatljive likove za djecu, od pjesnika, pisaca, zabavljača pa nadalje, danas za djecu nemamo skoro pa ništa i nikoga. Zbog toga će ovaj film biti mnogo bitan i za djecu i za roditelje, a to govorim na osnovu svega što sam vidio na setu, pročitao u scenariju i što sam do sada radio. Svakako, i mi imamo rupe i šahtove u koje upadamo, ne pokazujemo uvijek sjajna rješenja, ali ljudi će vidjeti konstrukciju svega toga. Samo od sobe da počnemo, od raznih igračaka i misterija kojih danas nema, jer je sve u telefonu i na kompjuteru. Djecu danas roditelji tjeraju da izađu napolje, a nas su jurili da “sprate” kući, sve me je boljelo od igre.

Plodonosna godina je za Vama, a tu je i film “Toma” koji je uveliko u bioskopima i plijeni pažnju javnosti. Za ulogu Tominog, ali i menadžera drugih ličnosti u filmu, Dragana Dakovića Drde, još i prije bioskopske premije dobili ste nagradu. Drda je okarakterisan kao epizodan lik, a kako ste mu Vi pristupili i ulozi i koliko su i te “epizodne ličnosti” važne zarad duha jedne kompletne priče?

Iskren da budem - svi mi volimo da igramo glavne uloge, to je valjda i potpuno logično. Sa druge strane, vjerujem da postoje neki glumci koji su uvijek u svojim životima igrali samo “sporedne” uloge, nikada glavne, ali je bez njih nemoguće zamisliti filmove ili serije u kojima su se pojavljivali. Nezahvalno je i zahvalno, istovremeno, govoriti o tome. Ono što mogu da kažem je da svakoj ulozi pristupam kao glavnoj i velikoj, jer meni jeste, iako je u sistemu uloga u tom projektu ne postavljam tako. To je sve kao jedna paleta boja... Uz to, od dobre dramaturgije sve kreće. Ja igram menadžera Drdu koji je menadžer svima njima i Lepoj Lukić i Tozovcu, Cunetu, mladom Kaleziću, na kraju krajeva i Silvani, a na kraju svih krajeva i Tomi Zdravkoviću. Našao sam Drdu negdje u sebi. Taj menadžerski posao je meni blizak jer sam nalijetao na te i takve tipove kroz život. Za njih bi mnogi rekli da nemaju dušu i da im je samo posao bitan, ali nije tako. Oni, koliko god da zavise od tih ljudi, oni se poistovjećuju sa njima, ulaze im u DNK, u krv, porodice, kumuju, idu na slave, svadbe, sahrane, krštenja i postaju porodica. Mislim da smo svi mi zajedno napravili neku sinergiju, Rićma (Milan Marić) koji igra Tomu i ja, a mislim i da je generalno cijeli film napravljen odlično. Uvezano je mnogo likova, a sve to zapravo je Toma, u špicu, kao lider. Postoji nešto što se zove “Toma Zdravković” i što je samo po sebi neka magija, veličina, snaga i istorija...

U poređenju na situaciju u svjetskoj kinematografiji, kod nas u regionu se malo snimaju filmovi o poznatim, a velikim ljudima i njihovim životima i djelima. Da li je i zbog čega važno pamtiti pojedine ličnosti i kroz filmove?

Važno je evocirati te ljude da bismo vidjeli njihov put. Važno je mladima, novim velikim ljudima, pokazati i pomoći im da prepoznaju sami sebe kroz susrete sa raznim drugim likovima. Mislim da je važno govoriti o važnim ljudima iz bilo koje sfere, kultura, umjetnost, sport, nauka. Montevideo je, na primjer, regionalni projekat u kojem smo objedinili 12-13 jakih individua koji su bili na prvom Svjetskom prvenstvu u fudbalu i koji su kasnije igrali na visokom nivou, predstavljali su nešto u našoj zemlji. Imamo cijelu balkansku generaciju glumaca koji su pravi holivudski lgumci, ako nisu čak bili i mnogo bolji od holivudskih glumaca u jednom trenutku. Holivud je uvijek jurio lovu, sjaj/shine, ali i procenat - koliko je ljudi vidjelo film, koliko je karata prodato i tako dalje, dok se kod nas to nije gledalo, nego se snimalo, stvaralo, radilo i govorilo o filmovima iz drugih razloga. Pored toga, ranije se sa serijom, pa i sa filmovima, živjelo. Danas je to drugačije, to se otme odmah kad nastane. “Toma” se tek pojavio u bioskopima, a mene ljudi pitaju ima li filma onlajn?! E to ne volim. Nema filma onlajn, ne može to tako, šta nije jasno? Nije u redu prema filmskim radnicima, ne samo prema glumcima, već prema kompletnoj ekipi. Nije pošteno za 10 sati pogledati čitav serijal ili automatski tražiti film onlajn i prije nego što je prikazan. No, bez obzira na to, moj posao je lijep, ja ga volim i ne žalim se. Žao mi je samo zbog toga što brzo primamo informacije i još brže ih zaboravljamo.

U jednom intervjuu ste izjavili da biste voljeli da ste rođeni u periodu bivše Jugoslavije i da ste zakačili “zlatno doba” jugoslovenskog filma. Na osnovu onoga što čujem od Vas, neki bi sve to nazvali “old soul”.

Pa da, što se tiče mog posla tada jeste bilo zlatno doba, od 1968. pa dalje, ali da bih suzio, ‘ajde neka bude da je od 1983. i 2000-2002. godine bio najplodonosniji ciklus naše kinematografije, po mom mišljenju. Bilo je i kasnije filmova koji su pomjerali granice, ali najozbiljnija kinematografija je bila tu negdje do “Stršljena”, “Ubistva s predumišljajem”... Sve dok se i to nije prenijelo u digitalnu formu. Radio sam s nekim kolegama, neću da ih imenujem, velike su to face, oni mi pričaju o periodu kada je metar trake koštao 100 dolara, odnosno - za jedan dan snimanja Vam je potrebno oko 10.000 maraka... Hajde snimi film! Danas je to mnogo lakše, pa samim tim i manje vrijedi, meni makar. Svakako, volim ja i svoje vrijeme. Ima danas divnih savremenika sa kojima mogu da dijelim lijepe stvari, i u Crnoj Gori sam naletio na njih, ali hoću da kažem da je nekad sve bilo skuplje, teže, jače, bolje, iskrenije, poštenije. Kad kažeš “old soul”, ja mislim upravo na sve to što smo izgubili a što je vrijedjelo... Jednom sam rekao to slikovito, a nije zgoreg da ponovim: Nekad čuješ pjesmu, trudiš se da saznaš koja je to pjesma bila, naručiš ploču iz Amerike, tu ploču čekaš šest mjeseci, a kada ti stigne prvo gledaš u nju neraspakovanu jedno dvije sedmice, ne pada ti na pamet da priđeš gramofonu da igla ne zezne slučajno, a onda se ohrabriš i pustiš je i sve je tvoje. Kasnije tu ploču pozajmiš, tražiš je natrag, čuvaš je, praviš kolekciju. Kakvo bogatstvo! Danas sve staje u telefon. Ako se pokvari telefon malo žalimo, ali uglavnom je sve povratno, a draži više nema.

Da volite duh starih vremena govori i podatak da ste prvi honorar potrošili na stari automobil koji ste kasnije restaurisali... Kazali ste i da biste voljeli biti kolekcionar tih starih automobila koje biste sami osposobljavali. O čemu se radi?

Prvu platu, odnosno prve zarađene pare od filma, dao sam za Bubu koju imam i dan danas i koju sam sredio. To uzima mnogo vremena i mnogo love. Imaju ta stara kola miris starih vremena. Dobar je osjećaj kad znaš da ti je auto bio parkiran u Beogradu ‘58. ili ‘64. za vrijeme nekog “pravog vremena” i da se tada taj automobil kretao po kaldrmi... Volim stare stvari generalno i znam da prepoznam njihovu vrijednost, da procijenim da li nešto i koliko vrijedi, iako meni sve iz prošlosti vrijedi. Ne bavim se nekim kolekcionarstvom, osim ovoga što sam radio sa kolima, ali imam nos za to.

Kad ukucam Vaše ime na Guglu, pored svega ostalog nailazim i na Vašu biografiju u kojoj piše, parafraziraću, da glumci ne bi trebalo da se bave politikom, jer je publika tih glumaca narod koji je podijeljen zbog politike...

Mogu reći da stojim iza toga. Mislim da se bavimo prelijepom stvari koja se zove umjetnost, pa zašto je miješati sa nečim što se zove politika? Iskreno, ja se ne bavim i ne miješam u politiku. Živim van toga i lijepo mi je.

Zvuči kao privilegija...

Definitivno. Mislim da svako za sebe, individualno, mora da se razvija, a posebno da radi na poljima kao što su humanost, humanitarni rad, empatija, suživot... Pored toga, ako si javna ličnost, smatram da samim tim imamo veću odgovornost i moramo pomagati drugima. Nijesmo mi idealni, da se razumijemo, mi smo svi obični smrtnici, ali većina nas ima iza sebe mnogo sati humanitarnog rada, iako se o tome manje zna ili uopšte ne zna. Nažalost, ljudi više vole da vide kako je neko od tih poznatih ličnosti pijan išao kući, da mu je ispala zadnjica, da je čačkao nos u javnosti i slično, a ne znaju šta sve rade. Ne znam zašto je tako.

Mnogo projekata u prethodnom periodu je za Vama, da li je sve to bilo teško postići i izbalansirati, što kada su uloge u pitanju, ali i Vi sami?

To je tačno, desi se nekad da u godini dana mi glumci više budemo neko drugi nego što smo mi sami. I to je u redu, to je naš posao koji ja volim. Nijesam radoholičar, ali volim da radim i lakše mi je kad radim. Mislim da sam sada u pravim i najboljim godinama za ovu profesiju.

“Zlatni dečko” je primjer kako se krene stranputicom

Igrate i u novoj seriji i istoimenom filmu “Golden boy”, odnosno “Zlatni dečko”. Šta je u pitanju?

To je prvo što će izaći uskoro i to je jedan interesantan projekat koji je već dobio pozive za neke velike internacionalne festivale. Mi smo to radili kao proevropski projekat... Tu se ponovo potvrdilo da je dobra priprema ključ za dobar film i dobru seriju. Ako nema dobre pripreme, nemoj da mučiš ni sebe ni druge.

”Golden boy” je priča o dječaku koji je krenuo stranputicom iako je bio najveća mlada nada u fudbalu na Balkanu. Ja sam menadžer tom tipu, eto opet sam menadžer, 2020. godina mi je izgleda tako obilježena, kao godina “menadžeraja”. Šalu na stranu, ja sam pronašao tog talentovanog mladića još kao klinca, a šta se dalje dešava ne smijem da otkrivam. Mislim da će “Golden boy” biti pravi evropski film. I “Toma” je, naravno, evropskii svjetski film, ali on je dušom naš, nama je dubinski bitan, iako će svi u njemu prepoznati dobru emociju, dobru glumu, režiju, ali “Toma” je idalje samo naš... “Golden boy” je, sa druge strane, model kako bilo gdje čovjek može da krene stranputicom ili pak ne.

Nikita pravi magiju

U predstavi “Zelena čoja Montenegra” igrate Osman-pašu Sarhoša za kojeg ste rekli da čitaoci uglavnom shvataju olako. Vi ste ga iznijeli kompleksnije, da li je bilo teško? Pored toga, ovo je specifična priča o prijateljstvu kakva nam je danas potrebna i u vremenu i prostoru, posebno uz sva aktuelna dešavanja.

Znaš kako, nije mi bilo teško jer je to čovjek koji je u svakom trenutku mogao da pobjegne ali je ostao jer je obećao svom prijatelju da neće pobjeći iako ga je ovaj maltene pustio da pobjegne. Riječ je o kralju Nikoli. To je neko povjerenje, to je riječ, usmeni dogovor koji važi iako se ništa ne potpiše. Ja uvijek krećem od sebe i gradim čovjeka koji je šetao po Zemlji, ne igram tipa koji je letio ili se teleportovao, već onoga koji je na neki način još uvijek tu. Njemu su možda moć, lova, zlato, nošnja dozvoljavali da izgleda ili se ponaša drugačije, da ima privilegije u društvu, no, i on je naposletku čovjek od krvi i mesa, vojnik, ratnik, zaljubljenik u život, zaljubljenik u kocku, piće, dobar konjak, žene, zlato, dukate... Drago mi je da sam baš ja igrao Osman-pašu jer mislim da je on jedan bitan literarni lik, bez obzira što je to roman od nekih 220 strana koji sam ranije još čitao.

Ja u ovoj predstavi knjaza Nikolu zovem “Nîk”, jer smo mi studirali zajedno u Parizu, a s obzirom na to imamo i par fraza na francuskom jeziku. Kompletan proces je izgledao jao da smo krenuli na neko putovanje. Nakon premijere sam se obratio Nikiti Milivojeviću, sa kojim do tada nijesam radio, sa: “Nîk, s tobom na putovanje idem kad god zatražiš”, i stojim pri tome, zato što on pravi neku magiju, vilenjački svijet u koji su svi dobrodošli.

I u tom komadu sam radio sa kolegama iz Crne Gore i mogu reći da sam naučio neke stvari od njih, a nadam se i da su oni od mene, iako mi je bio naporan proces jer sam u tom trenutku radio još nekolika projekta.

( Jelena Kontić )