Čobanska dilema

Svojim sam očima gledao kako krave mog strica tamane rasuti crijep, krcaju tiglu kao čips, dok sa tranzistora primaju zvuke skupštinskog zasjedanja.

Koja je kravlja nevolja uzela maha, pa su se okrenule krovnoj keramici, ne znam, ali pamtim da je bila suša i da su eksperti Šehović i Spajić bili ukrstili argumente na radiju koji je visio sa lipe.

Kad odem u zabačene krajeve bez vode i struje sasvim se raskomotim i nalik urođeniku pođem za stokom, bez da duboko ulazim u smisao onoga što se dešava u zvučnoj kutiji. Po sjećanju mogu reći da su se dva lafa zakačila oko hedža i valutnog svopa, a pošto su obojica školovani, moje je bilo da vabim krave i kupim rasutu tiglu, preostalu od ko zna koje opravke krova.

Ono što sam zapamtio jeste da su se momci jedan drugome smijali kao đeca - e ovo vala zna svako ko je prošao pored ekonomskog fakulteta, moj Spajiću! (na šta je Spajić rekao da u životu nije čuo ništa gluplje od teze dr Šehovića).

Tu mi je sinulo da kravama možda fali soli, pa u crijepu nalaze neku mineralnu utjehu, ali to me nije pomaklo ni cenat bliže teškim pitanjima ekonomskog opstanka zemlje. Shvatio sam da je jedan od ove dvojice svakako budala, zato što ne zna te neke bazične ekonomske stvari. Ali kako utvrditi koji od dvojice, kad oba izgledaju pametno i načitano!

Druga teza, da su oba govornika budale, pala mi je na pamet tek kasnije, ali sam je potisnuo putem urođenog optimizma i feelgood pomisli koje me uvijek obuzmu na planinskom zraku.

Poenta je da pred cijelom javnosti dvojica stručnih ekonomista, jedan predavač na fakultetu, a drugi vuk sa Volstrita, nemaju isto mišljenje oko nečeg što smatraju osnovnim, što i vrapci znaju, što bih ovdje uporedio sa situacijom da se doktori Čirgić i Koprivica zakrve oko nepostojanog „a“ u genitivu imenice vrabac.

Pošto smo gramatiku svi manje-više učili, znali bismo da presudimo, ali pošto nam u životu niko nije rekao ima li jebenog valutnog rizika u grejs periodu, očekivao sam pomoć sa strane i presudu trećeg eksperta u ovoj zamršenoj situaciji.

Naravno da se to nije dogodilo - tema je tromim kravljim kasom sišla sa scene, ustupila mjesto nekoj aferi i dalekoj prošlosti predala narodnu zabrinutost za kineski dug. Ekonomskog arbitra, sudije, objašnjenja, od tada ne vidjeh, što znači da je valutni svop za mene ostao zaumna gatka kojoj ne znam zakona ni reda.

Tako je bilo i prije neki dan. Gledam to lice, pratim mu mote, laže li vala bogu? Je li sve ovo predizborni trik? Dešava se pred mojim očima, ministar Spajić sa svojom ekipom nježnih optimista izvodi tačku dizanja plate za 200 eura i tako kandiduje Demohrišćansku partiju u nastanku da vlada Crnom Gorom narednih 200 godina. Istina, ministar kaže da o partiji ne misli, ali nema ni potrebe, jer građani misle o 200 eura, što je sasvim dovoljno za početak. Ono što me deprimira je nemogućnost provjere i ovjere svakog obećanja, taj neki tranjavi međuprostor čekanja dok se obećanje ne ispuni ili propadne na prvoj krivini.

Ima li iko osjećaj da fali ekonomskog foruma koji bi smrtnicima bolje pojasnio sve te planove što padaju kao sa starog krova i hrane naše kravlje apetite?

Krckam dakle i ovaj plan, sjetim se da su tako naglo nastupili i Ante Marković i Avram, i da je sve izgledalo mnogo bolje, prije nego je propalo u čabar. Nisam miran. Uto me zovne pobratim da nudi neke bitkoin šeme, i drug sa studija koji je kladionicu zamijenio praćenjem kripto-valute. Ekonomija će ionako propasti, javlja mi strina. Možda propada tu pred mojim očima, pojma nemam, niko razložno ne govori o putevima što vode do inflacije o kojoj naveliko žubori zapadna štampa.

I tako dolazim do moje omiljene teme - vjere. Sve se svodi, onako kako je predočeno, na vjeru da će plate skočiti, na vjeru da to neće urnisati budžet, na vjeru da će sve biti dobro, a svjetsko tržište neće krahirati od pandemije.

Iako govore jezikom matematike - ono što me kod ekonomista nervira je da stalno potežu psihološke adute, pozivaju na optimizam, na vjeru, na novi impuls i društveni preporod. Ili su nerazumljivi dok pričaju fah-idiotski engleski argo, ili su providni kao misice kad pozivaju na mir u svijetu.

Tu negdje između leži politika, koja je bila i na početku. Jer ekonomija je počela pogodbom da novac nešto vrijedi, vjerom da je imovina svetinja, i drugim političkim regulama. Pa ako joj je politika već u temelju i ako je ekonomija od politike kontrolisana, onda više od vjere da će novi donijeti 200 eura, vjerujem da su ih oni stari namjerno zakinuli. I to bude dosta za optimizam.

Dok god se priča o parama dobro je; slatki su Spajić & Milatović, što da ne sačekam još godinu i konačno rješenje stare čobanske dileme - ko je ovdje budala.

( Brano Mandić )