Evropa sad

Ozbiljna analiza vladinog plana reformi “Evropa sad” nije moguća bez dovoljno analitike i podataka. Ono sto se moglo čuti i pročitati izaziva u javnosti oprečne reakcije. Čini se da je, izuzimajući političare, više onih koji pozdravljaju plan sa umjerenim optimizmom i poslodavaca i radnika.

Osnovni elementi su usmjereni ka povećanju minimalne cijene rada sa 250 na 450 eura uz rasterećenje poreskih obaveza poslodavca na plate zaposlenih, ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje. Uvodi se progresivna poreska stopa na veće plate itd... Vlada očekuje porast prosječne plate na 700 eura sa sadašnjih 530,a deficit fiskalnih prihoda bi bio cca 35 mil eura. O efektu ovog plana na opštinske poreske prihode, prirez porezu itd. nema podataka. Stav Vlade je da bi se negativni efekti pokrili drugim poreskim zahvatima i ukupnim efektima rasta BDP-a, pada sive ekonomije itd..

Je li ovaj plan ostvariv ad hoc u uslovima kada se ekonomija još nije oporavila na pozicije iz 2019. i u situaciji visoke nezaposlenosti bez ikakve najave stranih direktnih investicija? Tu je i preveliki javni dug i rizici po državni budžet u pogledu likvidnosti i deficita.

U političkoj ekonomiji odavno je aktuelan pojam minimalne zarade iako dugo bez uporišta u legislativi. Njime se u Kapitalu bavio i Karl Marks obrazlažući stalnu tendenciju kapitalista da minimiziraju cijenu rada. On govori o radničkoj plati koja bi trebala pokriti egzistencijalni životni minimum. Nažalost, stvari se nisu promijenile, jer ni sada nakon skoro dva vijeka u našoj CG mnimalne zarade ne osiguravaju egizstencijalni minimum. Vrijedi napomenuti da je upravo Marks predvidio tendenciju ekonomije ka globalizaciji tj. kretanje kapitala ka jeftinijoj radnoj snazi (outsorcing). Uvidio je postulat tržišne privrede u rastu produktivnosti rada uz istovremeno zalaganje kapitalista za što nižu cijenu rada. Njegova zasluga je anticipacija neminovnog iscrpljivanja proizvodnih resursa i otvaranje pitanja ekoloških problema.

Vratimo se “Evropi sad” i cijeni rada. Dokle god bude bilo radnika voljnih da rade za npr. 350 eura, dotle će ih poslodavci toliko plaćati. Ne može se vladinim, dekretom eliminisati osnovne tržišne mehanizme koji diktiraju cijenu rada (ponuda i potražnja radne snage, produktivnost, cijena koštanja i profitna stopa itd.). Ako je nova minimalna bruto zarada veća od sadašnje za cca 150 eura, lako je izračunati da bi u malom preduzeću do desetak zaposlenih koje posluje na granici rentabilnosti, došlo do značajnog povećanja troškova. To bi iziskivalo povećanje cijena usluga ili proizvoda što bi ugrozilo plasman istih. Problem bi bio puno manji u većim i stabilnijim preduzećima ali bi,sa druge strane, bankrot manjih preduzeća izazvao inflatorni talas i jačanje monopola.

Nije sporno da treba ići postepeno na porast minimalne zarade, ali se pritom ne smije zanemariti snagu i mehanizme tržišta. Sa novim minimalcem CG bi se približila Hrvatskoj, što ipak nije realno kada se uporede snaga privrede, prosječne plate, BDP, produktivnost, nivo sive ekonomije itd. Prijetnja ministra da će se kažnjavati poslodavci koji ne budu poštovali nove propise, iskazuje sumnju u mogućnost značajnog dijela preduzetnika da ispoštuju novi minimalac. Bojim se da ovom planu kao podrška nedostaju neke važne pretpostavke: reforma i racionalizacija državne i opštinske administracije (time bi se stekli uslovi za radikalnu poresku reformu i rasterećenja), najava većih stranih direktnih investicija uz hitno rješavanje pitanja problema planske dokumentacije, puno snažniji progres u svim poglavljima pregovora sa Evropskom unijom i pribavljanje znatno više sredstava iz EU fondova itd.

Dobar element u planu reformi je porast poreske stope na dobit na što smo mnogi više puta ranije upozoravali. Stopa od 15 posto je mogla biti i veća za one koji ne ulažu u proširenu reprodukciju i nova radna mjesta. Kako god, vrijeme je majstorsko rešeto, ali šteta je što su u vezi sa ovim, ipak, preambicioznim planom izostale neophodne stručne rasprave i analize ekonomista i privrednika. Crna Gora je država sa niskim poreskim moralom i teško je očekivati da to preko noći promijeni “Evropa sad”.

( Milovan Baždar )