Ko sa Darom, ko sa Eskobarom

“Milija je meni Dara, no sve želje Eskobara“, tvitnuo je Milan Knežević iz Berislavaca, nadomak Podgorice, i sigurno dobio stotine lajkova od sjevera do juga otadžbine, od glasača DF-a, Prave, Ujedinjene, Demosa i ponekog Demokrate, od Marine Jočić do novopečene konzulice Ćirović, od odlikaša Vučelića do patrijarha Porfirija, od Miga do Di Keja, čitava Zeta svih boja i zastava je danima prepričavala - kako im je Pipun reka’! Kao nekad predsjednik Kostić koji je istom mrskom Zapadu poručivao da ćemo prije jesti korijenje nego pristati na njihov sistem vrijednosti, ostavljajući iza sebe takođe hit-tvit od deseterca: “Dobro jutro Gali Butros, je l’ ti Branko pis’o jutros”!

I nakon 30 godina Crna Gora se ljulja kao list na vjetru ili kao Mandićeva sablja, zarađena u Sedmom bataljonu, na zidu, između Zapada i Istoka, između vrednovanja siledžija kao surovih tlačitelja ili prosto kao nedužnih žrtava razmaženih tatinih ćerki.

Prije nešto više od godinu dana građani su bili podijeljeni u dva tabora - za kleptokratski i korumpirani režim DPS-a i protiv njega. Iako je lokalna propaganda slavila prvi pol kao vesternizovan, a drugim nas plašila jer je proruski i antizapadni, jasno je bilo i tada i sada da je vrijednosno većinska Crna Gora na Istoku, gdje se baštini pravo jačega, pošto “vuk na ovcu svoje pravo ima ka’ tirjanin na slaba čoeka”.

S druge strane, politički i deklarativno većinska Crna Gora je od 1997. i razlaza sa Miloševićem okrenuta ka Zapadu, što je rezultiralo članstvom u NATO-u kao i tročetvrtinskim opredjeljenjem građana za članstvo u EU.

Demokratski front od 2014. godine (kada su na tipičan istočnjački i pučistički način izbacili iz saveza Miodraga Lekića i tutnuli kormilo u ruke vojvodi Mandiću), pokušava da vrati Crnu Goru “tradicionalnim vrijednostima” što se politički definiše poznatom krilaticom “Rusija nas brani, a Srbija hrani”. Posljednjih sedam godina lideri DF-a su prvo obijali pragove zvanične Moskve da bi nakon afere državni udar našli utjehu pod skutima predsjednika Srbije. Novu opsjenu nazvanu “srpski svet” prihvatili su ništa manje oduševljeno nego i onu s početka 90-ih o “svim Srbima u jednoj državi”, potvrđujući Vodolazkinovu mudrost da “modrice koje zaradimo u životu ne pomažu ako ih ne osmislimo”.

Punih četrnaest mjeseci Srbija a, preko nje, i Rusija vrebale su šansu da “izađu na more”, odnosno da preko DF-a preuzmu Vladu Crne Gore, što bi otvorilo vrata puzajućem preuzimanju i ostalih grana vlasti, čime bi se državno kormilo u potpunosti okrenulo ka Beogradu, to jest Moskvi. Uprkos političkom, medijskom i finansijskom desantu na susjednu Crnu Goru od strane srbijanskog režima, DF je ostao bez realne moći, primoran da se zadovolji rasporedom trupa po dubini, što nije loše za očuvanje i jačanje stranačke infrastrukture, ali kratkoročno ne daje efekta za ono što i Beograd i Moskvu jedino zanima - a to je svičovanje Montenegra sa Zapada na Istok. Da se vratimo tradicionalnim vrijednostima u kojima siledžija nije surovi tlačitelj već nedužna žrtva razmažene tatine kćeri.

Takozvani istorijski sporazum DF-a i Demokrata, koji i jeste bio istorijski za DF, trebalo je da širom otvori vrata za takozvani “kontrolosani” ulazak Vučićevih marioneta u Vladu. Da citiram jednog diplomatu - to je kao da ste u čamcu na Amazonu okruženi krokodilima koji hoće da vas progutaju i u jednom momentu, da biste se spasili, vi uzimate jednog od tih krokodila i ubacujete u čamac! Prethodnih nedjelja smo gledali sapunicu u kojoj premijer Krivokapić vodi razgovore na temelju “istorijskog dogovora” za koji kaže da nije znao, dok Demokrate i DF, svako na svoj način, tumače šta je pomenutim dogovorom planirano. Prema Demokratama - da se Vlada našminka, pod istim premijerom, da zamiriše sa par deefovaca manjeg kalibra, dok je Mandićeva grupacija kandidovala Medojevića za potpredsjednika, Kneževića za ministra, a samog Vojvodu nijesu pominjali čuvajući ga, valjda, za ultimu i premijera.

Sada, nakon što je “istorijski dogovor”, zajedno sa rekonstrukcijom koja je krenula iz njega - zamro, ili kao reče Abazović aterirao, DF-u nije preostalo ništa osim posljednjeg pokušaja da Srbiju, odnosno Rusiju, izvede na more. Zato bi naslov novog serijala političke sapunice koju gledamo mogao biti “ko sa Darom, ko sa Eskobarom”.

Dakle, suština pregovora nije raspodjela resora u novoj Vladi o kojoj se pregovara, niti personalna rješenja - krucijalno pitanje jeste na kojoj platformi i vrijednostima se pravi ta Vlada?! Da li na zapadnim ili istočnim, da li na vrijednostima otvorenog društva, demokratskih izbora, slobodnih medija, zaštićenih manjina svih vrsta, ili se vraćamo majci Rusiji koja u liku autokrate Putina sve pomenute vrijednosti proglašava za najveću opasnost po opstanak tradicionalne i samobitne Rusije?!

U tom kontekstu posmatrano, i prije nego što su otpočeli bilo je jasno da ovi razgovori predstavljaju čisto gubljenje vremena. Jer niti URA, niti bilo koja od manjinskih stranaka programski i politički ne mogu naći svoje mjesto pod Darinim kišobranom. Pokušaj da se na mala vrata i kroz takozvani kontrolisani ulazak DF-a u Vladu, Crna Gora gurne u čeljusti Vučića, odnosno Putina, nema šanse da sakupi 41 glas u parlamentu. Pitanje je da li sada ima i 30 ruku spremnih da glasaju za takav projekat jer su Demokrate, SNP, ili bar jedan dio njih, shvatili da im avantura sa uvođenjem DF-a u vladu nije donijela ništa dobro, posebno ne kod zapadnih partnera. Ali kako god, većine nema i DF će vrlo brzo proglasiti neuspjeh pregovora o novoj Vladi kao što su nedavno sličnu presudu izrekli povodom prethodnog pokušaja rekonstrukcije Krivokapićevog kabineta.

Zato je ključno pitanje - šta slijedi nakon toga. Izbori ili pokušaj formiranja Vlade na zapadnim vrijednostima gdje se neće dovoditi u pitanje da je siledžija surovi tlačitelj a ne nevina žrtva razmažene kćeri. Ili da su Mladić i Karadžić zločinci i monstrumi, a ne nacionalni heroji. Ili da biti gej ili lezbijka ne znači biti bolestan, već samo biti svjestan svoje posebnosti i prava na sopstveni izbor.

Šteta bi bilo i za današnju Crnu Goru, a posebno za buduća pokoljenja, da se ne izborimo za otvoreno društvo jednakih ljudi i jednakih prava za sve. Šteta bi bilo da se oko takve platforme ne okupe i Crnogorci i Srbi, i oni koji mašu crvenim barjakom i drugi koji su za trobojku, i manjine i sve proevropske snage. I da time zauvijek zatvorimo teško i mučno nasljeđe naših predaka koje su obilježili nasilje, mnogo krvi i suza, i malo individualnih pregnuća, slobode i blagostanja.

( Željko Ivanović )