Tvitovanje

Tvitovanje - ludom radovanje, kako kaže stara podgorička poslovica. Ili to bješe rekao Sula Radov, ko će ga znati.

Da vas neko nakon susreta sa prijateljem na ulici i razmijenjenih desetak rečenica zamoli da napravite saopštenje o čemu ste razgovarali, vrlo je vjerovatno da bi vaša i verzija vašeg prijatelja unekoliko bile različite. Ništa čudno. Svi drugačije čitamo praznine između riječi. U svakodnevnom razgovoru čak ni oko zareza ne možete biti sigurni, pa bi bilo sasvim normalno da se vaše verzije dijelom razlikuju.

Ipak, u preciznom jeziku politike, gdje susreti nisu slučajnost na ulici, već promišljene strateške aktivnosti, ta vrsta nerazumijevanja može biti opasan simptom. U formalnom jeziku politike čak su i praznine ili ono ne-kazano, semantizovani do krajnjih granica, tako da ta vrsta nesaglasja jeste neobična. I više od toga. Možda je i ta konfuzija precizan znak? O sve glasnijem nesaglasju?

Proteklih dana, američki diplomata Eskobar razgovarao je sa najvažnijim akterima domaće političke scene. Saznali smo da je, prilikom susreta sa predsjednikom države akcentovana - korupcija. Očekivano. Neće biti da postoji neko iznenađen takvim akcentom. Tako da formulacija u tvitu ambasade da je razgovarano o korupciji nije previše začudila nikoga. Iako je, vjerovatno dala zamaha čaršijskoj imaginaciji.

Ali, stiže tvit - demanti (ili pojašnjenje) iz kabineta Predsjednika - koliko sam shvatio nisu zadovoljni intonacijom američkog saopštenja, i nekim mogućim značenjima kazanog. Znači, bila je to ozbiljna tekstološko-politička analiza. I svojevrstan autogol: saopštenje koje će tek razigrati sutonsku imaginaciju…

Jer, kako su objasnili u reakciji, to je bio dug razgovor, od sat vremena. A o Crnoj Gori - deset minuta, neka je zdrava. Uzgred, živo me zanima o čemu su to pričali pedeset minuta a da nije povezano sa Crnom Gorom? O mladosti? O NBA košarci, ili o pandemiji, možda o klimatskim promjenama? Ali, to sada zaboravimo, neka bude prepušteno vašoj imaginaciji, uvaženi čitaoče…

U reakciji, ipak, ne spore da se pričalo i o korupciji, i to “obostrano”. Ali, naglašavaju, pazite, ovo je ključno: “bez zabrinutosti i ne u nekom dramatičnom tonu”.

Savršena definicija za odnos DPS vlasti prema korupciji: bez zabrinutosti i ne u nekom dramatičnom tonu. Oni tako govore o korupciji otkada postoje. Ono, reda radi… Treba tako, to je ta evropska retorika… Zaista bez zabrinutosti, i stvarno nikada u dramatičnom tonu. Možda je, dovraga, eto, ne može čovjek da ne pomisli i to, možda je takav odnos bio idealno okruženje za zamah korupcije?

Prepoznaćemo takav manir na svakom koraku, biće da je ta prevarantska logika ključno nasljeđe DPS epohe.

Uzmite premijera i njegova mitska antitijela. Samo se množe, kaže on. Jeste fenomen, ne samo politički, nego i medicinski, izgleda. Prepoznajemo li i ovdje sličnu logiku, nije li ovo primjer mišljenja o pandemiji, “bez zabrinutosti i ne u nekom dramatičnom tonu”. Možda je i sa pandemijom kao i sa korupcijom: takav odnos doprinosi zamahu pandemije.

Kad sam pročitao reakciju iz kabineta Predsjednika, pomislo sam da će, najozbiljnije, Eskobara pozvati na - samokritiku. Kao u vrijeme - druga Tvita.

Ili su i dalje debelo začuđeni zašto Eskobar nije pristao na njihovu igru fingitranja ključnih vrijednosti. Ali, to je druga priča, koju dobro znaju i koja ih debelo plaši.

Nakon što su izgubili izbore, moglo bi se pomisliti da lagano gube i razum. Ili to ide obrnutim redom?

U najkraćem - Milo i Eskobar ne mogu da se dogovore o čemu su pričali. Mora da je bio sadržajan razgovor…

Eh, što ti je kontekst, što ti je vrijeme: da vam je neko devedesetih rekao da se Milo sreo sa Eskobarom, niko ne bi imao dilemu o čemu se tu pričalo…

( Balša Brković )