Domaštavanje mogućeg

(Ramiz Hadžibegović: Skupljeno od zaborava: eseji, Čigoja štampa, Beograd, 2021; nastavak iz prošlog broja)

Teme koje su okupirale autorovu pažnju kreću se kroz različite snopove senzibilnosti, običajnih pravila, etičkih paradigmi, tj. kroz veoma raznoliku egzistencijalističku mapu - od metafizičkih pretpostavki, preko nasušnih porodičnih, do vjerskih, socio-kulturoloških, pa i modnih trendova (esej “Farmerice”, na primjer). Sami naslovi: Hleb, Domaćin, Vodenice, Miraz, Veresija, Dobošar, Seoske igre, Katun, Berbernice, i drugi svojom značenjskom simbolikom već su dovoljno precizno usmjerili čitalačku znatiželju. O svakoj fenomenološkoj jedinici autor je progovorio na način što ju je analizirao izvan golog, faktografskog istorijskog pečata, i pored toga što je on jednim dijelom u njoj već sadržan. Ali, akcenat je prvenstveno stavljen na njenu širu pojmovnu kontekstualnost u kojoj ona zaživljava i opstaje kao čvrsti topos narodne filozofije, etike, vaspitanja, dnevno-životnih pravila, umjetnosti… U stvari, svaki od pomenutih temata imao je ulogu svojevrsnog komunikacijskog stožera, dijaloškog uobličavanja stvarnosti, u njenoj primarnoj, doslovnoj formi, jednako koliko i svih duhovnih i emotivnih aspiracija kojima je naš čovjek, na ovim balkanskim prostorima, bio itekako sklon. Jer, sve ono što mu goli život nije pružao, a nije mnogo toga, on je nadomještao maštom, stvaralačkom fantazijom, mudrošću, misaonom usredsredjenošću…”Gde nema života po volji, ostaje da se izmišlja”, napisaće Hadžibegović u jednom od svojih eseja. Odsustvo materijalnog blagostanja pokretalo je kod našeg čovjeka njegovu uspavanu svijest, budilo odgovornost i njoj saobrazni aktivizam. Poruku Hadžibegovićevih eseja otkrivamo u davno potvrđenoj istini da se veličina čovjekovog duha ne ogleda samo u prepoznavanju nužnog kao jedine logike opstanka, već i u domaštavanju mogućeg. U tom kontekstu, i pojmove imati i nemati prati izvjesni značenjski relativizam. Otuda je veoma važno i neophodno analizirati socio-ekonomsku sliku društva, tj. stepen njegovog razvoja i napretka ne samo kroz statistički filter (stepen rasta proizvodnje, poreska osnovica, kreditna zaduženost, socijalna davanja…) već i kroz mnogo senzibilnije parametre - osjećaj zadovoljstva i punoće života, emotivne stabilnosti, duševnog mira i tzv. unutarnje ostvarenosti. Krenuvši tim tragom, autor će, pišući o hljebu, kao esenciji i metafori života, upozoriti: “Nekad je bilo malo hleba, a mnogo bliskosti. Danas hleba ima u izobilju, ali nigde prisnosti, topline i iskrenog prijateljstva.” Isto tako, slika porodičnog života, simbolički transponovana u liku domaćina, našla se “na brisanom prostoru, kao i samo selo, u kojem su danas i seljaci zaboravili šta je domaćin”, rećiće Hadžibegović, i dodati: “Domaćini su bili makar pedalj iznad života”. U eliptički skrojenoj rečenici, uostalom, kao što su i ostale u knjizi, da je “svako vreme zlo na svoj način, a domaćin-čovek može biti čovek u svakom,” govori o tome koliko je čovjeku, u ovom slučaju, domaćinu, potrebno odricanja, mudrosti, strpljenja i vjere da bi se uspostavila ona tako željena i često potencirana etička paradigma kao supstrat najviših ljudskih vrijednosti.

Ljepotu i smisao tradicionalnog života, čiji se eho sve brže kruni, autor oživljava kroz jedan vid institucionalnog pojmovnika, otkrivajući time i njegovu širu socio-kulturološku prijemčivost, ali i atraktivnost u odnosu na konkretni milje. Najprimjereniji modeli takve postavke su “priče” o vodenici, koje, kako kaže autor, “svjedoče o našim precima bolje nego mnogi zapisi”; o katunima, u čijim se kolibama, uz slobodan dim, odvija cjelokupni svakodnevni život; ili o berbernicama koje su, pored svoje osnovne namjene, posjedovale i scensku magiju, jednu vrstu pozornice, nudeći mušterijama drugačiju predstavu o životu, otvarajući im tako puteve za bijeg od jave kojom su okruženi. Berbernice su bile “privilegovana tekovina i vrednost onih koji su znali pričati i slušati, učiti i pitati”, napisaće autor. Zapravo, svaka esejistička cjelina, bilo da je riječ o ašikovanju, porodičnom posijelu, radijskim pozdravima i čestitkama i drugima, prolazeći kroz auru piščeve riječi, osigurala je sebi puni i estetski i pojmovni značaj. Ne radi se ovdje samo o brižljivo odabranim tematskim blokovima koji su, zapravo, iskonska paradigma ovdašnjih prostora, već i o otvorenom, dokumentarno-kritičkom pristupu, o jakom, preciznom interpretativnom glosarijumu, što djelu daje snagu problemske i metodičke dovršenosti. Recenzent knjige, prof. dr Ratko Božović otuda s velikim pravom ističe da “imati takvu moć pamćenja i takvu analitičnost u odnosu na tradiciju, kao što je ima autor ove knjige, navodi na pomisao da je on, uslovno govoreći, stigao do vlastite definicije tradicionalnih vrijednosti”. Imajući u vidu da je, pored sada već objavljene dvije, najavljena i treća knjiga kao dio buduće trilogije o našoj tradiciji i njenim vrijednostima koje sve brže izumiru, jasno je da se radi o takvoj vrsti štiva koje je, u posljednjem trenutku, svojom kompetencijom već duboko zaoralo istraživačku brazdu u ovoj oblasti. Jer, ne radi se više o vremenu, kao fenomenu trajanja u široko rastegljivoj formi od, na primjer, jedne godine, jednog petogodišta ili decenije, već o mjesecima, čak i o danima! A tome su doprinijele dvije civilizacijske datosti svojim međusobnim udaljavanjem: sve beskrupuloznija digitalizacija i tehnologizacija današnjeg društva, pod čijom se autokratijom gubi svaki nagovještaj emocije i individualiteta, i sve tanje prisustvo našeg bogatog tradicijskog nasljeđa i naše sve blijeđe pamćenje njegovih vrijednosti. Ako je prošlost jedna dimenzija sadašnjosti, kako naglašava i sam autor, aksiom koji je, uostalom, čovječanstvu omogućio kontinuitet njegovog civilizacijskog trajanja, onda je svaki napor da tekuće vrijeme ne ostane bez svoje prošlosti, ne samo vrijedan pažnje, već je neminovan i sudbonosno neophodan. U suprotnom, eseji Ramiza Hadžibegovića poprimiće, i pored lucidne, emotivne i suptilne meditativne analitike, glas vapijućeg u pustinji.

( Jovanka Vukanović )