Zlatne ruke Gorice Vučetić
Krenula je sa kutijama i koferčićima od jute, a zatim nastavila sa lutkama, igračkama, ukrasima, nakitom, prazničnim dekoracijama, slikama... Ređale su se ideje, nastajali novi radovi, a ona danas ne stvara kako bi “ubila dosadu”, već iz zadovoljstva i ljubavi. Lijepo je, kaže, da prodajom radova može dopuniti kućni budžet, ali mnogo joj je draže zbog unutrašnjeg zadovoljstva i prijateljstava koje je stekla družeći se sa vrijednim rukatnicama poput nje
Kada su djeca porasla i javio se, kako kaže, višak vremena, Nikšićanka Gorica Vučetić okrenula se kreativnom radu - riješila je da uposli ruke i odmori dušu, ali i da testira sebe i svoju kreativnost.
Krenula je sa kutijama i koferčićima od jute, a zatim nastavila sa lutkama, igračkama, ukrasima, nakitom, prazničnim dekoracijama, slikama... Ređale su se ideje, nastajali novi radovi, a ona danas ne stvara kako bi “ubila dosadu”, već iz zadovoljstva i ljubavi. Lijepo je, kaže, da prodajom radova može dopuniti kućni budžet, ali mnogo joj je draže zbog unutrašnjeg zadovoljstva i prijateljstava koje je stekla družeći se sa vrijednim rukatnicama poput nje.
”Imam tri kćerke - Tijana studira arhitekturu, druga je godina, Nevena je maturantkinja Gimnazije, a Jelena prva godina srednje medicinske škole. Djeca porasla, odu u školu, muž na poslu, a ja ostanem sama kući. Imala sam vremena na pretek i počela sam po Internetu da tražim šta bih mogla da radim. Nikada se ranije nijesam bavila ručnom radinošću, a sada sam ovo toliko zavoljela da mi je dosadno kada nemam šta da radim”, priča Gorica koja je već počela sa pripremom novogodišnjih i božićnih dekoracija.
Počela je sa kutijama i koferčićima od jute i najviše se za njih vezala. Oni joj, priznaje, i najbolje prolaze, a misli i da se za njihovu izradu najviše uvještila.
”Osim toga, kako izlažem i po sajmovima, njih je lako spakovati, bez bojazni da će se polomiti. Moram priznati da sam ranije bila mnogo zadovoljnija prodajom. Sve što napravim, odmah prodam. Danas to ide teže”.
Kaže da je uvijek zadovoljna onim što uradi i bude ponosna na sebe što je uspjela da napravi nešto novo. Za neke radove je sentimentalno vezana, i njih ne prodaje, dobar dio onoga što napravi pokloni, a dosta toga je otišlo i preko granice.
”Jedini je problem što ne samo ja, nego i svi ostali, nemamo gdje da izložimo to što napravimo. Mislim da je zaista ovom gradu potrebna suvenirnica, neki prostor gdje bismo mogli da izlažemo. Predali smo zahtjev lokalnoj upravi za otvaranje suvenirnice, neke naznake postoje i vidjećemo šta će biti”.
Trenutno ne mora da razmišlja o mjestu za prodaju. Ispred Robne kuće postavljene su kućice i u jednoj od njih Gorica izlaže svoje rukotvorine. Ali, brzo će proći novogodišnji i božićni praznici, kućice će biti zatvorene, i vrijedni kreativci opet će čeznuti za svojim kutkom.
Gorica je u stanu napravila svoj kutak u kome stvara, ali, kako kaže, i odmara dušu. Drago joj je što se njeni radovi dopadaju drugima, što joj najčešće kažu da ima “zlatne ruke” i “dobre živce”, da je sve što stvori prava mala umjetnost.
”I za mene je ručni rad umjetnost, ali naš narod mu ne pridaje veliku pažnju - malo što nema para, a malo više zato što ne cijeni. Meni stvaranje prija, a jednako mi prija i druženje sa ženama koje se bave istim poslom, razgovori sa njima”.
Drago joj je, kaže, što se sve više žena bavi kreativnim radovima i domaćom radinošću, što je sve više onih koje imaju “zlatne ruke”.
”Ne znam da li je to zbog toga što nemaju posla, pa im je svaki euro dobrodošao, ili vole to da rade. U svakom slučaju, neko radi zato što voli, a neko iz koristi, a opet svi oni u to što stvore ulože sebe”.
Ona, kako kaže, radi zato što su je juta, ali i drugi materijali osvojili, a njeni radovi osvojili su druge. U šali kaže da muž nije ni znao kakvu je rukatnicu oženio i priznaje da od njega ponekad zna da traži sugestije i predloge. Nastaviće da stvara, da traga za novim idejama, da odmara dušu i uposli maštu.
( Svetlana Mandić )