Crnogorci vole Kejva

Broj ljudi iz Crne Gore koji su prisustvovali koncertu Nika Kejva (and the Bad Seeds da budemo korektni do kraja) u Beogradu je zarepašćujući. Bez kultur-rasizma, može se posmatrati iz dva ugla. Nije riječ samo o ljudima iz Crne Gore koji jedva čekaju da čuju Kejva, čitav prostor sa Arenom u epicentru, htio je da čuje tog čovjeka. Bilo je na koncertu naroda iz Rumunije, Bugarske, Hrvatske, ali ipak, imajući u vidu broj stanovnika Crne Gore i Arenu koja prima kako kažu od petnaest do dvadeset hiljada ljudi, „naši su pobijedili“ ako uzmemo u obzir razmjeru. Mi smo osuđeni na ono što nam servira elita koja voli Severinu u svakom smislu, a svijetlih tačaka poput Sea Rock festivala je jako malo.

Nisu prečeste prilike na ovim prostorima da nas posjete vanzemaljci, stoga, izgleda je vrijedjelo čuti ih što imaju da kažu i otpjevaju.

Samo dok sam sjedio na tribini pred koncert, posmatajući masu dok su i dalje reflektori upaljeni, mogo sam da prepoznam kao u vojsci, stare poznate face i drugove. Uočio sam jednog gradonačelnika sa juga, nekoliko doktora, ugostitetlja iz Splita, dekana i NVOvca Bebe Popovića, jednog dobrog arhitektu i njegovu ženu (i pitao se kome li su ostavili malo dijete na čuvanje), i čini mi se pola moje generacije iz gimnazije Slobodan Škerović.

Pripadam generaciji koja se nije toliko dijelila na osnovu sporta (Zvezda - Partizan, Budućnost - ostali, Hajduk - Dinamo...), i politike (Milo - Momo, Crna Gora - Srbija, „đe nalažeš badnjake“...), već je najčešća podjela bila na osnovu muzike koja se sluša. Zato mi je bilo i zanimljivo da nakon toliko godina vidim odanost pravcu i stilu života, što misao Nika Kejva i njegova poezija zasigurno predstavljaju.

Koncert nije običan, ovo je bio spektakl. Bez obzira na pisanja medija o ljudima koji se nose na ramenima, toga je tamo najmanje bilo. Kejv nema hitova, to su sve pjesme. Sve što je pružio ljudima, eksplodiralo je u nekom pojedincu.

Na tribini, nije se desilo da ustane masa na jednu pjesmu, ne, već je uvijek uz neku pjesmu ustajao neko drugi, odigra neki čudan ples sa sobom i tom pjesmom, držeći obično ruke podignute, ali ne skroz u vis. Mnogo je ljudi žmurilo. Nikad nisam prisustvovao koncertu koji je pogodio više pojedinaca, koji je vješto izbjegao masu. Možda zato jer su prilike i na bini takve, Voren Elis i Nik Kejv, nema dva veća individualca spojena u jednom bendu koji traje. Isto je i sa publikom, o koliko god velikoj grupi ljudi se radilo, ipak su to sve pojedinci, jer muzika Nika Kejva utiče tako na ljude, stvara od njih individue koje misle, promatraju svijet i sebe.

Kad Kejv priđe masi i pogleda ih sve redom u oči i pita: „Can you feel my heart beat?“, nije to retoričko pitanje, oni koji dižu ruke kao da ih pružaju mesiji, oni ne lažu, jer svi ljudi prisutni na tom velikom koncertu su osjetili koliko udara i odjekuje njegovo srce. Ljudi koji se skoro bez riječi udaljavaju sa koncerta su dokaz da su pokupili nešto vrijedno, nešto što će dugo u sebi da čuvaju i njeguju. Sišli su veliki muzičari i pjesnici te noći u Beograd i odsvirali koncert kakav se pamti čitavog života.

( Đuro Radosavović )