DRUGI PLAN
Vjera & seks
O čemu govorimo kada govorimo o vjeronauku i seksualnom obrazovanju?
Evo kako sam fejsbučio 31. januara prošle godine:
„Slutim da će biti dosta polemike oko vjeronauka i seksualnog obrazovanja u školama. Protiv sam i jednog i drugog. Mislim da zakutci duše i tijela moraju ostati netaknuti ideologijom. Drkanje i molitvu držati podalje od državne skrbi i zbornice.
Sam život treba čuvati od prosvijećene golgote i domaćeg zadatka, pa nek mladi padaju i pate kao crvi u očaju - biće im to od najviše koristi i jedina škola.
Teško je biti pozni osnovac ili srednjoškolac. Tegobno prolaziš iskustva promjene, pucanja glasa, projavu dlaka, sluzi, nagona i ljute filozofske magme kakva pokulja samo jednom u životu, jer se rađa u žlijezdama.
Zato držati dalje sistem znakova i naredbi, ostaviti duh i tijelo na miru, makar dok pupe. Kasnije prskaj svakakvim otrovom.
Život bi morao ostati van škole, nešto bi trebalo da pretekne za privatnost, prostor u koji se povlačiš sukladno svojim kapacitetima da patiš i uživaš.
Naravno da će se iskustva, pa i ona gorka obrušiti na mlado biće, shvatam da je izazov za pedagoga i popa u tu pometnju unijeti malo reda i sistema. Ali premještati boga i onu rabotu ex cathedra ne znači ništa drugo nego svoditi te dvije krunske teme na program, na proglas, uvesti grubo usmjerene ljude da rade sa finom materijom, da prespajaju i zavidaju tamo gdje nisu dorasli.
Zamandaliti svetost u školu, to bi bio zločin, propisati grešku kao porez, ukinuti ono malo zabranjenog odstupa, razoriti brlog mladog uma koji nalik jazavcu bježi u krajnosti i jeres - to bi bilo još gore.
Prostor za manevar ljubavi i pitanja duha se ionako skučio, vrijeme je digitalno i ukida pravo na samoću. Duhovnost sluđena prvim tjelesnim znanjima batrga se u kruženju jednog neljudskog rizika, kapitalom gonjenog svijeta u koji mlade duše padaju. Ali dovoljno je istorija, sociologija, psihologija, filozofija, hemija i biologija da natuknu pravac, svaka iz svog ugla, bez pridike, da se đaci ne dosjete.
Neka ostane nešto slobodno da pliva kroz etar, nedjeljivo i bez brige, svi to ionako vide i osjećaju, daj da od toga ne pravimo partijsku večeru i ukazanje s bradom. Ljubav je to, a što se nekima mili da je kalupe u aramejske skaske, drugima da je razlažu u sheme i grafikone - to su već potrebe odraslih, koji obično i ne žive koliko bi mogli.“
Kraj citata.
Na zidu zajedničke prijateljice javio se pisac i neurobiolog Vojislav Pejović iz Čikaga:
„Ne sjećam se kad je poslednji put Brano promašio temu, ali mislim da je to ovdje slučaj. Seksualno obrazovanje, pravilno koncipirano, zasnovano na istraživanjima a ne na ideologiji, je mjera javnog zdravlja koja može da (a) smanji stopu trudnoća kod tinejdžerki, (b) smanji stopu polno prenosivih bolesti (koje uključuju rak grlića materice i rak grla), (c) nauči djecu o raznolikosti seksualnih orijentacija i rodnih identiteta, i (d) objasni im da porno klipovi, u koje, budimo realni, svakodnevno bleje na svojim telefonima, ne odgovaraju stvarnosti i da gotovo isključivo odslikavaju muško-šovinističke fantazije.
I ja podržavam tihu patnju pod navalom hormona kao neophodnu fazu razvoja, ali se ne slažem da znanje o nečemu suzbija fascinaciju i maštu. Mislim da je slučaj upravo suprotan.
Za vjeronauku se slažem, naravno, ali mislim da je Brano propustio priliku da se založi za opšte vjersko obrazovanje, koje bi pomenuti fenomen djeci predstavilo iz biološkog, istorijskog i sociološkog konteksta. Isto važi za ateizam.
Informativno gledano, život današnje djece je komplikovaniji nego ikad. Škola (dakle odrasli) bi tu mogla da bude od mnogo veće pomoći“.
Kraj citata.
Hrvatski filozof Žarko Puhovski u jednoj debati prošle godine veli:
„Imam iskustvo iz razdoblja od prije četrdesetak godina kada je marksizam postao obavezan predmet. Zvao se TIPS, Teorija i praksa samoupravnog socijalizma, ali su taj predmet ljudi zvali ‘Tipso’, kako se zvao jedan deterdžent. Moje je uvjerenje da je smisao škole da učini omraženim svako znanje - i da škola, nažalost, to postiže. Ljudi mrze i divne stvari poput matematike, iako nema ničega ljepšeg i intelektualno uzbudljivijeg od nje“.
I tako dalje. Nekoliko teza za razmišljanje.
To se zove javna rasprava. Pridruži se.
( Brano Mandić )