Knjiga o Tomi stiže dogodine

Za sebe kaže da je zanesenjak i melanholik, ima sluha za pjevanje pa zna i da se lati mikrofona, ne lomi čaše kada ga neka pjesma pogodi, a u muzici uživa tiho, sa merakom.

Sluša sve ono što je prijatno za uho, ali dominiraju etno muzika, romanse, starogradske i duhovna, kao i klasika u određenim trenucima. Ne bi mogao da izdvoji omiljenu pjesmu, ali ovih dana na njegovoj plej listi su “Sonja” i “Bele ruže, nežne ruže” u izvođenju Predraga Cuneta Gojkovića, kao i “Jano, mori” i “Aber dojde, donke” u interpretaciji Kirila Mančevskog. Njegovo ime je Nikola Kankaraš, iz Nikšića je, ima 25 godina i radi kao novinar.

Iako ne živi životom boema, desetak godina se intenzivno bavi životom čovjeka kome je kafana bila druga, ili prva, kuća, koji je živio za muziku i od muzike, koga su novinari prozvali pjevačem tuge, a kolege i prijatelji rekli da je “svaku kafanu pretvorio u mali Kolarčev univerzitet”. Njegovo ime je Toma Zdravković i ni jednom drugom riječju nije ga potrebno predstavljati.

Od hobija do studioznog istraživanja

Nikola je nakon decenije istraživanja, sakupljanja ploča, kaseta, knjiga, novinskih članaka, fotografija, nakon Fejsbuk stranice koju uređuje i koju prati skoro 80 hiljada ljudi, odlučio da napiše knjigu o životu i stvaralaštvu čovjeka čije su pjesme evergrin. A odakle Toma u Nikolinoj priči?

”Budući da je moj otac živio sličnim načinom života, bio je kultivisani boem, ali prije svega porodični čovjek, a radni vijek je proveo u ugostiteljstvu, još kao mali sam imao susret sa kafanskim ambijentom, razgovorima, druženjima, i tada mi se taj način života urezao u biće. Genetska je i ljubav prema poeziji, književnosti, uopšte umjetnosti, kojoj naginjem cijelog života. Što se tiče Tome Zdravkovića, interesovanje za njegovu muziku proisteklo je samoinicijativno i datira mnogo prije nego što sam počeo da se studioznije bavim njegovim likom i djelom. Zaista mi ni na kraj pameti nije bilo u tim samim počecima da će to prerasti u ozbiljno istraživanje, ali vremenom je sve ukazivalo na to”, priča Nikola za Magazin.

I kao u svakom dobrom filmu, ali i u životu, pojavi se neko ko vam pokaže stazu kojom treba da idete, ko vam da krila da poletite onda kada ste mislili da za let još nijeste spremni.

”Preloman trenutak je bilo poznanstvo sa strastvenim muzičkim kolekcionarem i diskofilom, profesorom Daliborom Stamenkovićem iz Tetova, koji me je i podstakao da postanem kolekcionar. On je vjerovatno jedini čovjek koji je uspio da sakupi sve što je Toma Zdravković ikada izdao za života, ali i ono što nije, jer tu ima i nekih numera koje nikad nijesu objavljene. Neko neupućen bi to možda pogrešno nazvao zadiranjem u nečiji život i intimu, ali nije tako. Ja bih sebe nazvao biografom, hroničarem Tominog života i stvaralaštva. Prvenstveno se to istraživanje odnosi na njegovu muziku i diskografiju, a njegov život je neodvojiv od njegove muzike”.

Priznaje Nikola da je malo ko znao za njegov hobi, a i oni koji su znali nijesu tome pridavali veliku pažnju. Njegovim bliskim drugarima nije bilo čudno odakle interesovanje za djelo i život Tome Zdravkovića, jer su, kako kaže, znali da je njegov senzibilitet takav, da ima afinitete ka nečemu što je retro, a uz to i arhivistici, tako da su mu pomagali u prikupljanju nosača zvuka, štampane građe…svjesni da je to za njega mnogo više od hobija i da je već odavno zašlo u sferu ozbiljnog istraživačkog rada.

”Uvijek sam smatrao da je to nešto što je za uži krug ljudi, za one koji znaju da cijene i koji to doživljavaju kao pasiju. Ipak, osjetio sam vremenom i potrebu da to podijelim sa ljudima i zato je i nastala Fejsbuk stranica, ali to sobom nije donijelo i publicitet, mada tome nikad i nijesam težio. I ova sadašnja fama proistekla je nakon filma koji je aktuelan posljednjih mjeseci, ali sve je to donijelo jedno priznanje koje mi svakako mnogo znači nakon svih ovih godina”, kaže kolekcionar koji se kada pronađe nešto novo obraduje jednako kao i prvi put.

Od kolekcije, preko filma - do knjige

Njegova kolekcija je, ističe, još u nastajanju, a trenutno broji sve Tomine longplej ploče (studijske albume i kompilacije), dvadesetak singlica, isto toliko kaseta i kompakt diskova, dvije knjige o Tomi koje su do sada napisane, kao i na desetine njegovih intervjua iz štampe koje ima i skenirane u digitalnom formatu.

”Digitalna kolekcija je priča za sebe. Ona broji par hiljada fotografija koje su uglavnom skenirane u visokoj rezoluciji, stotinak video snimaka (spotova, živih nastupa, koncerata, radio i televizijskih gostovanja). Pomenuću i katalog cjelokupne diskografije Tome Zdravkovića, koji sam ručno izradio, sa hronološki poređanim izdanjima, tekstovima svih njegovih pjesama i detaljno navedenim podacima o svakom izdanju ponaosob”, ne bez ponosa ističe ovaj mladi Nikšićanin.

Do većine materijala, kako kaže, uopšte nije bilo lako doći, s obzirom na to da ima nosača zvuka ili novinskih članaka koji su stari i po 50 i više godina i rijetko se gdje mogu pronaći. Ipak, Internet mu je umnogome olakšao istraživanje, kao i saradnja sa ljudima širom regiona.

”Boravio sam u nekoliko navrata u Beogradu, u Narodnoj biblioteci, kao i u Matici srpskoj u Novom Sadu, pretraživao po buvljacima, kupoprodajnim sajtovima, a imam značajnu pomoć od Tomine bratanične Mirjane, Tominog bliskog saradnika Vlade Ordagića, kao i mnogih drugih”.

Nije mu teško da se odluči za najdražu stvar iz kolekcije - prva Tomina singl ploča iz 1963. godine.

”Najdraža mi je zato što je riječ o diskografskom raritetu izdatom u vrlo malom tiražu i godinama sam tragao za tom pločom. Naravno, ne mogu zanemariti i video kasetu sa Tominim šou programom, odnosno koncertom u restoranu ‘Dva jelena’ u Skadarliji iz 1987. godine. Mnogo je rariteta i svaki mi je na svoj način drag, naročito imajući u vidu trud i vrijeme koje sam uložio da bih do tog materijala došao”.

Ne bez razloga ponosan je na Antologiju Tome Zdravkovića iz 2015. godine (reizdanje iz 2020) kada su ga iz “Croatia Recordsa”, nekadašnjeg “Jugotona”, Tominog matičnog diskografa, pozvali da bude stručni konsultant na pomenutom izdanju. Novo priznanje stiglo je prilikom snimanja dokumentarnog filma o Tomi u produkciji Centra za kulturu Aleksinac i City grupe iz Niša čija premijera će biti 20. novembra, na dan Tominog rođenja u rodnom Aleksincu, čime će ujedno biti obilježeno i 30 godina od njegove smrti. Pored udovice pjevača, Gordane Zdravković, Tomih prijatelja i saradnika, Zorana Kalezića, Tanje Bošković, Danice Maksimović, nekadašnjeg urednika “Večernjih novosti”, Rada Brajovića, posebno mjesto je rezervisano za mladog Nikšićanina.

”Učešće u filmu sam doživio kao veliku privilegiju, ali i obavezu prema sebi, produkciji, u krajnjem prema gledaocima. Imam velika očekivanja od filma i već sada znam da će to biti nesvakidašnje ostvarenje, imajući u vidu da je to prvi ozbiljni dokumentarni film o Tomi Zdravkoviću, ne računajući dokumentarne emisije i reportaže. Uloženo je mnogo truda, odabrali smo prave sagovornike, ljude koji su se blisko družili sa Tomom Zdravkovićem, a ja sam, pored sugestija oko odabira sagovornika i postavljanih pitanja, bio zadužen za arhivski materijal koji će se naći u filmu. Film će biti omaž Tomi Zdravkoviću, ali sa istoriografskog aspekta i siguran sam da će naći svoj put do gledalaca”.

Ove godine dokumentarni film, a naredne Nikolina knjiga o Tomi. Još nije izabrao naslov knjige, jer te finese ostavlja za kraj, ali vjeruje da će to biti naziv koji obuhvata “genezu njegovog životnog i stvaralačkog puta”.

”Odavno postoji ideja pisanja knjige, što je nekako i logičan korak nakon deceniju istraživanja. Prvobitno sam planirao da je napišem za sebe i da je odštampam u nekoliko primjeraka koje bih podijelio najbližim ljudima. Ipak, budući da se pojavilo novo interesovanje za Tomin život, nakon izlaska filma Dragana Bjelogrlića i da je samim tim i moj rad dospio u žižu javnosti, ta ideja je poprimila ambicioznije tendencije. Pisanje sam počeo još u aprilu prošle godine, kada su na snazi bile mjere karantina, i napisao sam tada nekih šezdesetak strana, ali se nesrećnim slučajem sve obrisalo, tako da se ta ideja obnovila prije par mjeseci. Zamišljena je kao sublimat biografskog i diskografskog segmenta, prošarana intervjuima sa ljudima vezanim za Tomin život i karijeru, a obilovaće i mnogim do sada nepoznatim činjenicama”.

”Dao sam vam dušu svoju”

Kaže da nema omiljenu Tominu pjesmu, ali najčešće sluša “Svirajte mi tiho, tiše”, “Prokleta nedelja”, “Poslednje pismo”.

”Toma je svaku svoju pjesmu proživio, odbolovao, propatio, svaka od njih je priča za sebe, mala storija, i većinom ih je snimao tek godinama nakon njihovog nastanka. Zato one nose snažan pečat autorove ličnosti, njegovih ličnih bura i mijena. Niti je pisao niti je pjevao namjenski, po narudžbi. Pjevao je kako je i živio, burno, stihijski, kako je samo on znao. Publika je to prepoznavala i praštala mu sve gafove. Najbolje je to definisao on sam: ‘Ja sam jedna slučajnost koja vodi računa o razlozima svog bitisanja. Svi moji kriterijumi odnose se isključivo na mene. Na primer, šta je u muzici važno? Samo ono što ja mislim. Uopšte se ne obazirem na drugo, niti očekujem nagrade i slične drangulije. Od gladi neću umreti, pa zato kad nešto radim, to nije za pijacu i nema cenkanja. Ljudi će me slušati ne zbog toga što im pevam ono što oni traže, već zato što im ja to nudim iz dubine duše. Ja sam njihov drugar, njihov primitivac, pesnik, filozof. Svašta sam ja’”.

Za ovo desetak godina istraživačkog rada Nikola kaže da je dobro “upoznao” Tomu i kao čovjeka i kao umjetnika, a da mu je posebno zanimljiv pjevačev altruizam.

”Porodica ga zna kao supruga, oca, rođaka, kolege i prijatelji opet iz svoje vizure, a publika kao omiljenog pjevača i simbola jednog vremena. Mislim da sam uspio da sublimiram sva ta viđenja i da sklopim najkompletniju sliku o njemu. Zanimljiv mi je bio njegov altruizam i filantropija, ta ljubav koju je imao za sve ljude, naročito za djecu, za siromašne, bolesne. Bio je veliki humanista, znao je da pokupuje sve cvijeće na pijaci i da ga podijeli ženama koje zatekne, ili da pokloni cio honorar Cigančici koja prodaje ruže, čistačici u hotelskom restoranu, da plati piće lokalu ako mu se dopadne neka žena. Zanimljivi su neki njegovi koncerti koje je držao u zatvoru, čak i na psihijatriji. Isto tako, znao je da bude i vrlo grub i nabusit ako mu se nešto ne dopada. Fascinantno je, sa jedne strane, koliko je njegov organizam mogao toga da podnese, iako je bio sitne i krhke građe…poroke, 17 godina borbe sa bolešću, a uz sve to nastupe, turneje, koncerte, operacije, terapije…a najviše ogromnu ljubav i strast koju je nosio u sebi”.

Nikola je posjetio Pečenjevce, selo u kojem je odrastao Toma Zdravković, i bio gost čuvenog restorana “Tomina priča”, a u Leskovcu, gradu gdje je započeo karijeru kafanskog pjevača, obišao je pjevačev spomenik.

”Prvo mjesto koje sam obišao prilikom posjete Beogradu, prije nekoliko godina, bio je grob Tome Zdravkovića na Centralnom groblju. Bio sam sa jednim drugom, odnijeli smo cvijeće i zapalili svijeću, i nekako se samo nametnulo i da zapjevamo na njegovom grobu. To je za mene bio vrlo melanholičan i jedinstven trenutak”.

Nikola je novinar i da je Toma živ i da ima priliku da mu postavi samo jedno pitanje - bez razmišljanja zna šta bi ga pitao.

”Pitao bih ga ko je žena kojoj je posvetio sve svoje pjesme. Od njegove porodice i nekih bliskih prijatelja čuo sam da je Toma imao zabranjenu ljubav koja ga je na neki način i obilježila do smrti. Identitet te žene mi je poznat, ali to su vrlo intimne stvari, pa bi i taj razgovor sa njim, da je živ, sigurno tekao neformalnim tokom nasuprot profesionalnim standardima. On je ionako bio veliki prijatelj sa novinarima i dijelo svoju intimu sa njima, kao i sa svojom publikom”.

Red je priču o Tomi završiti njegovom pjesmom. Iako je teško bilo odlučiti se, iako su mu mnoge pjesme poznatije od ove, ona se, nekako, sama nametnula.

”Ja plaćam, vi pijte/ napijte srca žedna/ družino moja jadna/ sudbino moja bedna/ za ovaj tužni život/ malo je čaša jedna./ Ja plaćam, ja plaćam noći ove/ sav smeh i lude snove/ na kraju svih lepota/ ja plaćam, ja plaćam/ ja plaćam ceh života./ Ja plaćam, ja pevam/ za mnoge suzne oči/ za usne koje žude/ nemaju kog da ljube/ za one koji vole/ a koji nadu gube./ Ja plaćam, jer kriv sam/ što mnogi suze liju/ jer ja sam kriv što lome/ jer ja sam kriv što piju/ ja pevam noći ove/ za sve što boli kriju.”

Žal za dušom i kafanom

Onih pravih kafana sa dušom, danas gotovo da i nema. Nikola smatra da ljudi više ne znaju da se opuste i uživaju, ali i da nemaju ni vremena za to.

”Danas se živi jako brzo i stresno, svi smo zauzeti poslom i tolikim drugim obavezama, ne umijemo da stanemo, da damo sebi oduška, da sjednemo jedni sa drugima, porazgovaramo. Generalno, nedostaje nam te upućenosti jednih na druge, saosjećanja, a nekada se sav taj život odvijao u kafanama. Kafana je nestala pred naletom modernih tokova života, doživjela je retrogradnu metamorfozu, pa smo danas dobili produkt neke zapadnjačke kafane umjesto one naše autentične balkanske mehane, bircuza, krčme… Duša nestaje kao osnova ljudskog bića, a kamoli kafana kao mjesto sa dušom”.

Voli da zapjeva, onako za svoju dušu, a nerijetko se lati i mikrofona. Obično to budu izvorne ili novokomponovane narodne pjesme, a naravno i pjesme Tome Zdravkovića. Učestvovao je i na “Online etno festu mladih” i “Etno pjesmi mladih”, manifestacijama koje je organizovala NVO “Scena” iz Nikšića.

”Jedno vrijeme sam redovno dolazio u etno jazz klub ‘Sejdefa’ u Podgorici, gdje se svirala starogradska i narodna muzika, ali i romanse, sevdalinke, i zahvaljujući poznanstvu sa muzičarima, ponekad bih i zapjevao. Prije par godina u Nikšiću, to pretvorilo u pravi mini koncert, što je događaj koji mi je ostao u lijepom sjećanju”.

Fejsbuk stranica - najkompletnija digitalna baza podataka o Tomi

Njegovu Fejsbuk stranicu mnogi mediji i portali godinama koriste stranicu kao relevantan izvor podataka.

”Osnivanje Fejsbuk stranice bio je nekako logičan korak, jer sam do te 2014. godine prikupio dosta tekstualnog, foto i video materijala koji sam skladištio u laptopu, pa je nekako krajnje logično bilo da sav taj materijal prezentujem javnosti umjesto da ga zadržim za sebe. Sa oko hiljadu fotografija i desetinama snimaka, kao i stotinama intervjua, ta stranica je najkompletnija digitalna baza podataka o Tomi Zdravkoviću, a trenutno se bliži brojci od 80 hiljada pratilaca. Često mi ljudi pišu, i nerijetko mi neko kaže da je ‘probdio noć listajući objave na stranici’, ili da ‘ne zna ko sam, ali da je neizmjerno zahvalan na tome što radim’. Desilo se jednom prilikom zatišje, Fejsbuk je ograničio vidljivost objava i posjećenost je drastično opala. Tada mi se, za to par mjeseci pauze u radu stranice, javio jedan jedini pratilac insistirajući da opet počnem da objavljujem. Kasnije sam imao priliku da se sretnem sa njim u Beogradu, i tada mi je uručio neke časopise sa Tominim intervjuima”.

( Svetlana Mandić )