Zemlja iseljavanja

Kad već ništa više ne pomaže, onda bi možda populizam mogao da postane efikasan melem protiv populizma. Da nus-pojave ove medicine nisu tako nepredvidive, bez razmišljanja bi se mogla preporučiti odgovarajuća terapija - jer jeftinom šuškanju o prostim rješenjima ništa tako puno ne uzima od njegovog nimbusa kao jedan hvalisavi narodni tribun na vlasti.

Puno prije Britanaca, čiji nekad od gordosti nadmeni brexitarci uskoro mogu skončati kao politički bankrotarci, to su doživjeli Grci. Nedavno je Aleksis Cipras dosegnuo polovinu svoga vladarskog mandata. Ali, od panhelenističkog mesije iz godine 2015. nije ostalo baš pretjerano puno. Zar je stvarno prošlo već dvije godine od kad su Cipras i njegov počasni gost Pablo Iglesias, iz španskog Podemosa, oduševljenoj publici na atinskom trgu Omonija obećali „Novu Evropu“, vraćanje demokratije u domovinu i kraj jedne navodne izrabljivačke i prema narodu neprijateljske epohe evropskog „neoliberalizma“? Zar ne bješe koliko juče da će pobjeda Sirize, „Saveza radikalne ljevice“, oskoliti partije nezadovoljnika u vaskolikoj Evropi a njemačku kancelarku prisiliti da prevaziđe njene „pogrešne protestantske principe“, kako reče Cipras?

Od tada je Ciprasova vlada liferovala prije svega poučni materijal o manjkavoj vladarskoj sposobnosti onih snaga u Grčkoj koje uzrog svog atinskog jada vide prije svega u „njemačkom diktatu štednje“. Cipras je obećao evropsku budućnost, u kojoj svi naručuju a niko ne plaća. No, brzo ga je stigla sopstvena budućnost te je morao naučiti da EU i evrozona drugačije funkcionišu nego što je on to mislio. To je bila, kako se puno Grka danas ruga, najskuplja dopunska nastava svjetske istorije. Ne treba prije vremena otpisivati visprenog taktičara Ciprasa, ali izborni trijumf poput onog 2015. neće moći da se ponovi. Potreba Grka za spasiteljima je za dogledno vrijeme pokrivena. Samo je još razumljivo gađenje velikog broja Grka prema „starim partijama“ od koristi Ciprasu.

Međutim, već skoro godinu dana nasuprot njemu postoji vođa opozicije, kojeg bi Cipras trebalo da uzme za ozbiljno: ponešto od onoga, što Kiriakos Micotakis propagira (više e-governmenta, smanjenje državnih izdataka) već se moglo čuti - djelimično i cijele formulacije - od Jorgosa Papandreua, koji je kao premijer od 2009. do 2011. upravljao kontrolisanim strmoglavljivanjem Grčke. Ali, Papandreu se za etaže ispod nivoa velikih ideja, u kojima se ispituje sprovodljivost namjera, nikad nije interesovao - slično kao i Cipras. Nasupot tome, kod Micotakisa još provijejava duh Mekenzi menadžera, što je nekad bio. Kod reformske ideje njega uvijek interesuje i pitanje da li i kako ona može da funkcioniše. No i Misotakis ima jednu slabu tačku: fali mu ubjedljiv narativ. Na pitanje kako bi mogao da izgleda model rasta Grčke, a bez kreditog dopinga i novog zaduživanja, te koje šrafove štednje jedan atinski premijer uopšte još može da zateže - ni Misotakis još nije razložno odgovorio. On trenutno više profitira od Ciprasovih slabosti nego od sopstene snage.

Centralno pitanje, koje, slobodno govoreći, teško da ijedan političar u izbornoj bici sebi može dopustiti, glasi: da li Grcima stvarno tako loše ide? Njihov prosječni dohodak je tri puta veći od Rumuna, duplo veći od Poljaka i skoro isti kao u Sloveniji - a ove države niti kukaju zbog neke krize niti očekuju evropsku trajnu alimentaciju zbog raskoraka između njihova troška socijalnog sistema i snage privrede.

Takva poređenja naravno u Grčkoj bivaju nerado primana k znanju, jer Grčka samu sebe principijelno ne vidi kao igrača iste lige sa nekada komunističkim državama istočne Evrope. Čak skoro 30 godina posle evropskog zaokreta, kod Grka i dalje kao nepisani zakon važi da je Grčka moćnija od transformisanih zemalja Istoka, pa makar one bile tako jasno uspješne, kao što su Poljska ili Slovačka. Ali, ipak postoji jedna stvarno bitna razlika: nezaposlenost među omladinom nigdje u Evropi nije viša nego u Grčkoj. Države EU, poput Poljske, Bugarske ili Rumunije, već godinama pokazuju šta se u takvim slučajevima u Evropi nudi kao rješenje. U EU je sloboda kretanja građana jedno od centralnih temeljnih prava, nad kojim bdi Evropski sud. Naravno da se ova sloboda i koristi, te da se odlazi tamo gdje su šanse za zapošljavanje veće, npr. u Njemačku. Za Grčku, tradicionalno iseljeničku zemlju, to i nije baš idealno, ali kratkoročno gledano je najefikasniji metod za smanjenje nezaposlenosti omladine. Primjenjivan je već desetine hiljada puta. U grčkoj krizi je iseljenje bilo i ostalo neophodni ventil.

(Frankfurter Allgemeine Zeitung / FAZ), Prevod: Mirko Vuletić

( Mihael Martens )