Davorin i Mirza...

Bale Baletić, moj veliki prijatelj iz grada N, prijatelj iz mladosti, igrao je pred kraj 60-ih košarku u KK Bosna. Donio mi je 1967, u ljeto, crni dres s brazilskim, svijetložutim okovratnikom i brojem 10 na leđima. U tom dresu najbolje sam igrao u životu. Imao sam 17 godina u rebru, lopta je bila vezana za moje stopalo s molom, smolom mrtvih. Bio sam živa rana i osmjeh neobuzdanog tijela. Skočio bih u pomahnitalo srce... Družio sam se sa loptom od ponoći do ponoći i čuo bih u predasima glas Davorina Popovića Ruke svoje pružam prema nekom. Bio sam netko. Bio sam između zatišja i plime. Sanjao sam modru rijeku. U zvono plavo mjesecom bijem. To je bio moj Mliječni put. Čuo sam i Davorinove pjesme koje će tek doći: Sanjam da se opet ljubimo u klasju... Predaj se srce (neću se predati nikad), Sve su ljubavi iste osim one prave... I još deset... U inat godinama.

U glasu Davorina Popovića sad je ćorda, sad je milovanje. Glas njegov dolazi s jedne sarajevske igre: Ovo je ona trava što je pasla krava/što je maslo dala koje smo dali kovaču/što je skovao sjekiru/kojom smo posjekli dub. Davorinu glas dolazi iz pjesme koja je napisana odmah pošto je u Sarajevu top oglasio da su pogubljena dva brata Morića. Anonimni pjesnik je izustio, izrekao tarik: Hadži braći Morićima Mehmedu i Ibrahim agi. Puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar te obojicu usmrti začas. Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka bog učini milost. Tarik se nalazi na ploči u dvorištu Vekil Harčove džamije kod Šeherćehajne ćuprije, gdje su braća sahranjena. Glas Davorina Popovića dolazi iz sarajevske sevdalinke: Ne pij vode, ne ljub’ udovice,/Neg’ pij vince, a ljubi djevojke.

I mogao bih tako nabrajati uz pomoć Huseina Tahmiščića od ponoći do jutra. Al’ evo glas D. Popovića dolazi iz pjesme Boj na Ravnju: Čador penje Mula Sarajlija/Kraj Savice, ukraj Zasavice,/Savu pije, Zasavicu bije./Knjigu pišu Sarajke djevojke/Na koljeno Muli Sarajliji:/Bogom babo, Mulo Sarajlijo,/Pušćaj momke ostasmo djevojke/Njima Mula drugo otpisuje:/Udajte se, Sarajke djevojke/jer sam vaše momke iženio/Kraj Savice, ukraj Zasavice,/crnom zemljom i zelenom travom/sve po redu jedan do drugoga/da ne žale jedan na drugoga./Udajte se, više ne čekajte.

U gimnazijskoj svaštari napisao sam da je u glasu Davorina Popovića morski pijesak, a onda sam koju godinu kasnije od prijatelja Pece Popovića saznao da su Davorinovi Popovići starinom sa Hvara. U Davorinovom glasu i sevdah i Mediteran.

U proljeće 1994. u Trstu, kavana Dablin (ima li te kavane u Trstu) rekao sam Mirzi Delibašiću šta sam napisao u svaštari o glasu D. P. Mirza D. se samo nasmiješio kao Azra, kad je sebe on to znao. Rekao je da Sarajevo još pamti Davorinov dribling u lice velikom Josipu Đerđi, Pinu od Jazina. Davorin je bio veliki majstor na košarkaškom terenu. Delibašić i ja bili smo na kvartiru kod Bogdana Tanjevića. On je bio trener Stefanela, najbolji coach Italije. Na treningu Stefanela naš jezik i mladi Bodiroga, Fućka, pomoćni trener Trninić... Nas dvojica uglavnom smo ćutali. Ćutali i pili po petulama Trsta: Ništa me ne boli, boli me Sarajevo. Bolilo je Velikog gospodina Mirzu Delibašića Sarajevo, Damask sjevera, ili kako je, dva vijeka ranije napisao Rene Poletje Sarajevo, tragični grad s nježnim osmjehom. I nije mogao Delibašić da vjeruje da nacionalistička laprdala po Beogradu pričaju da on drži crveni fenjer u Sarajevu s djevojkama Srpkinjama. Gledao sam u Trstu u domu Tanjevića s Jasnom Selimović, nekad najboljom i najlepšom jugoslovenskom košarkašicom (obično je sjedela na terasi i gledala u sarajevsku daljinu...), i Bogdanom Tanjevićem, davnu utakmicu finale Kupa šampiona Bosna-Emerson 96:93, 5. april 1979, Grenobl, peti na šesti april, Dan oslobođenja Sarajeva. Na toj utakmici Žarko Varajić, iz grada N, postigao je 45 koševa. Dobro je igrao Ratko Radovanović, iz grada N. Dobro su igrali svi igrači Bosne, mladi igrači pod krilom mladog Bogdana Tanjevića. Ali je najbolji igrač finala bio Mirza Delibašić. Imao je, po mojoj evidenciji, devet skokova, 14 asistencija, 11 presečenih lopti, i dao je 30 koševa. I volio je Delibašić Ljubavnu pjesmu koju je napisao Nermesi u 17. veku: Bojim se da zaljubljeni neće/Ni u raju naći mira živa,/Ako rajske hurije nauče/Sve hirove stambolskih odiva.

Otišli smo u Novu Goricu kod Dražena Dalipagića, tamo je Praja bio trener. Posle utakmice sede u bašti kafane Sonja Požeg, šampionka Jugoslavije u tenisu, Duško Vujošević i Jasna Selimović, Bogdan Tanjević, Dražen Dalipagić. Mirza D. i ja sjeli u jedan prozor i ćutimo. U farmerkama, blago neobrijani i blago pod alkoholom, a tamo daleko na ulici latinski kostimiran gospodin. Prilazi nam, prepoznam Marzoratija, italijanskog reprezentativca iz vremena Ćosića, Kićanovića, Jelovca, Jerkova, Slavnića. Kad je vidio Delibašića, Marzorati je zastao i gotovo mu se naklonio, kao da sam ja u djetinjstvu vidio Stjepana Bobeka. Najveće je esnafsko priznanje. Na Svjetskom prvenstvu u Manili, utakmica Jugoslavija-Brazil, kod rezultata 87:87, Delibašić je stao na liniju slobodnih bacanja. I prilazi mu čapkun, beogradski Zoran Slavnić: Mirza, u 200 dolara da ćeš promašiti, a Mirza: Dižem na 500, i pogodio je oba penala. Na kraju je bilo 91:87.

Iz derviške oholosti igrao je, i živio najotmeniji jugoslovenski igrač, rođen u gradu Tuzli, na dnu mora. Tako je i otišao iz bonog stasa. Kad su mi javili da je umro Mirza Delibašić sjetio sam se jedne pjesme o Sarajevu koja počinje: Šta traži srce kada preleti sedam nebesa. U Beogradu niko se nije oglasio na vijest o smrti Mirze Delibašića, ni Košarkaški savez Jugoslavije nije dao čitulju. A ja sam u listu Danas objavio prijateljsku sućut zahvaljujući Grujici Spasoviću.

Dva velika prijatelja, Davorin Popović i Mirza Delibašić odjezdila su iste godine. Davorin u junu, Mirza u decembru. Tako to rade proleteri plemići. Kad je otišao Davorin Dušan Prelević je napisao mini esej Pjevač koji je počinjao: U Beograd je došao mladić u plavoj košulji, mladić iz Sarajeva i sve nas počistio. Prele to ne bi napisao za Otisa Redinga, ali je priznao prvenstvo Davorinu Popoviću. I još je napisao kako smo igrali fudbal na Adi, igrali na vodi i da je B., Bobekov posinak, rekao Davorinu da izađe dok ne povedemo. Toga se ne sjećam, ali sam se sjetio kad se pustio niz rijeku Davorin Popović: Kad mene više ne bude i dođu drugi dječaci k’o ja... Jedne davne noći sjedim u sarajevskom baru Hamam i mislim na Mladobosance koji su se sastajali tu blizu u Šedrvanu i pijem, pijem ozbiljo piće. Za stolom do prozora sjede Davorin Popović, Bodo Kovačević, Fadil Redžić. Ne sjećam se ničeg dok ne uđe u Hamam Špela Rozin: Vrat ti je kula od slonove kosti... Vrat ti je kula Davidova. Kula i psalmi: I nada nevoljnicima neće nigda poginuti. I sad o rani jugoslovenskog ljevičara: Popadaše narodi u jamu koju iskopaše; u zamku koju su sami namjestili uhvati se noga njihova.

Zauvijek će me biti stid od rana i ožiljaka grada Sarajeva.

Pišem uz loptu kao uz lampu. Lopta, dar djevojke iz Dalmacije koja je nestala u talasima na jednoj maloj plaži u blizini grada Lovrana. To je rana zora, avgust 1975. U snu je igrala Ninu u Galebu i Varju u Višnjiku. Izroniće kao Nausikaja na maloj plaži u gradu Lošinju. Kad će to biti, to zna samo jedan dječak koji će počiniti samoubojstvo. Lopta u sobi podari stvarima, knjigama i ljudskom liku drugačiji oblik, drugu dimenziju. Zato čuvaj, gledaj loptu jer nikad ne znaš na koju će se stranu otkotrljati, i kako će te pogledati. Pišem a ništa ne moram da dovršim. Usnuh u snu ulice. U slavu i gospodstvo Davorina Popovića i Mirze Delibašića. Iz iste boje gospodstva ove dvojice velemajstora je i lice poezije Mija Raičevića: Bluz za dve duše

Miki Antiću

Ja sam ti, brate, napravljen negde u Banatu,

Otkad znam za sebe, jaram mi je na vratu

Rastao gde sam stizao, ko štene,

Nikad se niko nije brinuo za mene.

Ne brigaj, sinak,

Opevaću to zlo,

jednom, kad dođe

vreme za to.

Ožene me na brzaka, prošloga leta,

a devojče, šta misliš – ko epoleta!

Ne videh da nekome krv je tako vruća,

ha, ta često nije znala ni gde joj je kuća.

Ne brigaj, sinak,

Opevaću to zlo,

jednom, kad dođe

vreme za to.

Radio sam mnogo, jeo dosta retko,

Pio sam dosta, a najviše petkom.

Bežeći u krčmu od sopstvene jave,

Često sam se vraćao razbijene glave.

Ne brigaj, sinak,

Opevaću to zlo,

jednom, kad dođe

vreme za to.

Kažem ti, vremena su teška, brate,

Za glavu te, veruj, očas skrate.

A Ciga ko Ciga, ne haje za to,

duša njegova čisto je zlato.

Ne brigaj, sinak,

Opevaću to zlo,

jednom, kad dođe

vreme za to.

Kad bolje pogledaš, jasna biva stvar:

Bog ko Bog, dade Cigi dušu na dar!

A ko ima dušu, veruj mi, taj ima sve,

A ko svira bas, taj raspolaže sa dve!

( Božo Koprivica )