Ivona Kustudić za "Vijesti": Postala sam bolja osoba tokom rada na filmu "Poslije zime"

Glumica Ivona Kustudić utjelotvorila je lik Jane u filmu “Poslije zime” reditelja i scenariste Ivana Bakrača, a koji će Crnu Goru predstavljati i pred Američkom filmskom akademijom, kao kandidat za nagradu Oskar.

Iako je mlada, ovo ipak neće biti njeno prvo pojavljivanje pred američkom publikom, s obzirom na to da je Kustudić, nakon što je diplomirala na Akademiji umetnosti u Beogradu u klasi profesora Predraga Ejdusa, završila i prestižnu Njujoršku filmsku akademiju “New York Film Academy”.

Selektori su je zapazili na prvoj audiciji za glumce u Beogradu, a kasnije je izmamila pažnju profesora na akademiji u Americi, kao i poznatih holivudskih lica iz svijeta filma među kojima se posebno ističu Mira Furlan i Frensis Ford Kopola, koji su bili neizbježna tema tokom razgovora za “Vijesti”.

No, na neki način ju je upravo dugometražni prvijenac Nikšićanina Ivana Bakrača “vratio kući”.

U ovom jedinstvenom generacijskom ostvarenju Kustudić se izmješta iz svoje zone komfora i prepušta se svojevrsnom (samo)preispitivanju, i kao Jana i kao Ivona. Iako je film premijerno prikazan na prestižnom festivalu u Karlovim Varima, a bioskopski život uveliko krenuo u Crnoj Gori, utisci se još uvijek nijesu slegli, kaže ona.

U filmu “Poslije zime” igra zajedno sa Anom Vučković, Majom Šuša, Momčilom Otaševićem i Petrom Burićem i ističe da je proces bio jednako dragocjen i za ekipu okupljenu na projektu, kao i za likove koje su iznijeli.

Glavna uloga, ipak, pripada prijateljstvu, poručuje ona.

O radu na filmu za koji vjeruje da će “ostati zapamćen u istoriji naše kinematorafije kao testament jedne generacije”, iskustvu studiranja i rada u Americi, ali i novom projektu na kojem uveliko radi, Ivona Kustudić detaljnije govori za “Vijesti”.

Život filma “Poslije zime” krenuo je na prestižnom festivalu u Karlovim Varima, a onda je uslijedila nominacija za crnogorskog kandidata za Oskara i početak bioskopskih projekcija. Kakvi su dosadašnji utisci i buduća očekivanja od ovog ostvarenja?

Ne znam smijem li da imam velika očekivanja, osim da se nadam da će se u gledaocima probuditi sve ono što je film probudio u meni, ali i da će živjeti i imati dug život, pa onda i da će možda ostati zapamćen u istoriji naše kinematorafije kao testament jedne generacije. Sjajno nam je bilo u Karlovim Varima, to je veliki i važan festival, pa samim tim i jedinstveno iskustvo za nas. Ipak, trema pred domaćom, svojom publikom, zapravo je najveća. I dalje smo pod snažnim utiscima i teško nam je da budemo objektivni u odnosu na naše likove, jer smo ih dugo stvarali. Priča je dugo nastajala i jedan moj opšti utisak je da mi je sve to i dalje svježe, ali sam zaista prezadovoljna krajnjim rezultatom.

Neke stvari bole zauvijek, jedino što s vremenom možda izblijede sjećanja ili nađemo način i mehanizam da joj priđemo s neke nježnije strane. Čvrsto vjerujem u ciklus života i smrti, višestrukog, metaforički rečeno, umiranja i ponovnog rađanja tokom ovog jednog života i u tome vidim potencijal i izlaz iz nekog začaranog kruga

S obzirom na tematiku film i generacijsku bliskost likova nosioca ove priče, koliko je rad na ovom procesu bio ličan za vas?

To je odlično pitanje. Sam proces stvaranja filma je za mene bio emotivan, prvenstveno zato što me je ovaj film vratio u ono što sam ja bila ovdje, vratio me je samoj sebi prije nego što sam odselila iz Crne Gore i vratila sam se u neko moje prvobitno “Ja”. Rekla bih da me je najviše inspirisao prostor u kojem se sve odvijalo i koji me je uporedo sa snimanjem i pričom podsticao na razmišljanje, postavljanje pitanja, kao i na zamišljanje toga ko bih bila ja i šta bi bio moj život, u slučaju da sam ostala ovdje, u Crnoj Gori, da nisam otišla za Beograd, pa kasnije za Los Anđeles, da nisam postala glumica... Zbog toga je život unutar okolnosti ove priče bio još stvarniji, a samim tim i ličniji, za mene.

Mira Furlan je razumjela nešto što većina nije i imala je taj dar da jednim pogledom kaže sve. Susret sa njom je za mene značio prozor u nešto što sam do tada samo mogla da naslutim. Puno sam naučila od nje za kratko vrijeme, bila je veliki učitelj bez namjere da to bude. Nedostaje mi svakog dana. Što se tiče Kopole, nisam mogla da naiđem na većeg, zar ne? Nikada nisam srela reditelja koji je ukazao više poštovanja i ljubavi prema glumcima i glumicama od njega

I da li ste došli do tih odgovora? Čini mi se da se sa sličnim pitanjem suočavaju i junaci filma “Poslije zime”, neki od njih u želji da budu svoji i grade sebe i svoje živote negdje drugdje... Baš kao i većina mladih u Crnoj Gori. Šta mislite i na osnovu svog iskustva, zbog čega je tako?

Mislim da se svako misleće biće pita šta je tamo preko mora i iza brda. Mladi ljudi su radoznali i željni znanja i novih iskustava. To su bili i moji motivi kada sam otišla, htjela sam da vidim svijet i ono što on može da mi pruži uvjerena da ja imam puno da mu dam. No, taj put je težak i dug, ali moja sreća je bila u tome što mi se pružila prilika da putujem i sagledam sebe iz nekog drugog ugla, sa veće distance, pa samim tim i da dobijem neke odgovore, što nije nažalost slučaj sa likovima iz filma a tako ni sa mnogima koji žive na ovim prostorima. Međutim, te odgovore možemo dobiti najprije “vertikalnim putovanjem”, a to je poniranjem unutar sebe, što sam tek kasnije shvatila. Što se tiče traženja boljih uslova za život, to je već druga priča i bojim se mnogo očiglednija, da je ljudima dobro vjerovatno ne bi odlazili.

Prema Vašem mišljenju, o čemu film govori? Da li je lajtmotiv prijateljstvo koje opstaje bez obzira na sve, ono koje istrajava uprkos udaljenosti i u kojem ste i “partneri u zločinu”, ali i međusobni istjerivači duhova, pa i doktori, psiholozi, po potrebi?

Da, naše prijateljstvo je glavna uloga u filmu i ono prožima sve ono što bi trebalo da bude jedan odnos, onaj koji nije površan, već slojevit i koji životu daje smisao kad smisla nema. Tako svako od nas, svako od likova međusobno, ima poseban i drugačiji odnos unutar tog kruga prijateljâ. Ono što je najizazovnije jeste njegovanje tog prijateljstva. Mislim da sam radom na filmu naučila mnogo o tome, kao i ostatak ekipe. Pored toga, rekla bih i da sam radom na ovom filmu i sama postala bolja osoba, kako sebi tako i drugima, jer sam takla u neki dio sebe koji ranije nijesam htjela da prihvatim ili da ga otkrivam drugima. Međutim, kao i u filmu, tu su prijatelji da pomognu u tome, u ovom slučaju moji scenski partneri, reditelj Ivan Bakrač i ostatak ekipe bez kojih ni moj lik ne bi bio to što jeste.

Može li se reći da ste i sami sazrijevali uporedo sa filmom, baš kao i likovi u njemu, samo u drugčijim okolnostima?

Može, jer mislim da jesmo sazreli tokom svega toga. Još i više jer je zbog raznih okolnosti ovaj proces trajao malo duže, a samim tim je bio i dragocjeniji, jer smo imali više prilike i vremena da budemo zajedno.

Sa druge strane, tu su i teme koje su ostale neispričane do kraja, poput one u kutiji, na papiru i drugih. Kakva je njihova uloga u ovoj priči? Mogu li se mladi ljudi danas osloboditi prošlosti koja proganja i na koji način?

Mislim da publika sama treba da domašta šta je u kutiji, ali vjerujem da ona jeste simbol prošlosti koju vučemo za sobom. Ne postoji jednostavan odgovor na pitanje da li možemo da je se oslobodimo. Neke stvari bole zauvijek, jedino što s vremenom možda izblijede sjećanja ili nađemo način i mehanizam da joj priđemo s neke nježnije strane. Čvrsto vjerujem u ciklus života i smrti, višestrukog, metaforički rečeno, umiranja i ponovnog rađanja tokom ovog jednog života i u tome vidim potencijal i izlaz iz nekog začaranog kruga.

Koliko je tebi bila bliska uloga Jane, a koliko će biti bliska gledaocima?

Trudim se da vrlo intenzivno i odgovorno pristupam svim likovima koje tumačim i da svaki put budem što manje slična sebi, a ova uloga mi to jeste pružila. Jana je suprotnost svega onoga što sam do sad igrala. Ona je introvertnija od mene, ona je (da kažem) više androgena, ima izraženu polarnost u sebi, dok je kod mene moja ženska strana daleko izraženija i glasnija, pa mi je bio izazov da je tako tihu i tajnovitu nađem, da razumijem kako se ona osjeća u svom tijelu, sa svojim nesigurnostima i blokadama. Uz to, Jana je prijatelj, ali i sama ima probleme, bori se i sa nekom vrstom anksioznosti, konstantno preispituje svoju neistraženu seksualnost koja je jako važan dio života i ličnosti svakoga od nas, pa zato mislim da je u nekim segmentima ona veoma bliska mladim ljudima, jer se većina u tom periodu života još uvijek traži.

Pored toga što si studirala u Sjedinjenim Američkim Državama, radila si projekte u njihovoj industriji i imala priliku da upoznaš značajna imena iz svijeta filma. Vratila si se prije nekoliko godina. Kako sada, nakon tog iskustva, sagledavaš dva kinematografska područja - balkansko i američko i mogu li se i na koji način uporediti?

To je kompleksno pitanje koje često dobijam jer su razlike velike. Holivud je jedna ogromna kinematografska industrija, dok je naše tržište malo i generalno neuporedivo u odnosu na njihovu mašinu, ako pričamo o nekoj produkciji. Tamo su zaista mogućnosti nepregledne, ali i jedno i drugo ima svoje mane i prednosti. Naša prednost je što mi u ovom malom krugu možemo da stvaramo iz jednog intimnog polja rada, a mislim da je to nešto izuzetno bitno za umjetnost, ta bliska saradnja sa ljudima gdje niste robot koji proizvodi suze već živ čovjek koji ne bi trebalo da radi na dugme.

U Americi si upoznala i sarađivala sa značajnim imenima iz svijeta filma. Istakla si ranije da te je Mira Furlan, koja je predavala na Akademiji, oduševila karakterom, neposrednošću i srdačnošću. Upoznala si i čuvenog Frensisa Forda Kopolu, učila i radila sa Kristoferom Kasom i drugima... Kako bi “običnim ljudima” opisala “holivudske face”?

Sve što bih rekla o Miri je malo u odnosu na to ko je ona bila, ko ona ostaje, a to je rijedak spoj plemenitosti, mudrosti i hrabrosti. Ona je razumjela nešto što većina nije i imala je taj dar da jednim pogledom kaže sve. Susret sa njom je za mene značio prozor u nešto što sam do tada samo mogla da naslutim. Puno sam naučila od nje za kratko vrijeme, bila je veliki učitelj bez namjere da to bude. Nedostaje mi svakog dana. Što se tiče Kopole, nisam mogla da naiđem na većeg, zar ne? Poprilično nevjerovatno iskustvo, to mi je bilo nekoliko najsrećnijih dana u Los Anđelesu. Nikada nisam srela reditelja koji je ukazao više poštovanja i ljubavi prema glumcima i glumicama od njega. Zanimljivo je da sam i sa njim, i naravno mnogo više sa Mirom, razgovarala o ratu i raspadu Jugoslavije što mi je dodatno pomoglo da razumijem taj period i kako ga ljudi u svijetu danas doživljavaju.

Da li si ostala u kontaktu sa nekim i postoje li mogućnosti nastavka saradnje na nekim projektima u SAD?

U redovnom sam kontaktu sa svim svojim profesorima i kolegama iz Kalifornije. Novih saradnji tamo trenutno nema na vidiku, ali ja sam uvijek otvorena za njih i priželjkujem ih, naročito zbog toga što sam tamo uvijek dobijala i više nego što sam očekivala. Bilo mi je pruženo veliko povjerenje od svih sa kojima sam radila u Los Anđelesu.

U skladu sa uslovima obrazovanja, tržišta i produkcije, da li je moguće da mladi ljudi iz tvoje sfere ciljno grade karijeru i živote ovdje?

Mislim da je moguće, ali nije lako. Moj dragi profesor Predrag Ejdus je rekao najvažniju stvar, a to je da je gluma maraton. Istrajnost je ključna da bi se opstalo i živjelo od ove profesije. S druge strane, zavisi i od ambicija. Pretpostavljam da bi se neki zadovoljili kontinuitetom igranja u pozorištu ili samo u TV serijama na primjer, neki samo u svojoj državi, a drugi po regionu. Neki od nas imaju veće apetite, Holivud i slično i sve od navedenog je u redu.

Ali, na kraju krajeva, mislim da nije važno gdje stvaramo, već da je najvažniji kvalitet i ono što stvaramo i da nam je dat neki prostor unutar kojeg možemo da rastemo i razvijamo se, a ako nije dat onda treba sami da pokušamo da ga stvorimo. To je bio i jedan od razloga mog povratka kući.

U ovoj hiperprodukciji kojoj svjedočimo ja ću se fokusirati na bisere, a to je talas novih nadâ i reditelja u Crnoj Gori i regionu, kao i onih autora koji su se već dokazali kao nevjerovatno inovativni, autentični i hrabri, koji se bave angažovanim temama ne podležući “popcorn” kulturi. Sudeći po njima, rekla bih da nas očekuje jedna era ozbiljnih autora, ali im je neophodno dati konkretnu podršku da bi mogli da nastave da stvaraju.

Slični se, ipak, pronalaze

Na čemu trenutno radite, da li biste otkrili nešto čitaocima?

Trenutno spremam jedan novi film u Beogradu. To je već jedno emocionalno intenzivno i divno iskustvo...

Koje ostvarenje je u pitanju, o čemu je, kako ide proces i koja uloga Vam je povjerena?

U pitanju je novi film Vuka Ršumovića, “Među bogovima”, pod okriljem BaBoon Production. Poslije veoma uspješnog ostvarenja “Ničije dete” Vuk i ovoga puta radi film po istinitoj priči jedne migrantkinje iz Avganistana koja sa porodicom dolazi u Beograd pred samo zatvaranje granica ka zapadu. Usljed porodične tragedije koja je zadesi po samom dolasku u Beograd ona odlučuje da ostane tu i suoči se sa traumom, a u tome joj pomaže, pored drugih, i moj lik, psihološkinja koja radi sa izbjeglicama. Na čelu sa izuzetnom mladom ženom i glavnom glumicom Ferešte Hoseini, u glumačkoj podjeli su i sjajni Nikola Ristanovski, Vule Marković sa kojim ponovo dijelim kadar, Branka Katić i mnogi drugi. Mislila sam da mi se ovakva filmska ekipa, počevši od reditelja, preko direktora fotografije, glumaca, do kostimografkinja, scenografkinja, producenata, neće ponoviti poslije Ivanovog filma, jer je takva međusobna harmonija rijetkost, ali desilo se. Vrlo sam ponosna što sam dio priče i teme koja je važna na globalnom nivou, a najviše na nekom fundamentalno ljudskom, jer upravo zbog takvih moj poziv ima smisla. Nadam se da će se ovaj niz rada sa pravim ljudima, u profesionalnoj, empatičnoj i bezbjednoj atmosferi kao što su pomenute, i nastaviti. Rekla bih i da se slični, ipak, pronalaze.

( Jelena Kontić )