Rijeke

”Sve rijeke teku”, zvala se tv serija koja je kod nas bila izuzetno popularna u drugoj polovini osamdesetih, ako se dobro sjećam. Bilo je to vrijeme kada serije nisu bile bolji dio filmske industrije, kao danas, ali, bilo je i tada - sjajnih uradaka. Ovog australijskog naslova sjetio sam se uz dodatak iz naslova jedne druge, takođe u to vrijeme popularne tv serije, ali domaće - Sve rijeke teku, a do kad će ne znamo… Bar tako u Crnoj Gori stoje stvari.

Čitava priča sa nelegalnom ekploatacijom rječnog šljunka u Crnoj Gori ilustrativna je i zbog samog čina, ali i zbog zanimljivog konteksta.

Ko to radi i otkada je počelo - “divljanje”. Iz novinskih tekstova nije se lako snaći u čitavoj šemi, ali jasno je da su akteri mnogi - mali privrednici, veliki koncesionari, stari, novi… Možda je sve to samo jedna logična dosljednost u “privatnoj državi”. Zbog toga je taj koncept i odabran od onih koji se danas legitimišu kao jedini “branioci” građanske prirode ovoga društva.

Čija je odgovornost? To je u Crnoj Gori uvijek najteže pitanje. Lakše je odgovoriti na sve drugo nego na tako jednostavno pitanje.

Čak i samo elementarno kulturan odnos prema rijekama morao bi biti dovoljan razlog da se nešto poduzme. Ne samo zato što su sve civilizacije nastale ne rijekama, ali i to bi mogao biti važan trag. Zar niste u djetinjstvu, gledajući prve atlase i mape, kontinete doživljavali kao gigantska tijela čiji su krvotok bile rijeke? Makar zbog te neodoljivo infantilne vizure, rijeke valja drugačije oslušnuti. Posebno u gradu koji se ponosi svojim rijekama…

A i kontekst je govorljiv: kao da sve to sa šljunkom nije dovoljno - pročitate u novinama da je veliki biznismen ljut što mora da plati eko taksu (a to bi za jednog pravog patriotu bilo istinsko zadovoljstvo, za rodoljuba eko taksa bi morala biti pitanje časti), a da su (neke) crnogorske opštine od svojevremeno dobijenih evropskih grantova za čišćenje rijeka - pare potrošile a da su rijeke jednako zagađene i prljave. To bi morala biti prevara, čak i po ekstremno fleksibilinom crnogorskom osjećaju za pravdu.

Onda - u sazvučju nekoliko takvih događaja u samo dva dana - shvatite da je stanje sa rijekama u Crnoj Gori mnogo gore nego što ste mislili.

Jer, svi ponekad naivno vjerujemo da su rijeke nedodirljive - one su dio reljefa i geografije, a to ne bi trebalo da se često mijenja… To je to: mi imamo na sceni pohlepu koja mijenja reljef i geografiju. Otimačina poslije koje se moraju crtati nove mape… Kao da se prehranjujete tako što jedete svoje tijelo. I nikome ništa neobično.

U normalnom svijetu ovakvi poslovi se rade uz maksimalan nadzor i jasan stav struke što i koliko se može uzeti sa koje lokacije. Kod nas sve “najnormalnije” funkcioniše kada je gola hajdučija. Kakav nadzor i kakvi bakrači… Znaš li ti ko sam ja. I tako dalje.

Ipak, bilo bi važno da se raščivija čitava ova opereta sa crnogorskim rjekocidom. Jer, po svemu sudeći eksploatacija šljunka se radi nepromišljeno i divljačno, bez ikakve kontrole.

Razobličavanje takvih priča je način da javnost dobije uvid u mehanizme pustošenja i svobuhvatne pljačke, i kako se sve to može zaodjenuti u privid funkcionalnog sistema…

Zbog kratke pameti domaće, odavno stradaju šume, sada su i rijeke došle na red, a, ako im bude moglo biti - smanjiće i planine, prepakovaće jezera, izvoziće boju neba - jer, kao što znamo: niđe nebo nije plavo…

Naravno, naslov tv serije sa početka teksta prizivao je onu čudesnu starozavjetnu poeziju Knjige propovjednikove: Sve rijeke teku u more, a more se nikad ne prepunja… Odakle teku rijeke onamo idu da opet teku, što je bilo to će i biti i nema ničeg novog pod suncem…

( Balša Brković )