Vrijeme bez odgovornosti

(Aleksandar Ćuković: “Herostratov asistent”, UKCG, Podgorica, 2021)

Nakon zbirke kratkih priča “Pisac u kupatilu”, objavljene prije dvije godine, bilo je samo pitanje dana kada će se Aleksandar Ćuković pojaviti sa poezijom. Ne samo iz razloga što su granice žanra danas itekako pomjerljive i što bi u tom kontekstu i Ćuković mogao pronaći novo polje “svog djelovanja”, već i iz činjenice (bar viđene iz ugla potpisnika ovih redova) što to djelovanje inklinira upravo prirodi poezije, u kojoj su intenzitet Riječi i njene asocijativnosti i metaforičnosti u netaknutoj jakoj srazmjeri.

Mada, i poezija ima svoju fabulu vezanu za čitav niz socijalnih, kulturoloških i političkih paradigmi, a koje je, zapravo, iskušavao i u svojoj zbirci kratkih priča. Njegove pjesme, kako primjećuje i Jana Aleksić u svojoj ocjeni, “tretiraju širok spektar što hroničnih što akutnih društvenih i kulturnih anomalija koje ugrožavaju čovekovo dostojanstvo i grubo ga odvraćaju od poslanja” (str. 84). Idući rečenim tragom, možemo potvrditi da tematika ne prestaje da i dalje isijava “začudnost”; iz bezbrojnih niša naših života i dalje se glasa raspolućenost našeg bića; razgolićena dvostrukost dnevnih realija, jednako koliko i istorijskih monumentalnosti, ciljaju nas pravo u oči.

A efekat je više nego jasan i više nego bolan, jer Ćuković takvoj javi, kao našoj zadesnosti, koja je upravo posljedica naših naravi, nema čim da parira, jer za to gotovo da nema slobodnog prostora. Krene li u istoriju - nju su već preplavili odjeci sadašnjosti.

Dakle, Ćukovićeva poezija je još jedan fenomen. Problemski - ostaje realna i realistična na prepoznatljivom svakodnevnom terenu, dok svojim značenjskim lukom prodire do krajnjih granica i simbolike i metafizike i filozofije i istorije i psihologije i politike…

Svojim jezičkim kodom odjekuje kao čista malarmeovska vibracija, dok je materija koju razgrađuje trošna, zemna i ponavljajuća otkad je čovjeka i njegovog pamćenja. Pjesnik se, rekli bismo, stvarnosti uvukao “pod kožu”.

Apsolvirajući je kao krajnje desakralizovanu i destkovanu u njenom totalitetu, nemilosrdno je razobličujući kroz crnohumornu i jaku ironijsko-satiričnu notu, ona postaje gola, bez zaklona, tako da njene vidljive i nevidljive strane, sada bez ikakvih iluzija i “zaštitničkih” interpretacija, pokazuju svoje pravo lice.

Takav modul Ćukovićevog pjesničkog sricanja aktuelne jave, istorije, uzvišenih trenutaka, meditativnih stanja, stvaralačke magije, riječju, svega onog što je u dosluhu sa čovjekovim univerzumom, govori o autentičnosti jedne književne pojave koja pomjera granice literarne percepcije, postajući istovremeno prvorazredni izazov za književne kritičare.

Po čemu je, konkretno, Ćukovićeva poezija toliko plodotvorna i djelotvorna? Odgovor možemo potražiti, u principu, na dva fona, kroz dvije postavke. Prvo, u činjenici da je pjesnikovo interesovanje, kao stvaralačkog subjekta, konkretno, jasno, i u perceptivnom domašaju koji dotiče, kako samog umjetnika, tako i običnog, svakodnevnog čovjeka koji ispunjenost sopstvenog života mjeri iskustvenim, dosegljivim parametrima.

Takvog čovjeka pjesnik je već situirao u određeni psiho-mentalni sklop, kao i širi sociokulturološki milje, čiju osnovicu čini drama, zapitanost, nedoumica, bilo da je u pitanju njegovo lično iskustvo, vječito nemirenje, ili traženje novih mogućnosti, što je imanentno čovjekovom duhu u bilo kojem vremenu. Sve to, međutim, prolazi kroz filter pjesnikove interpretacije koja svaku tematsku česticu, skenirajući je iz raznih uglova, pomjera iz njenog ležišta i tako je maksimalno kontekstualizuje.

Otuda, naizgled i najveća prozaičnost i rutina postaju u jednom trenutku indikatori, po čovjeka, važnih saznanja i izazova. To je upravo onaj drugi, ranije napomenuti krak djelotvornosti Ćukovićeve poezije, koji otvara svu njenu semantičku dubinu, dovodeći je u ravan čistog filozofskog promišljanja.

Iako se u svojoj priči autor ne služi nadrealističkim sredstvima kao metodom, niti mu je poetika nadrealizma smjernica kojom bi nadvladavao opšte i sopstvene nedoumice, pogotovo one iz stvaralačkog spektra, pojedini aspekti njegove poezije (parodija, melanž, neologizmi…) odaju refleks neslućene energije i fantazmagoričkih vizija, kroz koje prolazi ne samo sudbina pojedinca već čitavog svijeta.

Pjesma “Mora” mogla bi se protumačiti kao svjevrsna prolegomena u sveukupni tematski kompleks koji u svojim mnogobrojnim varijacijama ulazi u djelokrug poetske optike ovog autora. Mora je ovdje istovremeno i stanje svijesti, ali i opšteg društvenog stanja, u kojem sve gubi i svoj oblik i svoje ležište, tj. kakvoću sopstvene materije. Kroz njenu koprenu moguće je nazreti samo zamućenu sliku svijeta, ali i naslutiti pitanje: kako da je razblažimo, razbistrimo, iz nje otrov istisnemo… da ne dozvolimo da život dezavuiše samoga sebe do te mjere da postaje neprepoznatljiv?

Bez obzira na saznanje da se sve ono što nam je uzeto ili što smo sami izgubili u tom istom životu, sada vraća kao priviđenje, sama mora i jeste jednaka priviđenju. Nakon čitanja pjesme, ostaje da lebdi pitanje - da li je uopšte i moguće izaći iz, ovakvog i etički, u višem kategorijalnom, i u osnovnom egzistencijalnom smislu, vrzinog kola?

Pitanje bi se, u određenoj posrednoj varijanti, moglo odnositi ne samo na pjesmu “Mora” nego i na čitavu zbirku. Na taj zaključak navodi i misao, poruka pjesme “Nagon”, koja čovjekovu perspektivu dovodi u ništa manje upitnu situaciju. Upravo reljefnost njene poruke traži da je navedemo u cjelini: “Što duže pišem dnevnik/ sve teže se snalazim/ u sopstvenoj prošlosti./ Nazad nema/ Treba biti strpljiv/ pedantan/ i istrajan/ u gubljenju samog sebe.”

O čemu god da piše - o idolopoklonstvu (“Tek onako rodati”), podstanarskoj zebnji (“Podstanarska”, “Kapitalizam, sperma”), o starosti (“Komšiluk i smrt”), bračnoj prozaičnosti (“Šestica”), fenomenu stvaralačkog (“Pjesnik koji izdiše na balkonu”), o prevlasti intelekta (“Magnet za frižider onih koji ne putuju”), asocijacijama na političke teme (“Rumunski zbjeg”), o “traženju” neprijatelja i mnogim drugim neuralgičnim tačkama naše ovovremene jave, autor nam nudi samo iluziju odgovora. Kao takav, odgovor ne vodi rješenju. Jer rješenje ne zahtijeva male, usputne popravke naših života i ponašanja, već pravu renesansu, temeljne izmjene svega onoga što je, posredno ili neposredno, u dosluhu sa čovjekom.

Jaki ironijski naboj koji nerijetko graniči sa cinizmom, daje osnovni ton pjesnikovoj ideji prema kojoj je današnji svijet uveliko zašao u jedan oblik autističkog tapkanja u mjestu. Otuda će se, kako nagovještava pjesnik, svaki pokušaj da se takvo stanje pokrene s mrtve tačke prije reflektovati kao nemoć i nedovoljnost nego kao moguće prevrednovanje. Jer, današnja civilizacija izgubila je izvornu nit sa samom sobom.

Tražeći svoje lice u prošlom vremenu, s ciljem da pronađe sopstvenu vrednosnu paradigmu - ostaje na pola puta. Simboli koji su nekada imali svoju značenjsku punoću i čvrst izvorni postament na osnovu kojeg su i omogućili kontinuitet umjetničkog čitanja, danas ni izdaleka ne ispunjavaju svoju misiju, jer su ih “zadesila” pogrešna čitanja, kao na primjer, u pjesmi “Na pogrešnoj strani istorije”.

Da stanje bude još dramatičnije, pjesnik ni sebe ne lišava mogućnosti da se nađe u sličnom procjepu (“Problem u glavi”), iz razloga što totalitet sveopšte regresije nikoga ne oslobađa odgovornosti, bez obzira koliko se, na individualnom planu, može ili ne može uticati na opšti tok života.

Kroz Ćukovićevu poeziju provijava ideja da je čovjek, kao grešno, trošno i propadljivo, dakle, smrtno biće, u vječitom nesuglasju sa sobom. Ne samo iz razloga što ga njegova znatiželja i iskonska potreba za novim i drugačijim drži na konstantnoj klackalici vremena, već i stoga što nikako da spozna mjeru i doseg sopstvenih vrijednosti i granice sopstvene prirode.

U tom kontekstu posebno valja sagledati pojam stvaralačkog, tj. umjetničkog promišljanja svijeta i traženja uporišnih tačaka u njegovoj nadgradnji i revalorizaciji. U suprotnom, proizvoljna i apartna tumačenja, a kao takva, izraz su sužene etičke i opšteduhovne djelotvornosti, opet će nas vraćati na dnevnu statiku koja, samo naizgled, vrvi od događanja i strujanja. Takva statika se, neprimjetno i neumitno, pretvara u stanje lagodnosti, a lagodnost u neodgovornost.

Neodogvornost, međutim, sama po sebi, postaje uzrokom regresije na svim poljima: etičkom, kulturnom, intelektualnom, socio-političkom… U suštini, to je i centralni motiv Ćukovićevog stvaralačkog kosmosa, sažetak njegove angažovanosti, kao posljedice nemirenja sa datim stanjem stvarnosti. A uzrok takvog stanja nije, dakle, imaginaran, već stvaran, kao što su stvarne i njegove posljedice, kao što je stvarno i pjesnikovo čitanje takve mape.

U detekciji opšteg haosa koji nas u stopu prati, pjesnik je neumoljiv i nemilosrdan: bira, po oštrici, najubitačnije riječi, ne štedeći ni samog pjesnika (sebe), ni njegovu poziciju ni poslanje (pjesme “Identifikacija”, “Na dah,” “Sezonac”, “Fokus”, “Meteorolog”, “Bezglutenska”…). A pjesnikovo poslanje je, najprije, nemirenje sa sopstvenom, potom i sa sudbinom drugih. Poetska dijagnostika je više nego “ubitačna”, jer, suviše je direktna, otvorena, alarmirajuća…

Riječ se pretvara u oštricu noža (“Daljina”, “Uvod u herostratiju”) da se konačno razluči “žito od pljeve”. Sveden na sentencu, na čisti grumen filozofskog poimanja, Ćukovićev stil ne dozovljava da njegova misija bude pamfletski i propagandno zloupotrebljena, kako je zapisala Jana Aleksić.

Mada, to i ne bilo moguće, jer je snaga pjesnikovog stiha sadržana u duboko prostudiranoj kontekstualnosti i beskrajnoj asocijativnosti njegove refleksije, kao i u univerzalizaciji same ideje. Sva ta tri parametra čine da ova poezija bude svježa, dinamična, aktuelna i, nadasve, provokativna.

Otuda, čega god se pjesnik dotakne, postaje tema za pisanje. Važna i nezaobilazna. Metaforičnost pjesnikove riječi, nekad sa diskretnijom, nekad direktnijom ironijom, s lakoćom mapira sve kontroverze, naizgled poznatog nam života, vraćajući ih našoj pažnji na dodatno procesuiranje, oštreći tako i našu percepciju, i naš um, brušeći našu ideju.

Značenjski intenzivirana do maksimuma, Ćukovićeva riječ ne dozvoljava ni najmanji odušak, ni lagodnost u iščitavanju, čitalac je na samom startu hipnotisan njenom energijom, čistotom, dalekosežnim glasom, mudrom poukom. Poukom koja ne “kompaktira” ni sa kakvom dogmom, ni dopisanom pedagogijom, već samo sa nužnošću našeg bitisanja, tj. sa njegovom vrijednošću.

Otuda se, kao ekvivalent pjesnikovoj ideji, s jednakom snagom glasaju stihovi i kad pjeva o Rumunima na plaži i simboličnom paradoksu - Čaušeskuu (“Rumunski zbjeg”), o pojmu napretka kroz slikoviti kalambur o prodaji “impozantnog broja najlonki” u Americi 1940, o asocijaciji na Gebelsovu propagandu (“Povoljnosti”) i drugim izazovima.

Ako je tačno da je istina najčešće na drugoj strani ispričanog, Ćuković se majstorski potrudio da je hrabro sučeli sa prvom. Na takvoj osnovi i počinje dijalog. Svojom zbirkom “Herostratov asistent” autor je svekolikoj književnoj i kulturnoj javnosti ponudio na uvid jednu od mogućnosti razgovora između čovjekove sadašnjosti i njegove istorije. A za to je trebalo ne zna se čega više: znanja ili talenta. Srećom, Aleksandar Ćuković posjeduje i jedno i drugo.

( Jovanka Vukanović )