Garo priča osmijehom i srcem

Naučio je Nikšićanin Dragoljub Garo Bigović da priča osmijehom i rukama, pa mu ponekad zasmeta što drugi njegov osmijeh pogrešno protumače, što ne znaju svi znakovni jezik, što njegov korak ne prate i ostali. Ne smeta mu tišina jer je naučio da srcem govori glasnije od ostalih. Ni drugima ne treba uputstvo za njegov svijet tišine, ukoliko umiju da se smiješe i da slušaju srcem.

Kao jednogodišnja beba imao je upalu mozga i od tada je gluvonijem. U Kotoru je završio osnovnu i srednju školu. Postao je tapetar, iako to nije volio. Njegova ljubav je drvo. Zato je, kada se vratio kući, odlučio da radi ono što voli. A on i drvo se odlično razumiju - oboje pričaju jezikom ljubavi, oboje ponekad budu neshvaćeni, i oboje su posebni. Svako na svoj način. Zato nije ni čudo što iz Garove radionice nastaju umjetnička djela.

Lampe, lusteri, fenjeri, stolovi i stolice na rasklapanje, kutije za nakit i za telefon, lampa u obliku Ajfelovog tornja, kočije, rikše, voz, vjetrenjače, vodenica, ramovi za slike, samo su dio onoga što Garove “zlatne” ruke stvaraju. Tu je i viseća, radni sto, komoda, kućara za psa, pokretna vrata za kokošinjac... Sve je uradio sam, bez mašina, jer njegove ruke, kako “reče”, dovoljne su da ostvari sve što je zamislio.

I struju je sam sproveo. “Oživio” je vjetrenjaču, vodenicu i rikše, osvijetlio voz i kočije, svakom predmetu udahnuo dušu.

Dok sestra Kosa priča odakle Garu ideje i zbog čega radove ne prodaje, njemu osmijeh ne silazi sa lica, a oči mu nekako posebno sjajne. Taman kao i njegove rukotvorine.

”Ideju za predmete nalazi u filmovima i na Internetu. Posebno voli da gleda kaubojske filmove, jer tamo može vidjeti neku dobru kočiju. Kako ima dara i prema struji, onda kombinuje da bi dobio što ljepši i originalniji predmet, jer mu je želja da sve što napravi nema niko drugi bez on. Ljubomoran je ako neko drugi ima neku stvar sličnu onoj koju je on napravio. Odmah mu se to više ne sviđa”, priča Kosa, a Garo zagonetnim osmijehom i slijeganjem ramenima priznaje da je u pravu.

Perfekcionista je u poslu i sve dok god nije zadovoljan napravljenim, ta stvar nije gotova, čak i ako drugi sugerišu da je odlično urađeno. Ne želi da proda ništa od toga što napravi jer su sve te rukotvorine dio njega samog. Priznaje i da ne želi da ih neko drugi ima.

”Zna da radi po 10 ili 15 dana jednu stvar, iako je ona mnogo ranije gotova. Zna da sruši sve što napravi, da prepravi, ukoliko vidi da mu neki detalj štrči. Svaku letvicu i komad drveta mora posebno izrezati i obraditi”, kaže Kosa.

To je zbog toga što ne postoje dvije iste stvari. Ni on, kako “kaže”, ne može da napravi dva ista predmeta, jer samo mašine rade serijsku proizvodnju, pa zbog toga te stvari nemaju dušu. A njegove imaju.

Priznaje da ne bi volio da radi, čak i kada bi mogao da dobije posao, jer na podnosi da mu neko “šefuje”, a i ne voli da ga drugi gledaju dok radi.

”Ne voli da mu iko smeta dok radi. Kad radi, ne smijem proći pored garaže, a kamoli proviriti unutra. Radi onda kada želi i pravi stvari koje se njemu dopadaju, a ne one koje neko drugi traži od njega”.

Dok je Kosi nekako najbolje “legla” lampa koja se nalazi u dnevnom boravku, Garu su najdraža kaubojska kočija i voz.

Ima i dva “usputna” hobija - sakuplja hemijske olovke i rokovnike. I pređene kilometre, pošto voli da šeta, mada su njegovu dnevnu rutinu “poremetile” korona i brižna sestra. Zbog toga sada češće druguje sa biciklom.

Umjesto pozdrava, obećanje da će do novog susreta na policama u njegovoj sobi biti neke nove rukotvorine i da će nas čekati sa istim osmijehom i sjajem u očima.

( Svetlana Mandić )