Naša priča ispričana perom irskog pisca

Četvoro mladih glumaca Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke, Zlatan Vidović, Danilo Kerkez, Bojan Kolopić i Nataša Perić, predvođeni rediteljkom Belindom Božičković, donijeli su na scenu Nikšićkog pozorišta priču o sukobu braće kojima je uzrok za svađu često nebitan, zaboravljen ili nepoznat. U predstavi “Usamljeni zapad”, rađenoj po tekstu Martina Mekdone, teatarskim jezikom i mješavinom brutalnosti i mračnog humora, govori se o otuđenosti, bolu, nerazumijevanju.

”Kada se godinama u ljudima taloži mržnja, a usljed nesposobnosti da se kaže ‘oprosti’, oni vremenom postaju otuđeni, samim tim i usamljeni. Kada bi ljudi znali koliko je potrebno i lako reći ‘oprosti’ i kolika je moć te riječi, svi bi živjeli u mnogo zdravijem društvu. Društvo postaje bolesno, a ta bolest je zakamuflirana televizijom, časopisima, radiom, alkoholom... Naučiti oprostiti sebi i drugima nije lako, ali je moguće i potrebno. Oprost nam pruža spokoj”, zapisala je o predstavi rediteljka Božičković.

Njoj i glumcima je to bio i cilj - “natjerati” ljude da oproste, pruže ruku i prigrle najbliže.

”Zaista smo se trudili da se bavimo idejom oprosta prije svega. Dešavalo nam se poslije predstave da neko kaže da je nazvao brata, majku, nekog bliskog člana porodice ili prijatelja. Ako nam jedan čovjek nakon odgledane predstave kaže tako nešto, mislim da je to za nas veliki uspjeh”, istakla je glumica Nataša Perić.

Predstava je odigrana u sklopu 17. Međunarodnog festivala glumca, a mladi glumci, prema riječima Gorana Bulajića, moderatora razgovora koji je vođen nakon odigrane predstave, nastavljaju priču “aktuelnog, modernog pozorišnog izraza”.

”Ali i, usudiću se da kažem, poetiku jedne specifične glume, moglo bi se reći zanatski osviješćene, jednog hiperealističkog manira u igri koji je možda najzahtjevniji i najteži kad su ovakve priče u pitanju”, kazao je Bulajić.

Iako je riječ o tekstu irskog pisca Bulajić, kao i glumci Danilo Kerkez i Bojan Kolopić, ističu da je riječ o “poprečnom presjeku mnogih porodica”, da se takve stvari dešavaju i na ovim prostorima i da nije riječ samo o irskoj priči koja nas se ne tiče, već i o našoj.

”Da li pozorište može nešto da promijeni? Može, ali onoga trenutka kada čovjek sebi prizna da ima problem. Dok god mi ne priznamo da se to dešava u našoj blizini, pozorište neće moći mijenjati stvari”, istakao je Kerkez.

Zlatan Vidović smatra da je pozorište “katalizator stanja u društvu, katalizator osjećanja”, a glumci imaju privilegiju, ali i čast, da sa scene pokušaju da sebe, ali i publiku, dovedu do neke vrste katarze.

”Ova predstava jeste katarzična u porodičnom, sociološkom i socijalnom smislu, i mislim da smo mi kao glumci imali tu mogućnost da proniknemo u te psihološke manire, zamke i tajne ovakvih likova, koji su marginalci, skrajnuti u neki zapećak istorije i društva u kojem se nalaze. Nekako su uvijek ti, uslovno rečeno, mali ljudi, jako zanimivi za rad glumcima jer nemate opterećenje velikih događaja kada tumačite velike istorijske likove. Ovdje možete sami da probate da proniknete u te njihove ladice svijesti i podsvijesti. Pokušali smo da to približimo našem podneblju, jer smo se vodili tom potkom da je irska krv jako slična krvi ovih naših naroda ovdje po temperamentu, načinu življenja, po odnosu prema životu, društvu, tako da smo bili u prilici da paralelno vodimo našu neku borbu kroz pero irskog pisca”, kazao je Vidović.

Podsjetio je da su 2018. godine sa ovom predstavom, koja je godinu ranije premijerno izvedena, učestvovali na trećem izdanju “Međunarodnog festivala Martina Mekdone” u ruskom gradu Permu. Tada je Vidović osvojio nagradu za najbolju mušku ulogu tumačeći lik Kolmana Konora. Godinu kasnije je na 24. Međunarodnom festivalu malih scena i monodrama u Istočnom Sarajevu, takođe proglašen za najboljeg glumca festivala, opet igrajući lik Konora.

”Nadam se da će ova predstava imati i dalje svoj bogati festivalski i repertoarski život i da ćemo uspjeti da tu katarzu probudimo ponovo i kod sebe i kod publike. O sudbinama tih ljudi saznamo u crnoj hronici, ali ne znamo šta je blo prije toga. Mi u stvari pokazujemo šta je bilo prije crne hronike, kao što je Dostojevski krenuo da piše ‘Zločin i kaznu’ iz ugla čovjeka koji je izvršio zločin. Mislimo da je ovo negdje što mi moramo da osvijestimo, do čega se mi dovedemo da završimo u crnoj hronici, koji su razlozi, okolnosti. Mislim da moramo malo više to da osvijestimo i zbog porodičnog nasilja i zbog svega ostalog da bi nekako mogli bolje da funkcionišemo i na kraju krajeva da oprostimo jedni drugima”, istakao je Vidović.

Glumci su tokom razgovora naglasili da su jako dobri prijatelji što im je olakšalo glumački proces, da se dobro poznaju i da su od samog starta vjerovali da čitavu priču mogu da prikažu na autentičan i svoj način, što su i uspjeli, pa je “Usamljeni zapad” postao Zapadni Balkan ispričan “perom irskog pisca”.

( Svetlana Mandić )