Evropska unija namjerava da se jače vojno angažuje

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je prije dvije godine najavila: "Evropa mora da nauči i govor sile", rekla je Njemica prilikom preuzimanja dužnosti. EU mora biti sposobna da se dokaže i u odnosu s vodećim državama kao što su Kina, ali i SAD.

Kako taj cilj sprovesti u praksi? To je sadržaj nove doktrine bezbjednosne politike koja bi trebalo da bude formulisana do marta 2022. Prvi predlog tog "Strateškog kompasa" zemljama-članicama predstavio je komesar za spoljnu politiku Žozep Borel. Aktuelnu situaciju on procjenjuje bez uvijanja: "Evropa je u opasnosti", upozorava Borel i naglašava da Evropska unija ne može sebi da dozvoli da bude samo posmatrač u svijetu koji je krajnje orijentisan na suparništvo.

Uticaj EU slabi

"Evropska unija mora da se pobrine za bezbjednost svojih građana i mora da štiti svoje interese", zahtijeva Borel i nabraja konkretna područja konflikata. U to spadaju ne samo vojne prijetnje, već i nadmetanje oko globalnih standarda i borba za prevlast na području vještačke inteligencije, cloud computinga, poluprovodnika i biotehnologije. Spominje se i izazov širenja lažnih vijesti i kibernetičkih napada.

Nova politika sile ne služi se samo tradicionalnim vojnim sredstvima. Borel upozorava i na opasnost od tzv. "hibridnih prijetnji", kakvu EU upravo doživljava na svojoj spoljnoj granici prema Bjelorusiji. Zbog takvih prijetnji, sve je teže razlikovati rat i mir. Evropska unija, čiji ekonomski i demografski značaj u svijetu stalno opada, mora da se dokaže na tom području.

Povratak politici moći

Iako će konačni tekst nove doktrine biti gotov tek na proljeće, već prvi predlog pokazuje jasnu promjenu pogleda na svijet. U poređenju s "Globalnom strategijom" koju je 2016. predstavila Borelova prethodnica na toj dužnosti Federika Mogerini, "meka moć" EU sada je osjetno u drugom planu. "Povratak politici moći" - tako Žozep Borel naziva ideju po kojoj bi Brisel bio u stanju da reaguje i vojnim sredstvima.

Iako Evropska unija još od 2007. ima sopstvene borbene jedinice, takozvane battlergroups, pokazalo se - recimo u Avganistanu - koliko je i danas njena sposobnost da vojno djeluje mala. Pritom EU, prema tom konceptu battlergroups, već godinama raspolaže s dvije stalno aktivne formacije, od kojih svaka ima po 1.500 vojnika. One bi trebalo da sprečavaju ratove u konfliktnim regionima, ali i da rade na pružanju humanitarne pomoći.

Te jedinice se mijenjaju na svakih šest mjeseci, a na raspolaganje ih stavljaju različite zemlje EU. One, međutim, tokom 15 godina svog postojanja, nijednom nisu aktivirane u nekoj krizi. "Razlog za to što borbene jedinice iz tri do pet zemalja ne mogu da budu angažovane leži i u činjenici da uvijek mora da postoji neka 'vodeća nacija', koja mora da snosi većinu tereta u materijalu i ljudstvu - ali i da snosi troškove. Države koje su na redu zbog toga se ustežu da koriste taj instrument", objašnjava politikolog Joahim Kops sa Univerziteta Lajden u Hagu.

Sporna interventna jedinica

"Strateški kompas" sada donosi novi koncept za vojne jedinice. Do 2025. Evropska unija bi trebalo da formira Jedinicu za brzo raspoređivanje (Rapid deployment capacity - RDC) od 5.000 ljudi. Sastojala bi se od kopnenih, vazdušnih i pomorskih jedinica i bila bi veća nego sadašnjih trupa (3.000 ljudi). Pored toga, ona bi trebalo da bude sastavljena modularno, dakle u zavisnosti od svrhe angažmana.

Za razliku od dosadašnjih, nova jedinica bi imala redovne zajedničke vježbe. Prvi takvi manevri trebalo bi da budu održani već 2023. Zacrtani cilj je da EU uz pomoć RDC može i bez SAD da interveniše u oružanim sukobima, da iz kriznih područja evakuiše ljude i samostalno da obezbjeđuje aerodrome.

Spor oko finansiranja

Iako se u "Strateškom kompasu" naglašava da RDC ne bi trebalo da bude konkurencija postojećoj jedinici NATO za brze intervencije, neke članice EU još su sumnjičave prema tom konceptu. Prije svih zemlje istočne Evrope strahuju od konkurencije Sjevernoatlantskom savezu.

Evropska unija bi, zbog različitih pogleda na situaciju, ali i različitih prioriteta među članicama, trebalo kod vojnih misija da se poziva na član 44 Ugovora EU, koji omogućava stvaranje tzv. "saveza voljnih". U slučaju načelne odluke, jedna grupa zemalja bi mogla da krene u intervenciju, a da u tome ne moraju da učestvuju sve članice EU. Sporno je, međutim, da li bi troškovi takve misije bili ravnomjerno raspodijeljeni na sve članice.

U "Strateškom kompasu" prihvaćeno je više kompromisnih predloga dosadašnje njemačke ministarke odbrane Anegret Kramp-Karenbauer (CDU), a u Briselu sada čekaju da vide kako će se po tom pitanju postaviti nova njemačka vlada. U Koalicionom ugovoru, stranke njemačke vladajuće koalicije zalažu se za "stvarnu zajedničku spoljnu, bezbjednosnu i odbrambenu politiku u Evropi". EU bi, naglašava se, morala da postane sposobnija da djeluje na međunarodnom planu. Pritom se ukazuje i na važnost jače saradnje nacionalnih vojski i predlaže zajedničko civilno-vojno zapovjedništvo.

Da bi se ostvarili ciljevi navedeni u "Strateškom kompasu", morali bi osjetno da budu povećani izdaci za odbranu, ne samo u Njemačkoj. Već dio o izazovima na moru pokazuje da postoji velika potreba za investicijama. Kad EU u budućnosti definiše da je npr. neko morsko područje "od interesa", recimo kao Hormuški moreuz, "Strateškim kompasom" je predviđeno da tamo onda koordinirano djeluju evropske pomorske i vazdušne snage. To znači da bi i njemački vojnici mnogo češće morali da budu angažovani u inostranstvu nego danas.

Vojska EU nije na vidiku

U planu je još mnogo toga što EU danas još nije u stanju da uradi. U to spada recimo i avio-transport na veće udaljenosti, kao i stvaranje kapaciteta za rukovođenje i planiranje. "Glavni problem EU jeste to da ona nema generalštab kao NATO, niti ima 70 godina iskustva u saradnji - već uvijek mora da koristi nacionalne kapacitete", kaže politikolog Kops. Ali, EU i tu napreduje. Nakon što su ministri odbrane prije nekoliko dana donijeli odluku o još 14 programa, EU u međuvremenu koordinira 60 zajedničkih programa za oružje i vojne sposobnosti.

Evropska vojska, koja se često spominje u svečanim govorima, nije cilj ovih nastojanja. Tome se suprotstavljaju još uvijek različiti interesi i prioriteti 27 zemalja-članica. U ovom konceptu radi se prije svega o koordinaciji nacionalnih vojnih snaga i sinergiji. Cilj je da se zajedničkim vježbama postigne mogućnost da se bolje zajednički djeluje, a time i da se omogući zajednički odlazak u vojne misije.

(Deutsche Welle)

( Andreas Nol )