Đe ja stadoh, ti zaposli...

Dođe jednog dana u državnu Pobjedu državna inspekcija i nastade haos. Trče činovnici s papirima od podruma do prvog sprata, a tamo u glavnom holu primijetih glavnog direktora čela namrštena.

- Šefe, koji ti je vrag - dobacih nonšalantno naslonjena na gelender, kao Klerk Gebl na onu ogradu u prastarom filmu "Dogodilo se jedne noći", samo bez brkova i šargarepe.

Znam da ovo pitanje sve asocira na presmiješnog Duška Dugouška, ali niti ga je on prvi izgovorio, nit' je priča koja slijedi šaljiva.

- Da te nijesu smijenili - nastavila sam da provociram, iako se taj direktor prema meni uvijek ponašao vrlo učtivo.

- Nijesu još ali hoće, napravio je neko od ovih činovnika veliku glupost koju ću ja morati da platim - počeo je da mi objašnjava na licu mjesta, a onda smo se zbog radoznale publike preselili u moju kancelariju.

* * *

Bio je to moj prvi bliski susret sa masovnim partijskim zapošljavanjem. Znala sam i ranije da su mnogi dobijali posao preko deepeesa ali to nikad niko nije priznao, naročito ne preda mnom.

U najkraćem, direktor državne Pobjede, tada još vrlo jake ne samo politički nego - zahvaljujući štedljivosti njegovog prethodnika - i finansijski, trebalo je da poveća broj glasača u svom rodnom mjestu kako zna i umije, a najbolje zapošljavanjem.

Ne znam je li pokušavao da #Tomekomejetrebalo objasni kako bi po sistematizaciji trebalo da bude otpuštanja a ne zapošljavanja, ionako ne bi pomoglo.

Ne mora za stalno, neka dobiju rješenja na nekoliko mjeseci, kad isteknu ugovori lako se izvući na propise i poslati ih kući - nije bilo dokaza, ali i dan-danas vjerujem da ga je baš tako savjetovao neki partijski štih sa više iskustva u predizbornom poslu.

Te godine, nekoliko desetina glasača dobilo je papire. Ali, bez obaveze da dolaze na posao jer su sva ta radna mjesta odavno bila popunjena.

* * *

Prošli su izbori, utjerivanje glasova zapošljavanjem nije pomoglo, depees nije pobijedio u zavičaju mog šefa.

Bila bi to još jedna zaboravljena partijska skaska, da grupa udomljenih nije došla "na svoje radno mjesto" na dan isteka ugovora.

Ako dobro pamtim, pojavilo se desetak "radnika u marketingu" u dopisništvu čiji se finansijski učinak svodio na dvije-tri umrlice koje su ožalošćene porodice same donosile.

Kad su shvatili da su prevareni, predizborni zaposlenici obratili su se inspekciji. Ona je naložila da, zbog isteka roka za raskid ugovora, rješenja na neodređeno moraju dobiti svi a ne samo ovi koji su joj se obratili...

Ne sjećam se koliko je od tih stotinak glasača trajno udomljeno, ali pamtim da je direktor ostao još koju godinu.

* * *

Njegov nasljednik jeste bio u depeesu, ali ne i partijski vojnik. Inače se ne bi usudio da ozloglašenom opozicionaru poput mene povjeri važan posao u prvom izdavačkom poduhvatu koji je pokrenuo.

Usred jednog od razgovora povodom tog posla, šokiralo me njegovo pitanje.

- Dugo ste ovdje, znate li možda koliko se varenike potroši tokom noćne smjene u štampariji?

- Kakva varenika, otkud Vam ta glupost?

- Nije glupost, jutros nam je skinuto sa računa više od sto hiljada eura zbog duga mljekari, neko od saradnika reče da to ima veze sa štamparskim radnicima.

- Imalo je, ali prije trideset godina, dok su još radili sa olovom, čim su stigle moderne mašine prešli su na pivo...

Što je bilo s tom varenikom, zvanično nikad nijesam saznala.

Nezvanično, kasnije je kružila priča da je preko fakture za stotinak fiktivnih mliječnih tona plaćeno stotinak stvarnih stambenih kvadrata.

To je samo trač? Možda, ali je zato živa istina da u Pobjedu nikad nije stigao ni jedan jedini litar te preskupe varenike...

Uprkos tome i svemu ostalom, državni organi nijesu ulazili u državne novine i štampariju. Sve dok partijski cehovi nijesu stigli na naplatu, i to u iznosu većem od dvadeset miliona eura...

Dugove je država preuzela na sebe, a platili su ih državljani iz svog džepa. Ne baš sve, meni i nekolicini kolega ostali su dužni neke doprinose i trajna rješenja za penzije, ali ne bih da zloupotrebljavam kolumnu za lične obračune...

* * *

Kad je Pobjeda, koja je sve do devedesetih s KAP-om dijelila prvo mjesto po uspješnom poslovanju, podijelila s njim i stečajnu sudbinu - depees se pravio mrtav.

Kad je na početku mandata nove vlasti Poreska uprava uvela stečaj i u Montenegroerlajnz, zbog istovjetnog dugogodišnjeg žrtvovanja za opstanak bivšeg režima - depees je organizovao kongres.

Ne partije, nego lelekača za niđe tako plavim nebom, kojim bijele željezne ptice nikad više neće pronositi slavu crvenog crnogorskog barjaka...

Onog barjaka pod kojim je ta ista partija upokojila Fabriku celuloze, Polimku, Lenku, Prvu petoljetku, Vunko, Gornji Ibar, ŠIK "Velimir Jakić", Titeks, Fabriku elektroda, Brskovo, Kombinat "Vukman Kruščić", Željezaru, Solanu, fabrike "Radoje Dakić", "Marko Radović" i "19. decembar", Obod, Košutu, Primorku...

* * *

E, upravo je ta partija upravo pod tim barjakom uspjela da, pod oba bolesna krila, uzgoji podmladak koji po drskosti nadmašuje ideološke očeve s početka devedesetih.

- Znate li da je u pojedinim državnim preduzećima, poput Elektroprivrede i Rudnika uglja, zaposleno skoro hiljadu ljudi u sedam-osam mjeseci, da njima rukovode "provjereni partijski kadrovi" i da je uočen drastičan rast zarada - pitao je poslanik Danijel Živković, čija je partija tri decenije radila to isto i uništila sve što je mogla.

Kako se depeesovci uopšte usuđuju da pisnu u parlamentu, dreknuh u ekran, treba da se poklope ušima i ne progovaraju bar jednu deceniju.

Pa, upravo su oni i pojedinačno i ekipno prvaci svijeta u partijskom zapošljavanju i pljačkaškom menadžmentu, krenuh da im otpozdravljam kako valja i trebuje...

A onda je riječi opozicionog poslanika potvrdio - ministar Mladen Bojanić...

P.S. Nakon njegovih riječi, ušima sam morala da se poklopim - ja... I zaklopim laptop! Ne zato što sam nešto pogriješila, tačno je da je deepees radio sve što sam napisala i danas i u proteklih trideset godina. Nego zbog toga što uopšte izlazim na izbore, kad znam da ovdje odavno nikakvog izbora nema...

( Ratka Jovanović-Vukotić )