Spomenik heroju, spomenik prevare

”Svakoga dana zastao bih pred figurom tog crnogorskog rodoljuba. Stoji tu na trgu bez postamenta, levu nogu isturio napred, krenuo je negde. Tako izgleda iz daljine. Kada se priđe, vidi se lanac kojim su mu vezane ruke. Drugi kraj lanca gubi se pod skutima dugačkog šinjela. Njegov osmeh, uhvaćen foto-aparatom nekoliko minuta uoči streljanja, ovekovečen je na spomeniku. (…) Prepoznao sam taj osmeh njegov, grubi otisak uhvaćen u bronzi. (…) To je osmeh prkosa. Na licu Ljuba Čupića nema panike, ni užasa pred ništavilom smrti. Njegov osmeh kao da dolazi iz neke udaljene budućnosti koju on jasno vidi, i u koju će kroz nekoliko trenutaka zakoračiti. Zadivljujuće je šta se sve može pročitati u tom otisku u bronzi (…)”

(Dragan Velikić, Prometej iz Nikšića, NIN, 8. februar 2020)

Živeći već 3 godine svoj drugi, ćudljiv život u bronzi Ljubo Čupić, “Prometej iz Nikšića”, uprkos divljenju koju je izrazio književnik Dragan Velikić u nedjeljniku NIN, postaje predmet rasprave o spomenicima. Filozof i akademik, Mihailo Đurić, sumirao je neizvjesnu sudbinu spomeničkog dijela stavom “(…) da spomenici mogu da pretrpe slom još u fazi priprema, davno pre svog podizanja, što spomenike može da snađe ono najgore još u njihovoj preegzistenciji, znatno pre nego što počnu da žive samostalnim svetovnim životom kao gotova umetnička dela”.

Upravo se to desilo i Nikšićkom Prometeju: sponzor spomenika, lokalni moćnik, svojim postupcima okrenuo se protiv ideala, sada bronzanog, simbola. Kada se mecena odrekne humanističkih i emancipatorskih principa, koje kao promotor umjetnosti želi da ostvari, kada te ideale svojim djelovanjem ili podržavanjem banalizuje, obesmisli, spusti u glib prevara, manipulacija, pokušaja nametanja volje autoru u toku rada da spomenik radi isključivo po zahtjevima naručioca, onemogućavanje autora da spomenik završi u skladu sa normama profesije, pa sve do prijetnje fizičkim nasiljem i bahatošću - kako se to zove? Sav teatar opisanih postupaka osmišljen je, perfidno i lukavo, prije početka rada na spomeniku, a sa ciljem da se autoru spomenika otme autorstvo i dodijeli drugoj osobi - kako se to zove? Kako se zove anticivilizacijski čin lokalnog moćnika kada posvetu sponzorstva, sve sa titulom doktora, na silu ugravira na neprimjernom, tj. na najvidljivijem mjestu na spomeniku i suprostavi se odluci autora, koji je i sa poliesterskog originala i bronzanog otiska spomenika skinuo sve posvete, ostavljajuci postament kao mogućnost za primjeran i diskretan zapis o mečenstvu i autorstvu? Uostalom, ovu i ovakvu posvetu, po kojoj je ime sponzora važnije od imena kome se spomenik podiže, prokomentarisao je i poslanik Danilović u skupštinskoj raspravi.

Postupci naručioca spomenika, Dušana Đurovića, neodoljivo podsjećaju na tragikomičnog Bukaru, glavnog junaka iz predstave Iva Brešana Hamlet iz Mrduše donje. Bukara od profesora književnosti traži da prepravi Šekspirovog Hamleta za potrebe nove vlasti. “Kakva autorska prava?! Pa nismo mi Engleska!”, kaže moćni lokalni predstavnik nove vlasti Bukara, zaprepašćenom profesoru. Sponzor nije znao da su linije kompetencija - novac i autorstvo - razdvojene? Ili su ga finansijska i politička moć, sa kojima je raspolagao, digli u oblak i udaljili od osjećaja realnosti i etičkog ponašanja diskretnog ćovjeka, kakvog sam ga upoznao? Ili ga je neko, pak, vješto navodio na neprimjerenu narcisoidnost i na gore navedene postupke? Ma kako bilo, tragična je činjenica da je mecena, bilo svjesno ili kao izmanipulisano lice, podržavao pokušaje oduzimanja autorstva, a koji se medijski sprovode tek po završetku spomenika, starom podvalom da će sto puta ponovljena laž postati istina, ovog puta pod nazivom: Zaštićeni idejni projekat.

Obmana, prevara, krađa?

Zaštićeni idejni projekat, deponovan u Zavodu za intelektualnu svojinu pod brojem A-2017-23, napravljen je u svrhu legalizacije krađe autorstva. Njegovo deponovanje u Zavodu ima za cilj da inicijatora za podizanje spomenika Ljubu Čupiću prikaže kao idejnog autora spomenika! Kako se to zove: obmana, prevara, krađa? Ali, kao sve obmane i ova je kratkog daha i završava se ovim tekstom.

Zaštićeni idejni projekat je megalomanska pretenzija iza koje stoji NIŠTA. Krupne riječi, bez kreativnog statusa, više su za Riplijevu rubriku Vjerovali ili ne, a ne za Zavod za intelektualnu svojinu. Projekti su kompleksni, strateški planovi, a ne dvije rečenice opisa postojeće fotografije Čupića, sve uz objašnjenje ko je bio Ljubo Ćupić. Dakle, sa tim se pretenduje na status idejnog projekta po kom se treba izvesti spomenik!? Citiram: “Autor spomenika, vajar, preko ovog koncepta mora se strogo držati fotografije, dakle njene vjerodostojnosti koju treba predočiti u skulpturu. (…).” Ko ne vjeruje neka provjeri. Ovakav, samo vizuelni opis fotografije je bez bilo kakve autorske validnosti, ne može se smatrati ni originalnim, ni zaštićenim, ni dovoljnim za izvođenje skulpture. Uostalom, svako može biti inicijator podizanja spomenika, ali se time ne postaje idejni autor spomenika. Radojičić, po uzoru na Kaligulu, promovisao je svog konja u konzula! Da je sponzor bar procitao takozvani Zaštićeni projekat bilo bi mu jasno da se opisom fotografije pokriva samo gornja polovina tijela Ljuba Čupića. Da je čuo za Erazma Roterdamskog i njegovu Pohvalu ludosti bilo bi mu jasno da je perfidno navođen te da je “Zastićeni projekat” PROJEKAT INVALID, bez opisa donjeg dijela tijela, i da ne raspolaže ničim po čemu bi se spomenik mogao uraditi. Taj “projekat”, sem naslova, nikad mi nije bio predočen, a prvi put sam ga vidio 8. juna ove godine. Uostalom, taj pretenciozni, a uz to i invalidni, “projekat” samo obavezuje Đurovića. On zna zašto Radojičića plaća više negoli autora i izlivanje spomenika u bronzi dok ovaj patetično tvrdi da sve radi dobrovoljno, džabe.

Zakon o autorstvu definiše jasno realizaciju djela kao osnov autorstva. Dakle, idejni autorski projekat se izvodi po definisanoj maketi skulpture, koja nosi personalitet autora, i koja se pantografom uveličava. Konkretno, spomenik Ljubu Čupicu kao cjelovita sinteza, uvećan je po mom autorskom modelu sa prenijetih 120 punktovnih tačaka. Šepurenje sponzorovog pulena sa video zapisima po mom ateljeu bilo je samo u njegovoj konstruisanoj misiji manipulacije: trebao je isječcima i montažom da dokaže da je on vajao, on projektovao, on vario kostrukciju, on odredio proporciju, on odlio skulpturu u gipsu, pa u glini! ON pa ON! Čega je to ON autor? Nevalidnih sugestija ili onih tipa da dugme bude okruglo, da šav na kaputu bude plići ili dublji, da li džep da ide više lijevo ili desno, da kapa bude nagnutija ili cokule razgaženije? Šta onda reći za profesionalne sugestije i impresije mojih kolega? Da su i oni autori!?

Ma kakav idejni, i još bogati “Zaštićeni projekat”, ma kakve trice i kučine, kakvo ludilo i kakve fantazije! To su kokošarska posla i kićenje tuđim radom i znojom! Spomenik Čupicu Radojičić je prvi put vidio kao oformljeno djelo poslije pet mjeseci mog rada, a primio sam ga u atelje zbog intervijua sa mnom uz navodno pravljenje filma o istorijatu nastanka skulpture i kao sponu između mene i “vrlo zauzetog naručioca” spomenika, kako mi je to tada predstavljeno. Nemajući nikakav “idejni koncept” Radojičić se dakle pokušao nakalemiti na već oformljen rad i za nekih desetak dana boravka i snimanja po par sati dnevno “specijalni izaslanik” je “korigovao”, “sugerisao” mrcvareći autora neznanjem, pa kad ne ide po njegovom smišljenom planu otimačine prijetio autoru što neplaćanjem spomenka (“Ako se ne dopadne Đuroviću”) te rušenjem spomenika (“Ako se ne dopadne Nikšićanima - srušiće ga!”), što fizičkim nasiljem svog potomstva. Brutalno nasilje kulminiralo je 7. juna 2018. godne kada je poslat Radojičićev sin da mi prenese naredbu da MORAM staviti katanac na skulpturu, a suprotno mojoj autorskoj odluci. Nije mu smetalo ni da pred svjedocima prijeti umjetniku fizičkim nasiljem... Za neispunjavanje NAREDBE, a u odbrani profesije i svog autorstva, kažnjen sam tako da mi, do dana današnjeg, veliki finansijski moćnik nije isplatio zaostalu ratu autorskog honorara.

Retrospektivno gledajući, hronika krađe počinje prije rada na spomeniku, konkretno iz jednog neformalnog razgovora u piceriji Pulena u Baru, kada sam samo kao mogućnost iznio da bih spomenik Čupicu postavio na tlo čime bi se izazvao efekat miješanja spomenika sa prolaznicima, kao jedan od jednakih. Tražeći od mene da ne objavljujem ništa “dok ne dođe pravo vrijeme”, Radojičić u stvari plete mrežu manipulacija: on prisvaja moju ideju i stavlja je u svoj invalidni projekat i kao takvu je objavljuje javnosti.

Što se mene tiče, predočavam da Radojičićev Zaštićeni, invalidni, projekat, ne čini ni jednu stavku u potpisanom ugovoru, ni u objavljenom konkursu, niti u opisu spomenika sa kotama koji je zahtijevala opština Nikšić. Ako je on tvorac “idejnog” projekta, pa još i “zaštićenog”, zasto ga Đurovic, kao naručilac spomenika, nije stavio u naš potpisani ugovor?!

”Hamlet iz Mrduše Donje” u Nikšiću

Osam mjeseci po potpisanom ugovoru i mom radu na spomeniku Čupiću, naručilac preko svoje firme Mehanizacija raspisuje konkurs za izradu skulpture. Zašto!? Zar je moguće da čovjek koji je čitav radni vijek proveo na javnim nabavkama ne poznaje zakonsku proceduru koja izričito zabranjuje podizanje lične zadužbine na javnom trgu!? A umjetnik u već poodmaklom radu, šta s njim? Očigledno da za Đurovića umjetnik ne postoji, on je tu da otrpi, da oćuti i da prihvati bez pogovora da njegov potpisani ugovor postane nevažeći i da mu se uz to i otme autorstvo. Dakle, bez mog znanja i moje saglasnosti, bahato, bez ikakvog poštovanja ljudskog i autorskog dostojanstva, sponzor, sada preko svoje firme, nameće nove uslove nepoznate umjetničkoj praksi i konkursima: da autor nagrađenog rada mora prihvatiti SVE ZAHTJEVE NARUČIOCA. Bez obzira na ličnu slobodu umjetnika i autorska prava? Pa čemu onda autor, Đuroviću? Poslije svega, kakve to ideale slobode brani Đurovic spomenikom?

Drugi razlog mog neučestvovanja na konkursu bio je postament. Tek kada autor osjeti da je u duhovnoj ravnoteži sa djelom, tek tada se potpisom ovjerava završen rad. Naime, obavijestio sam blagovremeno naručioca da je skulptura živa materija, da se usklađuje i mijenja kao cjelina u toku rada, da je njegovim uplitanjem promijenjen gabarit te da spomenik zbog toga treba postaviti na postament. Informisao sam konkursnu komisiju da ću samo pod tim uslovom, onom koji osigurava profesionalne standarde, nastaviti saradnju. Konkursna komisija je usvojila moj prijedlog da se skulptura postavi na postament. Međutim, jedan ćlan komisije mijenja formu i dimenzije postamenta koji, po zakonu o autorskim pravima, ćini sastavni dio autorskog rada. S kojim pravom? Ko ga je ovlastio da to radi? Da izađemo iz ćorsokaka volšebnosti, predložio sam stručno mišljenje 3 akademika. Ali, naručioca spomenika ne obavezuju ni odluke komisije koju je sam odabrao, niti znanje profesionalaca sa titulom akademika, te spomenik postavlja na svoju ruku, tako kako on smatra da treba. Pitam se, da li hirurzi, kao mi umjetnici, imaju istih problema sa barbarogenijima? Da li oni daju skalpel pacijentima koji bi malo da se pokažu u hirurziji? I tu nije kraj, nasilje se nastavlja, “Hamlet iz Mrduše Donje” igra se u Nikšiću, i tablu sa imenom heroja, opet suprotno konkursu, uradio je neko drugi, a ne ja kao autor.

Ja, autor spomenika Ljubu Čupiću, odbio sam da učestvujem pod ovakvim okolnostima na konkursu i povukao svoju kandidaturu. Moje odustajanje, uprkos završenom radu koji je već bio kod livca, pokreće niske strasti Radojičića koji, lišen novinarske i ljudske etike, vođen perverznim moćima svojih video zapisa, gnusnim stilom govori iz mraka udbinih metoda. Radojičić pokušava da me zastraši prijetnjom sazivanja konferencije za štampu, javnim emitovanjem videa sa montiranim i izmišljenim prljavim vešom kako bi me natjerao da učestvujem u konkursu, a sve da bi on legitimisao svoju perfidnu manipulaciju, tj. krađu autorstva. Obavijestio sam Đurovica, jer za izvršenje ovakvog djela, po članu 173. Krivičnog zakona, predviđena je kazna do jedne godine zatvora.

Medijsko pokriće laži

Video zapis o izradi skulpture Ljuba Čupića, koji je sponzor skupo platio svom pulenu, Radojičiću je bio potreban da bi snimke sa beznačajnim sugestijama tipa “da grombi kaput treba da odgovara epohi” ili da “cipele trebaju biti razgaženije” prikazao kao svoju kreaciju i sa tim legalizuje takozvani Zaštićeni projekat. Uostalom, da je film sa mojim intervjuom i fazama rada pri izradi spomenika Ljubu Čupiću javno prikazan laž Radojičićevog projekata bi pala u vodu. Radojičiću je to bilo jasno, zato taj film nikada nije ni ponudio televiziji, a od mene uostalom nikad nije ni dobio autorizaciju.

Na kraju, Đurovic i njegov pulen, čekali su kraj rada na spomeniku da objave, tj. medijski “legitimišu” pripremljenu intelektualnu krađu i bezočnu laž sadržanu u novinskom naslovu “Po ideji Mihaila Radojičića Glamočak vajao spomenik Čupicu”. Ako je to tako, zašto to ne postoji u potpisanom ugovoru? Zašto to nisu objavili u nekom od tekstova već na samom početku rada na spomeniku, što bi bilo normalno ako je to već istina? Naravno da nisu, jer prevara ne bi prošla. Istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa: mnoge je Đurovićev pulen medijski ostavio bez autorstva (posebno je poznat slučaj sa jednim pozorišnim rediteljem).

Turistički suveniri

Moj spomenik, moje autorstvo, moja realizacija, moja borba da spomenik odbranim od primitivnog kiča koji je trebalo da bude ilustrativan simbol ideološke podjele i podoban za svaku političku manipulaciju. Da, odbranio sam ideale Ljuba Čupića svojim pristupom skulpturi. Da, nijesam dozvolio da spomenik bude moneta za izvjesna podkusirivanja u režiji Radojičića preko inkorporiranja kukastog krsta koji je, kao navodni zahtjev naručioca, tražio da se ubaci u skulptururu. Braneći skulpturu od kiča, od ideologie i ilustrativnosti skinuo sam u završnoj fazi rada katanac, koji uostalom i nije bio predviđen maketom spomenika, što je uostalom moje suvereno umjetničko pravo. Samo tako spomenik je mogao da bude simbol SLOBODE. Simbol univerzalne Slobode, pa poslije svega izrečenog, i moje lične autorske slobode.

Tada nisam ni slutio da sam skulpturu spasio od turističke komercijalizacije plastičnim figuricama i čašama za čaj sa likom Ljuba Čupića pred streljanje. Da li je i Đurović dobio od Radojičića na poklon suvenir čašu za čaj sa likom Ljuba Čupica pred strijeljanje? Radojičićev morbidni kič koncept odrađen preko suvenirske firme Orca Coating… Đuroviću nisu bile poznate te trgovačke ambicije saradnika Radojičića!? Propadoše suveniri iz jedinog originalnog, tj. komercijalnog “idejnog” projekta Radojičića! Kakva šteta…

Da bi preko potpisa legalizovao farsu koju je osmislio, a koja bi mu tako dala pravo da Nikšićkog Prometeja prebaci u jeftini plastični suvenirski odlivak, Radojičić u tekstu objavljenim u Pobjedi (30. april 2021.) nagovještava da njegovo ime kao “idejnog” autora treba ugravirati u spomenik!!! Kakva pohlepnost, kakvo skrnavljenje!

Javno uručujem opomenu Đurovicu da takozvani Zaštićeni idejni projekat obmanjuje javnost ko je autor, a Radojičiću da prestane da se izjašnjava kao idejni tvorac. U Crnoj Gori postoje zakoni i propisi, a na osnovu njih i vidovi pravne zaštite autorskih prava i stvaralačkog ugleda, a posebno zaštite od pokušaja otimanja autorstva te zaštite od grubih neistina i klevetničkih javnih nasrtaja Radojičića kao onih obijavljenih u Pobjedi. Radojičić je sa svim opisanim ostao na mjestu koje mu pripada.

Kao neprikosnoveni autor spomenika Čupiću pokrenuću proceduru da potpišem spomenik na vidnom mjestu na skulpturi i da se izmjesti, nasilno i na neprimijerenom mjestu, postojeća ugravirana posveta.

Javno pozivam Dušana Đurovića da prihvati moj predlog, kao uostalom i odluke njegove komisije, da djeluje u interesu spomenika, a ne izmišljenog Radojičićevog “projekta” kao do sada, i da se spomenik postavi na postament, da se tabla sa imenom heroja, po kojoj se gazi, odstrani i ime ukleše u postament. Tek sa postamentom spomenik bi bio kompletiran, završen, dobio bi sve ono sto mu je oduzeto spuštanjem na tlo, najvažnije - pravilan ugao posmatranja. Uostalom, postamentom bi se izbjeglo uriniranje pasa (od čega je inače i zelena boja na nogavicama).

U iščekivanju da isplati zaostalu honorarsku nadoknadu autoru, pozivam Đurovića na javno sučeljavanje na televiziji.

( Zlatko Glamočak )