Bijeg kroz prozor od ugovorenog braka
Noć uoči svadbe, djevojčica je uspjela da pobjegne iz zaključane sobe i domogne se policije, nakon čega je uhapšena žena koja je ilegalno prešla granicu sa četrnaestogodišnjakinjom i na više mjesta pokušavala da je uda...
Ne bih voljela da se udam, još sam mala. Kada završim školu i budem velika - udaću se.
Tim riječima počinje priču četrnaestogodišnja djevojčica, žrtva trgovine ljudima, koja je uspjela da pobjegne iz kuće u podgoričkom naselju Konik, noć uoči ugovorene svadbe.
”Vijestima” je iz policije nezvanično potvrđeno da je zbog trgovine ljudima uhapšena žena, koja je ilegalno prešla granicu i na više mjesta pokušavala da uda četrnaestogodišnju djevojčicu...
Nakon bijega iz zaključane sobe, dijete se već dva mjeseca nalazi u Skloništu za žrtve trgovine ljudima, druži se sa stručnim kadrom i ostalim korisnicima i kaže da je ponosna na sebe što nije dozvolila da je “prodaju” i prisilno udaju.
”Krenula sam sa sestrom u mesaru da nešto kupim za majku. Ta žena me uhvatila za ruku, uvela me u taksi i dovela me na Konik, da me proda jednom momku... Mene nije znala, nego mog oca. Uzela mi je telefon, polomila karticu. Taj momak koji je trebalo da me kupi bio je veliki. Ima 22 godine, kao moj brat”, kaže djevojčica.
Priča o tome kako je uspjela da pobjegne noć uoči zakazane svadbe, kako je bilo strah da je ne nađu prije nego što ona nađe policiju, kako je dospjela u Sklonište...
”Sjutra veče je trebalo da bude svadba. Ja sebe nijesam dala. Zaključali su me u sobu, ali sam uspjela da pobjegnem kroz prozor. Pitala sam ljude gdje je grad i išla sam pješke do Podgorice. Bojala sam se da će krenuti za mnom da me traže. Morala sam da pobjegnem i da ih prijavim policiji jer mala sam da se udam. Plašila sam se, ali sam našla policiju koja me smjestila u kola. Otišli su tamo, ovu ženu što je htjela da me proda su uhapsili, a mene doveli u Sklonište. Tražili su me roditelji i javljeno im je da sam bezbjedna i da sam ovdje”.
Kaže da su se njene starije sestre udale kada su imale 24-25 godina, da je drugaricu - vršnjakinju, uspjela da odgovori od udaje, da već sada zna kako će vaspitavati djecu kada ih bude imala.
”Učila sam svoju drugaricu da se ne uda mlada. Ima 14 godina, kao i ja, ali je htjela da se uda. Na kraju me poslušala i nije se udala. To mi je drugarica sa kojom se družim odmalena. Kod mene gdje živim roditelji ne ćeraju djevojčice da se udaju, jedino ako neka ne pobjegne od njih i uda se. Udaću se kada budem imala 25 godina. Prije neću. Kada budem imala djecu, znam i kako ću da ih učim i vaspitam. Kada kćerka napuni četiri godine, ja ću da joj kažem da ne radi ništa što nepoznati traže od nje. Odmah ću da je upišem u školu, neću dozvoliti da se rano uda. Sinove ću naučiti da poštuju roditelje, ženu, djecu. Nikada neću dozvoliti da me neko maltretira”.
Kada se vrati kući, kaže da će nastaviti sa školovanjem koje je bila prekinula. Zna da čita, piše, sa stručnim saradnicima Skloništa redovno uči, a s ponosom ističe da umije ponešto i da spremi za jelo.
”Super mi je ovdje. Svi su super prema meni. Naučila sam da pravim kapice, da igram razne društvene igre, čitaju nam knjige, znam da pišem, čitam. Znam i da skuvam čorbu, umijesim i ispečem hljeb, krofne. To me naučila majka”.
U Skloništu trenutno prave kapice koje su, kako kaže, lijepe za ukras i za Novu godinu. Jednu su poklonili novinarki “Vijesti”.
Djevojčica mnogo ne razmišlja kada treba da odgovori šta želi za Novu godinu:
”Ovdje sam skoro dva mjeseca i baš mi je super, ali voljela bih da se vratim kod roditelja. Radujem se Novoj godini i voljela bih da je slavim sa njima. Ništa mi drugo ne treba”.
Iz Skloništa su kazali da u saradnji sa nadležnim Centrom za socijalni rad rade na povratku djevojčice kući...
Četiri djevojčice i dječak zajednopreživljavaju strahove
Milena Simanić, stručna radnica i pedagog po struci, kaže da je u Skloništu pet korisnika, četiri djevojčice i dječak, starosti od 12 do 16 godina.
Priča da uče jedni od drugih, ali i jedni sa drugima, da zajedno proživljavaju sve strahove, ali i sve pobjede, da se “vežu” jedni za druge.
Objašnjava proceduru prilikom smještaja u Sklonište i ističe da su sigurnost, pažnja, briga i empatija, ono što korisnicima najviše treba.
”Smještaju se u odgovarajući dio Skloništa, u zavisnosti od pola i uzrasta. Obezbjeđuje im se zdravstvena pomoć, organizuju se aktivnosti u cilju emocionalne stabilizacije korisnika kako bi, prije svega, shvatili da su došli na sigurno i bezbjedno mjesto i da im se ništa neće dogoditi. Obezbjeđuju im se sredstva za zadovoljenje ličnih potreba i higijene, a kada malo steknu povjerenje u nas, organizujemo i tematska druženja, razne radionice, čitanje knjiga, učenje. Upisujemo ih u razred koji su pohađali prije nego što su došli ovdje, kako bi nastavili sa školovanjem, vozimo ih do škole i nazad. Uče da spremaju hranu, da prave razne suvenire, idemo na izlete, vodimo ih na more. Stalno smo tu za njih i uz njih”.
Ističe da ih uče da budu emocionalno jaki, daju im “vjetar u leđa” da se izbore sa svim problemima, pomažu da dovoljno ojačaju da mogu nastaviti dalje.
”Obično se vrate nazad kada je okruženje za njih sigurno i bezbjedno”.
Milena kaže da je u Skloništu godinu i po, i da se odlično sjeća prve korisnice koja je došla kada je počela sa radom.
”U početku je bila strašno povučena, tiha, nije htjela da razgovara, sva fina, dobra, poslušna, ali povučena. Kako je vrijeme prolazilo, i ona se oslobađala i počela da priča o sebi. Imala je 17 godina i ostala je godinu. Iako je otišla, sa njom smo nastavili kontakt. Vidjeli smo da joj je bilo žao što je otišla, jer navikla se bila na sve nas, srodila se sa nama”.
( Svetlana Mandić )