Pjesme posvećene izgubljenoj generaciji

Iako je zbirka pjesama “Daždevnjak na suncu” nastajala skoro deset godina, Pavle Gligorović je tek nedavno odlučio da sabere svoja odabrana djela i objavi ih, što je ove godine i uradio. U međuvremenu je, objašnjava “Vijestima”, napisao oko pet zbirki poezije, ali pošto ni jednom nije bio u potpunosti zadovoljan - sve su spaljene, otkriva on. Sve do “Daždevnjaka na suncu”, knjige koja je predstavljena sinoć podgoričkoj publici u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.

Na pitanje kako je odlučio koja će od svojih djela (konačno) “ugledati svjetlost dana”, s obzirom na to da je prema svojoj poeziji veoma kritičan, priznaje da selekcija nije bila najlakši dio posla.

”Pisao sam dok nisam bio koliko - toliko zadovoljan onim što sam htio da prenzentujem. Pošto sam prilično rigidan kad je u pitanju sopstveno pisanje, selekcija je malo teže išla ali na kraju sam ipak izabrao 32 pjesme koje po mom mišljenju zaslužuju da budu objavljene. Nešto najpribližnije što bih mogao reći o svom stilu i poeziji je da nosi duh američkih pjesnika 20. vijeka, pošto sam veliki ljubitelj te poezije i lično smatram da je poezija iz tog perioda možda i nešto najbolje što je čovječanstvo vidjelo. Recimo, taj moderni slobodni stih, oslobođen stega klasične poezije”, ističe Gligorović.

Ono što privlači čitaoca i prije nego otvori njegovu knjigu je naziv same zbirke koji proizilazi iz simbolike koja autora opčinjava.

”Motiv daždevnjaka mi je oduvijek bio omiljen jer je to biće koje uspijeva da vaskrsne i prođe kroz vatru neokrnjen, simbol je hrabrosti pravednika i iskušenik koji odolijeva raznim iskušenjima. Veoma je značajan motiv u renesansnom periodu i umjetnosti. Stvorenje je koje guta vatru. Jednostavno sam htio da kažem da je poezija čak i u ovom vremenu, kad nije toliko popularna, neuništiva kao daždevnjak kojeg bacaju u vatru, a on izlazi iz nje neokrnjen, jer ga plamen savremenog svijeta ne može uništiti”, poručuje on.

Zbirka obiluje ljubavnim motivima, primijetio je Milenko Jović u recenziji, a pojedini stihovi su puni i straha “da je đavo u njoj zaspao”, “da su joj grudi lomača na kojoj sagorijevaju daždevnjaci” i tako dalje. Ljubav je, kaže Gligorović “Vijestima”, svakako jedan od glavnih motiva koji se prolamaju kroz krik njegovog prvijenca, ali ne i jedini.

”Svoju inspiraciju pronalazim u praznini iz koje se pojavljaju sve ove stvari, neki unutrašnji vjetrovi koji nas lome ili uzdižu. A što se motiva tiče to su moderan život, otuđenost ljudi od ljudi, položaj običnog čovjeka u univezumu kojeg zatrpavaju na svakodnevnom nivou raznim stvarima, i kako on može sebe da pronađe u svemu tome”, nabraja Gligorović i dalje objašnjava kako nastaje njegova poezija:

”Poezija nastaje spontano, bar u mom slučaju, to su ljudi, pojave, događaji, koji su na neki način nekako okrznuli moj unutrašnji svijet i u meni probudili poriv da napišem pjesmu. Generalno je čitava zbirka posvećena izgubljenoj generaciji koja je rođena posle sloma komunizma. To su gubitnici tranzicije, da tako kažem, koji i dan danas lutaju tražeći sebe u haosu modernog vremena”, kaže poeta.

Upravo kao takvu je i Milenko Jović opisao zbirku - kao jednu specifičnu atmosferu beznađa koju oblikuje savremeni život pun laži sa društvenih mreža koje regrutuju “opasnu gomilu koja nosi tuđe glave umjesto svojih”. Autor (prećutno) postavlja pitanje da li smo kao društvo, kolektiv, ali i pojedinci, došli do toga da zbilja razmišljamo tuđim glavama, da tuđe riječi ponavljamo kao svoje i tuđe stavove preuzimamo (bez razmišljanja).

”Mi smo potpuno pogubljeno društvo po svim pogledima i standardima, kako god okrenemo. Sa pojavom društvenih mreža unutrašnje dijete u nama divlja, ne znamo ni što ćemo ne znamo ni kuda ćemo. Jedan veliki haos koji su napravili neki drugi ljudi, a mi smo na sve to nijemo ćutali. I sad je tako kako jeste. Samo ponavljamo mantre da je neko drugi kriv, jer je uvijek to neko drugi, a nikad mi. I onda, kako to obično biva, najlakše se stopiti sa masom i tražiti spas u gomili i ponavljati floskule i misli nekih drugih ljudi, jer je preveliki rizik i strah stajati sam izvan gomile”, smatra Gligorović.

Ipak, i u takvom, a zapravo današnjem, našem, realnom vremenu i sistemu/ima, o čemu govori Gligorović, ipak jeste moguće pronaći svoje riječi, konstruisati svoj stav i spoznati, a zatim i prikazati “pravoga sebe”. Moguće je, kako to u pjesmi “Hoću da znam” kaže Cane Partibrejkers: ”Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj”, uprkos svemu, jer oduvijek otežavajuće okolnosti postoje. Gligorović, ipak, smatra da ih je danas možda i najviše, posebno kada shvatimo da je apsolutno moguće formirati svijet, život, čak i sopstveni lik putem raznih platformi i alata koji (nam) se nude. Nije optimističan, tvrdi da je cijena velika.

”Moguće je, ali takav scenario vodi do toga da je taj čovjek na nekom nesvjesnom nivou, od gomile skrajnut u stranu i da se njegova riječ ne može čuti, ili ako se već čuje nema odjeka i potpuno je nebitna. Ali, to je cijena koja se mora platiti ako već neko hoće da bude iole autentičan, ako je to uopšte moguće u ovom sadašnjem svijetu gdje sve na ‘copy/paste’ “, priča Gligorović.

Jednim od svojih stihova on šalje snažnu poruku kojom aludira na sve ono što živimo i što jesmo. Kaže: “I nismo dotakli dno, jer dno je u nama”...

”Kao što bi jedna moja koleginica rekla, mislim da je bit svakog umjetnika da ne savija kičmu ni pred kim i da kritikuje ili upućuje na anomalije u društvu. Ali, to je u ovoj državi skoro pa nemoguće jer samostalni pokušaj osvješćivanja ljudi, a bez neke podrške sa strane, nema odjeka u javnosti”, kaže Gligorović.

On priznaje da nema velika očekivanja od svoje prve zbirke, jer, kaže, poezija nije mnogo popularna u današnje vrijeme. Ipak, nije uvijek sve kako izgleda...

”Ali opet, evo dva mjeseca kako sam objavio zbirku i prvi tiraž je gotovo otišao”, zadovoljno ističe Gligorović i poručuje da se “Daždevnjak na suncu” može naručiti onlajn direktno od njega, putem njegovih profila na društvenim mrežama.

Bez obzira na sve, on nastavlja da piše i da riječima ogoljava, ako ne i da mijenja, svijet.

”Nečeg novog uvijek ima, neprestano pišem, to je poput disanja za mene. Čak i prvi dan kad mi je izašla zbirka sjeo sam za laptop i napisao neke nove pjesme. To je neki proces koji nikad ne prestaje barem što se mene tiče”, poručuje on.

Piše od osme godine i ne planira da prestane

Pavle Gligorović rođen je na Cetinju 1988. godine. Po struci je diplomirani menadžer, a radi u turizmu već desetak godina. Više godina je pisao za reviju "Zov", a kratko i za "Večernje novosti". Uzori u poeziji su mu Vasko Popa i Čarls Bukovski, a omiljeni pisac Miodrag Bulatović.

Poeziju piše od svoje osme godine, ne prestaje i ne planira.

"Volim, u tu svrhu, da citiram Bukovskog... Pišem poeziju prvenstveno da bih spasio sebe, a ako nekome moja poezija pomogne da prebrodi neke teške trenutke u redu, ako je još neko spreman da dâ novac za to, to je sasvim ok. Ali prvenstveno pišem da bih spasio sebe od sveg opšteg ludila oko mene. To je neki izvor koji neprestano izvire iz mene i ja ne umijem da ga zaustavim... Parafrazirao sam, ali tu je poenta", zaključuje Gligorović.

U trenutku kada je trebalo da se okrenemo sebi, desilo se suprotno

Djeluje kao da je pandemija virusa korona koja je idalje aktuelna došla kao neka opomena čovječanstvu, opomena na rasulo i posrnuće o kojem i Gligorović govori. I on je, kaže, u početku mislio da će kovid učiniti da se okrenemo sebi i preispitamo sopstvene odluke i živote... On je taj period iskoristio da sklopi dugo očekivanu zbirku poezije.

"Kad se pojavila korona svi smo mislili to je to, posljednji je trenutak da se okrenemo sebi i neki drugim stvarima umjesto uobičajenih gluposti kojima se bavimo. Ali, nažalost, pokazalo se upravo suprotno! Postali smo još gori i još otuđeniji jedni od drugih. Kao da se pohlepa i nezaježljivost samo uvećala, umjesto da bude obratno. Ali to su neka moja 'romantičarska' očekivanja od kojih nije bilo ništa. Doduše, meni je pojava korone pomogla umnogome da zaronim u sebe, i da konačno objavim zbirku. Da se nije pojavila mislim da bih i ja, kao i čitaoci, čekali još koju godinu na objavljivanje moje poezije", priznaje Gligorović.

( Jelena Kontić )