Umjetnost vođena instinktom

Emocije, snovi, strahovi i nelagodnost u prostoru izvori su inspiracije mlade multimedijalne umjetnice Milke Delibašić. Ona će, zajdno sa još troje ovogodišnjih finalista nagrade Milčik, svoj rad predstaviti sjutra u Podgorici, u prostorima Centra savremene umjetnosti Crne Gore, Perjanički dom i galerija Klub.

Program počinje u 17 časova, u Galeriji Klub, performansom Semira Mustafe, jednog od finalista Milčik nagrade, a nastavlja se u 17.30, u Dvorcu Petrovića performansom “Ne sasvim nasumično i rijetko” Anne Ampersand. U 18 časova žiri će proglasiti ovogodišnjeg dobitnika/cu Milčik nagrade, među kojima su, pored Delibašić i Mustafe, i Ana Aleksić i Milica Mijajlović.

”Ono što mene raduje je da sam u društvu tri odlična umjetnika, čiji rad je za mene jedno jako prijatno iznenađenje. U pitanju su autori koji donose jednu potpuno novu, drugačiju energiju našem umjetničkom prostoru. Mada, moram naglasiti da se ovdje ne radi o nama pojedinačno, niti o tome ko će biti nagrađeni, već o tome šta ova izložba znači za razvoj umjetnosti u našoj zemlji,.. Bitan je onaj prostor koji zajedno gradimo svojim umjetničkim djelovanjem, stvarajući platformu na kojoj će buduće generacije graditi”, kazala je Delibašić za “Vijesti”.

O nagradi će odlučivati žiri u sastavu: istoričarka umjetnosti Narodnog muzeja Crne Gore Ana Ivanović, dobitnica nagrade Milčik 2019. Brigita Antoni, istoričarka umjetnosti i kuratorka RU/NY, Dallas Contemporary Lilia Kudelia i istoričar umjetnosti Muzeja savremene umetnosti Beograd/Remont Miroslav Karić. Nagradu dodjeljuje nevladino udruženje Institut za savremenu umjetnost, u partnerstvu sa Residency Unlimited NY i Trust For Mutual Understanding NY.

Predstavljajući svoj rad, Delibašić je kazala da njime govori o konstantnom prožimanju čovjekove unutrašnje i spoljašnje realnosti.

”Moja umjetnost je vođena instinktom. Prilikom stvaranja rada, povezanost sa samim prostorom mi je jako bitna. Unutar prostora vršim intervencije tijelom, projektujući svoje unutrašnje sadržaje, stvarajući mentalne slike. Moji radovi često označavaju i spoljašnji i unutrašnji događaj. Serija radova pod nazivom ‘Tijela koja nestaju’ je jedan takav primjer. Ideja nestajanja u mom radu je nastala promišljanjem pitanja izbjeglica širom svijeta, kao i onih teritorija koje ne pripadaju nikom niti su zakonom regulisane. Sve što se dešava unutar tih teritorija i tijela koja završavaju u tom prostoru, postaju ničija odgovornost. Tu ideju nestajanja prenosim i na unutrašnji čovjekov svijet, na pitanje identiteta, šta se dešava unutar pojedinca kada napusti sopstvenu teritoriju. Taj događaj nestajanja u spoljašnjem svijetu se dešava i na nivou unutrašnjeg. Na taj način fizičko tijelo u mom radu predstavlja i tijelo duše”, objašnjava Delibašić i dodaje:

”Za mene je sve prostor, i tijelo je prostor, prvi prostor… Mentalne slike koje stvaram su sublimacija svih tih prostora”.

Na pitanje kakav rad je pripremila za sjutrašnju postavku, otkriva da je jedan dio ideje žrtvovala...

”U planu sam imala mnogo ambicioznije projekte, za koje smatram da bi trenutno bili od većeg doprinosa našoj umjetničkoj sceni, ali kako je vrijeme odmicalo sve se svelo na emociju, na moje trenutno osjećanje...Tako da sam u ovom radu žrtvovala neke stvari zarad te emocije… U pitanju je dug koji sam imala prema nekome a i prema sebi”, otkriva ona o svom djelu.

Milka Delibašić je rođena u Nikšiću 1989. godine. Završila je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, studijski program grafika, a master studije “Prostorna - multimedijalna umjetnost” završila je na fakultetu za Intermedije na Kineskoj akademiji umjetnosti u Hangdžou, Kina. Radi u različitim umjetničkim medijima: crtež, video instalacija, 3D animacija i performans. Predstavljala je Crnu Goru na Bijenalu mladih Mediterranea 17, u Milanu 2015. godine. Dobitnica je državne nagrade “Petar Lubarda” 2018. godine, a učestvovala je na brojnim radionicama i grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu.

Iako je diplomirala grafiku ona se u svom radu udaljava od klasičnog načina likovnog izražavanja i prepušta se savremenim izrazima. Kako je došlo do toga i od čega zavisi kuda se kreće ili kuda će se kretati njena umjetnost i umjetnički izraz, pa i rezultat, otkriva “Vijestima”.

”Ja sam shvatila i vidjela da ta tradicionalna umjetnička edukacija uopšte nije neophodna za umjetnike koji se bave novim medijima, jer oni, kao što smo i mi za vrijeme studija izučavali tradicionalne materijale, izučavaju komjuter, softwere i razne digitalne aparatuse… Umjetnost oslikava vrijeme u kom nastaje, tako isto i ja imam potrebu za stvaranjem koje je više u duhu ovog vremena. Ne uspijevam uvijek u tome, jer uslovi sredine se reflektuju u onome što radimo… U tom smislu, stanja se razlikuju od zemlje do zemlje… Kada sam boravila u Kini željela sam da dosegnem taj njihov nivo estetike, ali je bilo nemoguće, njihovi umjetnici odrastaju sa tehnologijom i bolje razumiju njenu prirodu… Ja sam ostala zarobljena između te dvije tačke, stanja u Crnoj Gori i stanja u Kini… I to me je mučilo, ali uvijek se sjetim riječi jednog kineskog filozofa koji upozorava na opasnost toga kada nešto što je ograničeno poput ljudskog života počne da juri za nečim što je neograničeno poput znanja… U tom procesu morate da se zaustavite u jednom momentu, da nađete sebe”, poručuje Delibašić.

Ona ističe da joj je usavršavanje u inostranstvu posebno doprinijelo u preciziranju svog umjetničkog izraza, ali i same sebe.

”Pomoglo mi je da razbijem predrasude, predubjeđenja o tome šta umjetnost jeste ili treba da bude… To je kao kad godinama gradite dvorac oko sebe, zidove raznih ubjeđenja i onda spoznavate neke nove stvari i gledate iz dana u dan kako se taj vaš dvorac ruši… Rušenje tih zidova je nešto najbolje što mi se desilo u životu”, zaključuje ona.

( Jelena Kontić )