Hronika jednog sela - freska jedne zemlje
Od tog materijala svih boja i tekstura, pred našim očima nastaje slika koju bi mogla potpisati i većina sela u Crnoj Gori. Slika poput Lubardine. Živa, treperava slika puna svjetla, ljepote, ali i najdublje patnje
(Nastadin Bulatović: “Raći i Raćesi”, Fond za razvoj Kuča, Podgorica, 2021)
I danas, kao i prije stotinu godina, u pitomom selu Raći, nedaleko od Podgorice, u srcu Kuča, ima samo tridesetak kuća. Šta li bi tek napravio Nastadin Bulatović da ih je kojim slučajem još najmanje toliko?!
Iz velike ljubavi prema svom kraju, uz veliki istraživački trud i veliko umijeće, nastala je njegova “hronika jednog sela”, sasvim netipična monografija, miks dokumenata, citata, legendi, priča seoskih pamtiša, zapisa seoskih sveštenika, ličnih sjećanja, anegdota, recepata, raznovrsne etnografske građe, ugovora, finansijskih izvještaja....
Od tog materijala svih boja i tekstura, pred našim očima nastaje slika koju bi mogla potpisati i većina sela u Crnoj Gori. Slika poput Lubardine. Živa, treperava slika puna svjetla, ljepote, ali i najdublje patnje, žrtvovanja i stradanja, bezmjerne dobrote i humanosti.
Voda
Platnom će prvi projahati prethodnici Slovena, ilirska plemena, Bukumiri, Vlasi...
Pitomo selo Raći, u kom raste čuvena raćeška loza, bilo je naseljeno i prije sredine 15. vijeka kada se prvi put pominje. Jedno vrijeme je bilo sasvim zapustilo, a onda su ga naselili Rovčani. Neizostavna je krvna osveta, turski napadi, ali i domaće zlo. Slijede bitke (Novšići, Bregalnica, Skadar) i ratovi. Veliko stradanje na početku Drugog svjetskog rata, zbjegovi, logori, partizani i četnici, zaostale bombe. Pisma iz Amerike. Decenije bez vode, struje. Sve manje djece. Nestaju stada. I jezera.
Ali, ima i onih koji se u 21. vijeku vraćaju, obnavljaju zapušteno, grade puteve kroz goli kamen. Poštuju pretke, bole ih od tereta povijena leđa njihovih baka, ponose se uspjesima zavičajaca. I čine nešto - za dobro.
Prilikom obnove crkve Svetog Ilije u Raćima, njihov Momir Bulatović pored ostalog kaže: “Nije lako sa nama. Težak smo mi narod. Ima mnogo onoga što treba u kamen staviti da bude dobro i njemu se vraćati.”
Težak, jer teško je živio. U Kučima nije bilo vode. Priča o kamenicama kao da je istrgnuta iz prastare legende: “U kamenicama se sakupljala kišnica koja je često život značila. Ljetnja žega i umor nakon napornog branja lista tjerali su da se ne maniše ugrijanoj vodi u kojoj su se prethodno kupale ptice ili pak zmije. Kamenica ima i u pećinama, u Vjetarnici i pećini podno Zavalica. Voda u pećinama bila je uvijek hladna i čistija od one sa otvorenih kamenica.” (U pećinama su se, podsjeća autor, čobani skrivali od gromova, seljani od najezde neprijatelja, kaluđeri od buke. U pećinama su ponekad golubovi, a možda i blago.)
”U vrijeme velikih suša, iz sela se po vodu za piće odlazilo na izvore u koritu Male rijeke. Pješačilo se u jednom pravcu tri do četiri sata.” Vode je manjkalo i u planini, na katunima. Zato su topili snijeg, izvađen iz jame. Gradili s mukom bistijerne u nedođiji, štedjeli.
Heroine
”Naše babe i majke po snijeg su išle u rasvit. Nakon što bi sjekirama ubrale trupce sa ledenim bremenom od preko 50 kilograma, uz jedan do dva kraća odmora vraćale su se i u katun stizale sa prvim sunčevim zracima.
I danas mi se čini da ih vidim kako povijene, zajapurenog lica, prilaze svaka svojoj kolibi, jedva čekajući da se oslobode teškog bremena. Sa leđa im se slivala voda, ne zna se da li više od znoja ili iz sniježnih trupaca. Vremena za odmor po dolasku u katun nije bilo. Čekale su nove obaveze - muža stoke, sirenje varenike, spremanje ručka porodici…”
Nestvarno izgledaju danas ove slike. Nastadin Bulatović posvetiće s razlogom i posebno poglavlje ženama Raća. Pažljivo i nježno, predočiće nam njihovu bol za najmilijima stradalim u ratu i za ugaslim ognjištima, hrabrost i snagu, odanost porodici, tihu požrtvovanost i plemenitost, melemnost. Promiču Ćuba, Spasa, Milica, Stanica, Golja, Novka, Pejka, Jevrosima, Sena, Anđa, Miljuša, Mileva... u dugim crnim haljinama i s maramama zavezanim ispod brade, do kraja života. Mlade udovice u selu punom siročadi.
”Nakon Drugog svjetskog rata, kada je većina raćeške djece postala siročad, naša majka Janica zahtijevala je da nju i oca zovemo imenom kako ne bismo povređivali vršnjake u selu koji su ostali bez očeva, sjećala se Milosava odluke svoje majke.”
Žene su danju radile u polju, najteže poslove. Za pletenje čarapa, džempera, krpljenje poderanog veša, bili su rezervisani noćni sati. Stotine bremena sijena, lista, burila puna vode, trupci snijega, savijala su im leđa, krivile kičmu. Za nabavku osnovnih potrepština putovale su danima, preko kučkih planina i albanske Vrmoše do Gusinja, ili do Skadra, udaljenog stotinu kilometara. I do katuna su pješačile više od dvadeset kilometara, pa bi se desilo da se pritom - i porode kraj najbliže bukve.
U hronici sela Raći, na slici poput Lubardine, lik majke dominira i čudesno se umnogostručava. Crna marama spada i otkriva orošeno čelo, rumeno lice i sjajne oči porodilje koja hitro umotava svoje čedo i - nastavlja put.
Tajne
Monografija se obično zasniva na podacima, provjerenim činjenicama. A u knjizi “Raći i Raćesi” ima toliko toga zamagljenog, nejasnog i nepoznatog, mogućeg i nemogućeg, tajnovitog, dakle - književnog. I upravo to joj daje draž:
”Nepoznanica je kada su i zbog čega pređašnji stanovnici napustili selo Raće.”
”Šta su kamene gomile, grobna mjesta ili zborišta, pouzdano se ne zna, a još manje je poznato kada su nastale. Kao moguće vrijeme njihovog nastanka pominje se doba u kojem su prostore Balkana naseljavali Iliri”.
”Ko je bio monah ili monasi koji su za svoj isposnički život odabrali malu pećinu u vrhu teško pristupačnog Sokolišta?”
Narodno je vjerovanje da je negdje na prostoru Velješi sakriveno blago, a evo i predanja o preseljenju manastira.
Kad je nastala crkva sa puškarnicama - ne zna se. Tajna je i nestanak crkvenih zvona.
Ostaće nepoznato i ime dobročinitelja koji je spasio ikone iz crkve Svetog Ilije, kada je prokišnjavala.
Zar nije bajkolika i slika berbe grožđa u selu: “Berba je trajala danima, a grožđe stavljano u krošnje napravljene od pruća koje su tovarene na konje, magarad, ili je nošeno na leđima. Događalo se da rod bude toliki da se grožđe nije imalo gdje smjestiti pa su na brzinu izlivani betonski bazeni ili se čekalo da se prva berba ispeče pa da se tek onda bere ostatak grožđa.”
Rječnik i toplina
Da li ste znali da je suhograd - dugotrajni vjetar? A šta su prečešljike?
U knjizi “Raći Raćesi” rasuto je i jezičko blago. Nerijetko, čitalac zastane pred svježinom i svjetlom riječi za koju nije siguran - da li potiče još iz vremena kučkog vojvode Miloša Bjelomuževića, da li ju je iznjedrilo rovačko Mrtvo Duboko, ili je možda autorova kovanica?! U svakom slučaju, mnogo finog materijala za izučavanje. Ali i za inspiraciju. Samo toponimi mogu da izgrade strukturu bajke: Treskavac, Momonjevo, Stravče, Mačkovica, Sokolište, Guzovalja, Gladišta, Trepetljikov do, Đurđenov katun, Vodna pećina, Biskupova dolina, Suvi potok...
Nastadin Bulatović se nije trudio da “objektivizuje” svoju knjigu. I kada govori o ljudima koje je poznavao, i o sebi kao desetogodišnjaku koji noću s majkom prestravljen prelazi prelo Treskavca tjerajući svinje u selo, i kada prenosi sjećanja drugih - njegova toplina je prirodna, proistekla iz razumijevanja i ljubavi, portreti koje slika u nekoliko poteza ili kroz karakteristične scene puni emocija: “Žarko je ostao Vidosavino žarko sunce oko kojeg je svila sav život.”
”Omiljeno Jagoševo piće bila je loza. Njegova porodica imala jedan od najvećih vinograda u selu, koji je rađao i deset tona grožđa. Jednom prilikom, kada su krenuli da peku rakiju, pitao Jagoša stariji sin Mihailo koliko loze da ostavi za domaći posao. Na Jagošev odgovor nije dugo čekao:
- Za mene ostavi onoliko litara koliko ima dana u godini, a za ostale kućne potrebe ti viđi. I bilo je tako godinama. Rekosmo da je Jagoš, uz čašicu, doživio duboku starost, demantujući sve doktrine medicinske struke i nauke i dokazavši da rakija i ako se pije preko mjere ne mora obavezno da škodi zdravlju.”
”Rijetko se koji od raćeških domaćina koje pamtim radovao gostu kao Raško. Djetetu je sa stolice ustajao ako bi ušlo u njegov dom.”
”O životnom i radnom vijeku Milonje Ivanova Bulatovića, kad bih umio, mogao bih napisati filmski scenario. Više mukotrpnog i patničkog života od rođenja do smrti s jedne, a optimizma i vedrine s druge strane teško je bilo sresti kao kod ovog čovjeka.”
Tako je Nastadin Bulatović pisao hroniku svoga sela. Sigurni smo, i da su u tom selu samo tri kuće, opet bi on uspio da naslika nešto što bi se u kamen moglo staviti.
( Sonja Živaljević )