Koliko je sati?

Ove nedjelje je opljačkana radnja u Tivtu. Neko je maznuo skupocjene satove. Pljačka je bila oružana. Dogodila se za vrijeme ručka, oko 14 časova u Porto Montenegru. Upravo zato su i neki brzlopleti portali prenijeli vijest da je opljačkano 14 časovnika, pa su informaciju brzo ispravili čim su shvatili što je časovnik, što čas, a što sat.

Već u startu ova priča liči na zaplete filmova Gaja Ričija. Rizik, oružje, komedija, apsurd i sulud splet okolnosti.

Strašan je simbol ta pljačka u Tivtu. Možemo da glumimo da smo Monte Karlo, Kan ili Monako. “Kao Monte Karlo sija Montenegro/brod u marini”. Vječiti naš kompleks. Eto nam je došao Monte Karlo na vratanca. Zakucali su pljačkaši ljevorom na staklena vrata. Ako se poredimo sa bogatunskim destinacijama jer tamo su pljačke česte, možemo da umislimo da živimo standard tamošnjih građana. “Dobro je, pljačkaju nas, imaju što” rekao bi cinik. Ali cinizam je “posljednje utočište hulja”, tako da taj scenario otpada. Prije će nešto drugo biti povod za pljačku.

Nekad je SFRJ izvozila kriminalce. Časte ih po pasoš i adio preko granice. O jadu su naši ljudi zabavljali zapadnu Evropu. Zlatare, mjenjačnice, kazina, bogate kuće, sve redom su jugovići posjećivali i maltretirali, a pozamašan procenat među njima činili su naše Crne Gore listići. Kad su se vratili početkom devedesete u rodnu grudu, otvarali su diskoteke, dizali zgrade, dizali ljude u vazduh, rukovodili fudbalskim klubovima, prali pare, reketirali narod i u slobodno vrijeme išli na ratište. Došlo je vrijeme da o jadu zabave svoju zemlju, njima znanim zanatom. Od slične braće po lupežanju stradalo je društvo i u Srbiji, Hrvatskoj, ali i u Crnoj Gori.

Kriminalci bi danas rado krenuli stopama svojih prethodnika, ili tragom Pink Pantera, ali im ne može biti. Ostaje im prilika da pljačkaju banke po Cetinju ili satove po Tivtu.

Pljačkaši možda nemaju izbora. Završili su se ovi regularni izbori gdje se nekad plaćao glas debelo. Preko granice ne mogu, jer se teže putuje, potrebne su kovid propusnice, dozvole, pozivna pisma i garancije. Sve je pokriveno kamerama, postoji i face recognition sistem. Lupežima nikad teže.

Zato će vjerovatno biti još sličnih “događanja”. Jer, nekim ljudima su pljačke win-win situacija. Ako ih ne uhvate, super. Puna kapa. Ako ih uhvate, ni to nije loše. U Spužu je ekipa, teretana, a i dobiju se tri obroka dnevno, možda se isplaniraju i novi budući poslovi.

Nama nije vrijeme stalo, nego nam je neko previše vratio kazaljke unazad. Sad je vrijeme kad se igra po pravilima opstanka. Bore se ljudi za život, za parče hleba, za kola, stan, funkciju ili penziju. Bore se ljudi i ne biraju sredstva. Bez emocija, bez etike, bez pravila i zakona. Samo surovo. Đonom ili ljevorom.

Eto toliko je sati.

( Đuro Radosavović )