Život je mješavina mnogo groznih i malo lijepih stvari

Mirjana Karanović glumila je u mnogim velikim filmskim i pozorišnim ostvarenjima, a njen glumački i društveni angažman nije potrebno posebno predstavljati. Iako u ritmu i uslovima pandemije i epidemioloških mjera, prethodni period je za nju bio prilično plodonosan. Nedavno je gostovala i u Crnoj Gori, na Festivalu glumca sa predstavom “M.I.R.A” u režiji Andraša Urbana, a nedjelju dana kasnije i predstava “Čitač”, u interpretaciji i režiji Borisa Liješevića, zavrijedila je gromoglasan aplauz, kako na velikoj sceni KIC-a “Budo Tomović”, tako i u Nikšićkom pozorištu.

U razgovoru za “Vijesti” ističe da ljude, pa tako i publiku, ne dijeli u odnosu na mjesto i/ili teritorijalne karakteristike, ali ne krije oduševljenje Nikšićanima i Nikšićankama koji/e su, kaže, ne samo pratili ono što se dešava na sceni, već imali potrebu i slobodu da o tome govore i kasnije.

Pored spomenutih predstava, izdvajaju se i: najnovija “Kamen” u režiji Patrika Lazića i monodrama “Petrijin venac” koja je posebno značajna, jer se Karanović ulozi Petrije vraća nakon što ju je prije četiri decenije utjelotvorila u čuvenom filmu Srđana Karanovića. Za njom su i serije “Porodica” scenariste i reditelja Bojana Vuletića, u kojoj igra Mirjanu Marković tokom posljednja tri dana porodice Slobodana Miloševića, ali i komedija “Advokado”, te film i serija “Toma”... Reditelj filma “Dara iz Jasenovca”, Predrag Antonijević, najavio je da snima i seriju koju će smjestiti 50 godina nakon Drugog svjetskog rata, a u kojoj će stariju Daru igrati upravo Mirjana Karanović. Prije nekoliko dana stigla je vijest da je njen film “Majka Mara”, između ostalih manjinska crnogorska koprodukcija, dobio podršku Upravnog odbora Eurimaža...

Ipak, o budućim projektima Karanović ne otkriva mnogo, već u razgovoru za “Vijesti” govori o sjajnoj predstavi “Čitač” koja je rađena po romanu njemačkog književnika i pravnika Bernarda Šlinka, a otvara niz i danas važnih tema, od obrazovanja i (ne)pismenosti, ljudskog srama i savjesti, do ljubavi, traume i krivice, kolektivne ili individualne...

Crnogorska publika Vas uvijek sa oduševljenjem dočeka, a tako je bilo i na reviji predstava “Beo art” i prethodno na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću. Publika je bila u prilici da (ponovo) pogleda predstavu “Čitač” u režiji Borisa Liješevića. Kakvi su Vaši utisci nakon gostovanja i koliko je važna ovakva vrsta pozorišne/umjetničke saradnje i razmjene?

Prije svega, ovakva gostovanja su danas veoma rijetka. Jednostavno, za ozbiljna gostovanja, za gostovanja predstava koje nijesu samo tezge, potrebna su ozbiljna finansijska sredstva i podrška ministarstava kulture. Ja sam uvijek srećna kada sa nekom ozbiljnom i zahtjevnom predstavom gostujem bilo gdje, bilo da je to u mojoj zemlji, a pogotovo kada je to gostovanje u nekoj drugoj zemlji, što doživljavam kao neko značajno dostignuće. Danas su okolnosti takve da ne mogu, a da na to ne gledam kao na nešto izuzetno i posebno. Sticajem okolnosti, u jednom vrlo kratkom razmaku sam dva puta gostovala u Crnoj Gori, sa veoma važnom i ozbiljnom predstavom kao što je to “Čitač”, a nekoliko dana prije toga sam bila u Nikšiću sa predstavom “M.I.R.A.” Bitef tetra. Moji utisci sa prethodnog gostovanja su izuzetni. Zaista sam oduševljena, ne samo aplauzom, jer aplauz nekih puta umije i da zavara. Potpuno me je oduševilo kako su ljudi u Nikšiću govorili o našoj predstavi na tom okruglom stolu i kakvu smo diskusiju vodili. Shvatila sam da smo zapravo imali publiku koja, ne samo da je sa zanimanjem pratila ono što smo mi radili na sceni, već je imala i te kako o čemu da razmišlja tokom predstave, a kasnije je ta razmišljanja sa nama i podijelila.

Na osnovu Vašeg dosadašnjeg iskustva, šta biste rekli - kakva je crnogorska pozorišna publika? Mi tek od nedavno ponovo imamo priliku i čast da uživamo u obimnijem repertoaru, festivalima i gostujućim ostvarenjima, ali i u revitalizovanoj domaćoj produkciji.

Ja nemam apsolutno nikakav odnos podjele publike na srpsku, crnogorsku, hrvatsku, beogradsku, kragujevačku, nikšićku, sarajevsku ili bilo koju drugu. Mislim da cijeli taj, odnosno ovaj, region bivše Jugoslavije u kojoj smo mi ipak dugo živjeli, a ne mislim samo na period države Jugoslavije, već i na period prije toga, čini da smo mi sudbinski povezani. Kulturološki i mentalno imamo vrlo slične strukture. A publika, ne mogu da kažem da je posebna ili drugačija, da su ljudi drugačiji, oni koji dolaze u pozorište u bilo kojem dijelu ovog našeg Balkana. Čini mi se, na osnovu iskustva igranja i gostovanja po drugim krajevima svijeta, da publika, manje-više, komunicira sa emocijama koje glumci daju sa scene i upućuju ih njima. To je ta komunikacija koja nema veze ni sa vjerom ni sa nacijom.

Koliko je pozorište važno za sazrijevanje i napredak jednog društva, ali i pojedinca, građanina ili umjetnika? Kolika je moć pozorišta danas, ukoliko vidimo da ono opstaje i komunicira sa svojom publikom uprkos svim tehnološkim (r)evolucijama i mogućnostima?

Je mislim da je pozorište jedna od stvari koje su važne za duhovni napredak ili duhovno blagostanje, ili, ako hoćete, za duhovni opstanak jednog naroda. Pozorište je važno zato što tu postoji jedan autentičan, živi kontakt između publike i ljudi na sceni, za mene je makar tako. To je jedan vrlo luksuzan i ekskluzivan trenutak u kojem zapravo neka publika prisustvuje nekom veoma živom događaju. Nekih puta to je veoma katarzično, može da bude oslobađajuće, može da bude i blagorodno za dušu.

Predstava “Čitač”, Liješevićeva interpretacija čuvenog romana Bernarda Šlinka, problematizuje i analizira, pored ostalog, konflikte posleratne generacije s Holokaustom i koncentracionim logorima. Koliko su takva pitanja i teme aktuelne na Balkanu, posebno nakon događaja iz devedesetih godina koji su ponovo probudili sličnu problematiku na prostoru bivše Jugoslavije?

Znate šta, suočavanje sa prošlošću je tema koja je prisutna u mnogim društvima, možda u različitim istorijskim periodima. Evo, sada je nas to zadesilo da se posle 2000. godine, kada su konačno svi ratovi zvanično završeni i kada smo samo nastavili da se ne podnosimo i međusobno ubadamo putem manipulacija ljudi koji su prije svega nosioci vlasti, ali i oni oko njih. Evo već decenijama smo uvučeni u tu beskrajnu igru ko koga voli, a ko koga ne voli. To je besramna igra koju ljudi koji su mnogo moćniji od nas, vještiji i lukaviji, a koji tu igru igraju sa narodom. Mislim da je to nešto čemu se ljudi, bilo iz neznanja ili drugih razloga, predaju i dozvoljavaju da ih to ponese, ali isto tako mislim da postoji jedan značajan broj onih koji ne podliježu tome. Pozorište se obraća upravo tim ljudima i ohrabruje ih na neki način, ohrabruje ih da pogledaju istini u oči i da stanu i da razmisle. Ova predstava je jedna od takvih predstava koja se bavi tim problemom suočavanja sa istinom. Teško je suočiti se sa istinom u sopstvenom životu, a kamoli sa tako velikim istorijskim traumama kao što su neke kolektivne traume koje doživi čitav jedan narod.

Često se u javnosti govori o kulturi sjećanja, obilježavaju se razni datumi, žrtve, junaci, ali se i dalje dijelimo na razne moguće načine... Djeluje da nijesmo prevazišli ono što nas je razorilo, kao da sukobi još traju ili nikada nijesu ni riješeni. Kako to prevazići ili kako se oduprijeti kada u velikom dijelu javnosti preovladava takav diskurs?

Znate šta, ja razumijem da to postoji, ali ne mogu više da se bavim time. Moj mozak odbija da dalje razmišlja na tu temu. Ja ne dijelim ljude i ne znam kako bih mogla i na koji način, osim svojim životom, a već sam duboko zagazila u ozbiljno godine, da utičem da se te stvari promijene. Pošto to ne mogu promijeniti, odnosno ukinuti, pošto ne mogu nekim čarobnim štapićem da natjeram ljude da prestanu da se dijele između sebe i da budu neprijatelji jedni drugima - jednostavno sam odustala.

U predstavi “Čitač” se govori i o tome šta se ostavlja u nasljeđe mlađim generacijama. Baš kao i generacija Mihaela Berga, danas mnoge generacije žive pod teretom ratova i grešaka sa kojima se rijetko koja država istinski suočila da bi ih prevazišla ili razumjela. Pa, šta ostaje generacijama koje dolaze?

Svako ostavlja ono što ima. Ja mlađim generacijama ostavljam na jedno duže sjećanje filmove koje sam radila, ali i sve ono drugo što je zapisano na filmskim trakama. Ostavljam riječi koje sam izgovorila i te predstave koje će ostati u sjećanju dok budu živi ljudi koji su ih gledali. A nakon toga ne znam šta će doći i kako će biti. Mislim da u jednom trenutku starije generacije ne mogu više biti odgovorne za sudbinu mladih, već da mladi moraju i sami malo da se potrude. Ja vidim da se oni, svako na svoj način, bore za pozicije u svom društvu i svojoj okolini. Ne mogu generalno da ocijenim da li je ono što mi ostavljamo dobro ili loše, nije naročito spektakularno, ima tu dosta groznih stvari, ali šta ćete... Život je takav: mješavina mnogih groznih stvari i pomalo lijepog.

Predrag Antonijević je ranije otkrio da ćete igrati Daru u seriji “Dara iz Jasenovca” čija radnja se odvija 50 godina nakon Jasenovca i Drugog svjetskog rata. Šta mislite o filmu “Dara iz Jasenovca” koji je izazvao niz različitih komentara, kako u Srbiji, tako i u regionu, pa i u svijetu? Šta će serija donijeti i kakva je Dara nakon 50 godina?

Ovu temu bih ostavila za neki drugi razgovor.

Bliži se kraj 2021. godine... Kako biste je sumirali? Imate li neke planove za dalje, na čemu trenutno radite?

Meni ova godina, nekako, i nije bila toliko loša koliko sam mislila da će biti. I ja sam se, kao i mnogi, navikla na to i pristala, prihvatila da postoji ta neka bolest koja se zove korona i koja nas zateže i prilično usporava u svemu... Ali, ne usporava samo mene, usporava čitavo čovječanstvo... Kad pogledam na to da se nijesam razboljela, da sam radila i da sam uspjela da preživim i finansijski i svakako, te da sam uspjela da zatvorim finansijsku konstrukciju mog sljedećeg filma koji ću snimati sljedeće godine, da sada radim novu predstavu koja će se igrati paralelno u Beogradu i u Zagrebu, a to je predstava “Kamen” u režiji Patrika Lazića u kojoj igraju tri glumice iz Beograda i dvije glumice i jedan glumac iz Zagreba... Kad sve to saberem - lijepo će mi se završiti ova godina i jedino mogu da kucnem u drvo i da se nadam da sljedeća samo ne bude gora.

Danas bolje razumijem Petriju nego prije 40 godina

Jedna od uloga za koju se može reći da je obilježila Vaš rad je “Petrijin venac” koju ste se nedavno ponovo oživjeli, ovoga puta u pozorištu... Kako izgleda igrati Petriju sa vremenske distance od nekoliko decenija i koliko se razlikuje ova od prethodne Petrije? Da li upoređujete svoju ulogu u predstavi u današnjem trenutku i onu na filmu prije mnogo godina i koliko je izazovno istu ulogu iznijeti putem oba medija?

Ja sada igram pozorišnu predstavu na osnovu teksta Dragoslava Mihajlovića “Petrijin venac” i to je nešto potpuno drugačije od filma. Film je jedan potpuno drugačiji medij, ovdje sam ja ipak ja - živa, naspram publike... To što ta žena govori kao neko svoje životno iskustvo - danas, u ovim mojim godinama, ja mnogo bolje mogu da razumijem i gotovo da mogu da prihvatim da iz tih riječi govori neko moje iskustvo... Kada sam imala 20 godina i kada sam tu Petriju igrala na filmu nekako sam osjećala i slutila sudbinu te žene, imala sam tada neki empatičan odnos prema njoj, ali ipak nijesam imala godine koje imam danas. Tih 40 godina koje dijele te dvije Petrije je jedan ozbiljan period života u kojem mnogo toga shvatite i naučite, drugačije gledate na život, možda potpunije, bogatije, sa mnogo više razumijevanja i sa mnogo više mudrosti.

( Jelena Kontić )