Svjedoci i istraživači sovjetskih zločina kojima Putinova vlada prijeti ućutkivanjem

Ruska vlada je prošlog mjeseca pokrenula pravni postupak za gašenje Međunarodnog memorijala i Centra za ljudska prava memorijal, cijenjenih nevladinih organizacija posvećenih istraživanju i sjećanju na zločine Sovjetskog Saveza, kao i promovisanju ljudskih prava u bivšim sovjetskim republikama danas, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Vrhovni sud Rusije nastaviće saslušanje u slučaju protiv Međunarodnog memorijala 14. decembra, a Moskovski gradski sud održaće saslušanje o Centru za ljudska prava memorijal 16. decembra.

Međunarodni memorijal je, među brojnim projektima, od 2008. prikupljao i čuvao usmene istorije starijih žrtava represija iz sovjetskog doba.

"Sjećanja svjedoka iz te epohe su među najvažnijim izvorima koja prenose osećaj kako su zatvorenici Gulaga živjeli i preživjeli i šta je značilo biti građanin totalitarne države", navodi se u saopštenju projekta na sajtu Memorijala. "Zasad su nam ti izvori dostupni. Tako da nam je primarni cilj da prikupimo i sačuvamo te izjave dok su svjedoci još živi."

Pored toga, ta nevladina organizacija održava arhivu s ličnim dosijeima više od 60.000 sovjetskih građana koji su bili žrtve represije, kao i fotografije, lične dokumente sovjetskih disidenata i druge materijale. Takođe postoji biblioteka s više od 40.000 knjiga i drugih predmeta o sovjetskoj istoriji i muzej posvećen životu u sistemu Gulaga i iskustvima žrtava represije.

Međunarodni memorijal održava bazu podataka o žrtvama sovjetske političke represije s više od tri miliona unosa, kao i bazu podataka s imenima više od 41.000 ljudi koji su radili za sovjetsku službu bezbjednosti NKVD-a od 1935. do 1939. godine.

Milioni ljudi su ubijeni, proganjani, ostali bez roditelja ili na drugi način bile žrtve u Sovjetskom Savezu i sovjetskom bloku između 1917. i 1991. Istoričar Robert Konkvest je u svojoj knjizi "Veliki teror" iz 2007. procenio da je najmanje 15 miliona ljudi ubijeno "u cijelom nizu terora sovjetskog režima" tokom 1930-ih.

Uoči saslušanja o zatvaranju Memorijala, Karent tajm, medijski projekat na ruskom jeziku koji RSE vodi u saradnji s Glasom Amerike, objavio je mali izbor usmene istorije iz arhiva Memorijala. Odlomci su priređeni zbog dužine i jasnoće.

Jelizaveta Rivčun, 2008.

Ćerka istaknutog ruskog džez kompozitora i vođe benda Davida Gejgnera prisjeća se hapšenja oca na vrhuncu Staljinovog Velikog terora u decembru 1937. i onoga što je uslijedilo. Gajgner je uhapšen u moskovskom restoranu Metropol ubrzo poslije koncerta. Optužen je za špijunažu i planiranje terorističkog akta. Strijeljan je 8. januara 1938, a posthumno rehabilitovan 8. decembra 1956. godine.

Prošlo je više od 70 godina, ali mi se sve to toliko urezalo u pamćenje da izgleda kao da je bilo juče. Probudili su me negdje poslije jedan sat noću. Imala sam 13 godina i spavala sam na sanduku. U sobi od 13 kvadratnih metara živelo je nas petoro. Ja, moja mama i tata, moj brat i kućna pomoćnica. Bio je to zajednički stan s pet ili šest soba. Mala kuhinja za sve nas. U sredini sobe bio je krevetac u kome je spavao moj brat. Ja sam spavala na sanduku. Mama i tata su imali krevet pored zida. Kućna pomoćnica je spavala na drugom sanduku blizu vrata.

Kada su ta dva muškarca ušla s mamom, zapanjila su se. Upravo su videli tatu u njegovom smokingu na sceni i moju lepu majku u večernjoj haljini kako peva. I odjednom su stigli i vidjeli ovaj smeštaj, sobe i krevete. Smrzli su se i jedan od njih je upitao: "Da li je Gejgner živio ovde?" – "Živio" – ne "živi", već "živio". Pitali su kućnu pomoćnicu i ona je rekla: "Da."

Stajali su kao ukopani dok su se kreveti raspremali, a moj brat i ja se budili. Stajali su; moja mama je stajala u polusvjesnom stanju blijeda kao krpa, naslonjena na orman. Počeli su da preturaju po sanduku na kojem sam spavala. Našli su pohabanu odjeću i ništa više.

Šesnaest godina kasnije – ne, 19 – 1956. godine saznali smo da je tata strijeljan mjesec dana poslije hapšenja.

Dva mjeseca (poslije tatinog hapšenja), bila sam u školi kada mi je učiteljica rekla: "Lizočka, direktor želi da razgovara s tobom". Noge su mi se tresle dok sam išla u njegovu kancelariju. Bila sam mršava, sićušna devojčica. Ušla sam i nehotice briznula u plač. Zagrlio me je, privio uz sebe i rekao: "Zašto plačeš? Zašto plačeš?" Prvo što me je pitao bilo je: "Da li ti je majka kod kuće?" Tada nisam razumjela šta to znači. Sada znam da je htio da zna da li smo moj brat i ja ostali sami. Rekla sam "da". Rekao je: "Hvala Bogu! Zašto plačeš?"

Rekla sam mu: "Bojim se da će ostali saznati da je tata uhapšen." A on je rekao: "Glupačice! Ne plaši se. U tvom odjeljenju već polovina njih nema očeve kod kuće, baš kao ni ti. "Zvao se Trofim Nikič Poliščuk. Cijeli život pamtim njegovo ime zbog lijepih reči koje mi rekao tog dana.

Nina Smirnova, 2008.

Nina Smirnova je rođena 1923. godine. Njena porodica se smatrala "kulacima", odnosno relativno imućnim seljacima. Oduzeta joj je imovina pod politikom raskulačivanja sovjetskog diktatora Josefa Staljina 1930-ih. Poslati su u Krasnodarsku pokrajinu, gdje je i dalje živjela kada ju je Memorijal intervjuisao.

Moja majka je bila iz Ukrajine, Donjecke oblasti, a otac iz Voronješke oblasti. Došla je u Voronjež i udala se za mog oca. Imali su djecu i živjeli, kako se kaže, od svog znoja.

Svojim radom su hranili cijelu porodicu, a bilo je 10 djece. Dvoje je umrlo. Morali su da prehranjuju cijelu tu porodicu i plaćaju porez na zemlju koju su zakupili. Ali smo jeli – nismo bili gladni – i nosili smo odjeću od grube tkanine.

Ali su 1930. godine počeli kampanju protiv kulaka... Majka je zavezala našu najbolju odeću za naša tijela da je ne bi odmah strgli s nas. Tati su ukrali čizme s nogu – takvo je bilo raskulačivanje. Imala sam nešto više od tri godine.

Porodica moje majke zvala se Kutnjak. Znam da se moj deda zvao Serhij jer se zvala Ana Sergejevna... Ne sjećam se imena moje bake.

Naša porodica je 1930. godine raskulačena. Odlučili su da smo bogati pa moramo biti kulaci. Ali, bili smo bogati samo decom! Bilo je toliko nas. Ali je na sastanku siromašnih komšija odlučeno da nas raskulače, da nam sve zaplijene i "likvidiraju nas kao klasu". Tako o tome piše u arhivama. To znači uništenje. Pa su nas poslali u Sibir.

Odvezli su nas u stočnim vagonima. Bila sam mala, ali se sjećam mraka u vozu. Sjećam se da sam sjedjela na slami ili na nekim prljavim starim krpama.

Onda su nas stavili na saonice. Djeca su bila prekrivena sijenom i krpama. Odvedeni smo u stanicu za razvrstavanje, polugoli. Sjećam se kako su odrasli trčali za saonicama. Glave su im bile prekrivene injem. Ljudi su mi bili skroz bijeli i ledeni pred mojim očima. Sjećam se svega. Plakali smo na tim saonicama. Bili smo mokri i bilo nam je hladno. Bilo je oko minus 50 stepeni Celzijusa. Strašno smo plakali. Sada se ponekad budim noću i pitam se kako je srce moje majke moglo da izdrži da vidi svoju djecu takvu.

Tih dana – oko 1934. godine – bila sam ništa do kostiju prekrivenih kožom. Moj stomak je bio kao bubanj. Imala sam rahitis. Oči su mi sijale. Bila sam najmanja, slabog tijela i dobijala sam najviše.

Jednom smo tako sjedeli, mame nije bilo. Na šporetu je bilo lonče s malo tople vode. Moja sestra Irinka je rekla: "Da stavimo malo soli i pojedemo". Pa smo posolili vodu – da, imali smo soli – i tu vodu smo jele nas tri djevojčice. Jele smo je kašikama dok nismo bile pune.

(Tokom Drugog svjetskog rata) nije bilo hleba. Išli smo kroz polja s lopatama, kopali da bismo pronašli mjesta gdje su miševi možda nešto sakrili u svojim rupama. Poslije rata smo se plašili da govorimo o tim vremenima. Ako bi vas neko prijavio, rekao nešto protiv vas, mogli ste netragom nestati. Nema suda, nema suđenja. Pravo u (zabačeni logor Gulaga u) Kolimi, nestali u akciji.

Roza Šovkrinskaja, 2009.

Roza Šovkrinskaja je rođena 1930. Njen otac Jusup se borio u Ruskom građanskom ratu i bio funkcioner Komunističke partije u Dagestanu. Uhapšen je 1937. i umro u logoru Gulag kod Vorkute.

Mama nam je rekla da je tata otišao na službeni put. Ali tatu više nismo vidjeli. Sjedio je tri godine u zatvoru u Mahačkali. Mučili su ga tri godine, razni istražitelji. On je to zapisao i prokrijumčario preko nekih stražara.

Tata je tamo proveo tri godine, sam. I poslije tri godine, počeli su mu suđenje. Izjave protiv njega potpisalo je 36 ljudi, ali niko od njih nije bio živ. Ali zahvaljujući njihovom svedočenju, sud ga je osudio i kaznio s osam godina. Osam godina.

Poslat je u Sibir. Sa sjevera, iz Pečlaga (logora Gulaga u regionu Komi), dobili smo jedino pismo od njega. Opisao je tamošnju prirodu, rekavši da je sve oko njega prekriveno snijegom, opisujući polarne medvjede i ptice snežnice. Pisao je o tome kako su pravili stvari koje su bile potrebne našoj sovjetskoj porodici – koliko je našoj porodici bila potrebna ta pruga. Nemam pojma kakva je to bila pruga.

Poslije tog pisma više ništa nismo čuli od tate.

Pisma više nismo dobijali, ali smo godinu dana kasnije, 1941. godine, obavješteni da je tata umro u bolnici. Nikome nije bilo dozvoljeno da mu dođe na bdenje. Seoski savjet je postavio stražu da nam niko ne dođe.

Mama i djeca su sami plakali za tatom. Niko u zadruzi nije htio da razgovara s mamom. Nisu nam dali da idemo u školu.

Mama nikada nikoga nije krivila, nikada nije krivila Staljina. Rekla je: "Staljin ovo ne bi mogao. Staljin nije mogao znati za ovo. Staljin nije kriv."

( Radio Slobodna Evropa )