Tranzicija i KAP

Da li znate šta je najveća prepreka okončanju privredne tranzicije u zemaljama Zapadnog Balkana? Sjećanje. I to ne obično, realno, ono što odgovara činjenicama, već uljepšano i utopijsko. Ne može se kriviti ljudska sklonost da sve ono što je ružno zaboravlja, a pamti lijepe stvari, ali se i te kako može skrenuti pažnja na osmišljene akcije interesnih grupa koje imaju za cilj da nas drže u vječitom snu koji je po definiciji stanje pasivnosti. Nerijetko se može čuti poređenje između perioda “omražene” tranzicije ili sadašnjeg stanja stvari koje je posljedica sprovođenja neadekvatnih politika, odsustva vladavine prava i nepoštene privatizacije sa pređašnjim “uređenim sistemom” i društvom “socijalne pravde”. Ovdje se pravi početna greška analize gdje se porede dva loša sistema, a zatim se traži manje zlo. Svi ispoljeni nedostaci loše sprovedene i nikada okončane tranzicije nikako se ne mogu pripisati savremenom kapitalističkom sistemu, već ukoliko hoćemo pravo više odgovaraju nasljeđu socijalističke privrede. Nego, šta će biti sa KAP-om?

Sjećate li se kada je radio KAP, hiljade ljudi, svi zadovoljni, srećni, djeca, pokloni, ljetovanje, krediti? I onda smo se odjednom našli u 2021. godini i susreli se sa Uniprom koji želi da ugasi naš KAP. Ne! KAP nije naš, KAP je njegov (privatno vlasništvo) i on ga može, kao što i čini, u potpunosti istopiti (zapaliti), uništiti, prodati, ugasiti, pokloniti… Znate li šta jedino Uniprom ne može učiniti sa KAP-om? Napraviti ga profitabilnom kompanijom koja posluje po tržišnim uslovima, to mu nikako ne polazi za rukom još od vremena kada ga je kupio. Usljed toga što postoji samo jedna stvar koju Uniprom želi, a ne može da ostvari, on traži pomoć od države. Ukoliko KAP ne može da opstane na tržištu, ko može obavezati sve građane Crne Gore da pokrivaju njegove gubitke? Ko ima pravo da uzima naš novac i poklanja ga privatnom vlasniku kapitala u cilju njegovog bogaćenja ili pokrivanja gubitaka koji su posljedica neadekvatnog upravljanja?

Ukoliko postoji nešto što je nedvosmisleno pozitivan efekat tranzicije i privatizacije, to je što država (čitaj građani) konačno ne mora da pokriva gubitke kompanija. Ali, da li je baš tako? Ko je garancijama pokrio gubitke ruskih “partnera” tako što je zamrzao penzije, povećao stopu PDV-a i uveo nove poreze? Ono što je trebalo da bude osnovna prednost procesa ispostavilo se da je usljed veze politike i krupnog kapitala postao kamen o vratu svim građanima, pa je praksa pokrivanja gubitaka državnih kompanija promijenjena i ustanovljena nova, još pogubnija, koja podrazumijeva pokrivanje gubitaka privatnih kompanija. Da li je tranzicioni kapitalizam uzeo lik zlog Robina Huda pa sada želi da uzima od siromašnih (građana) i daje bogatima (kapitalistima)?

Ne radi se ovdje samo o zahtjevima kompanije Uniprom jer slične obrasce ponašanja imaju i drugi pobjednici tranzicije koji koriste sopstvene zaposlene kao oružje za ucjenjivanje. Polazeći od ličnog interesa, koji je glavni pokretački motiv u tržišnoj ekonomiji, kompanija će zapošljavati radnike sve do tada kada ti radnici daju veći doprinos kompaniji u odnosu na njihovu cijenu (platu). U skladu sa tim, svima je jasno da kompanije ne zapošljavaju radnike sa ciljem da građanima i državi učine neku korist, već prosto da bi zaradile više. Ovaj motiv je potpuno legitiman, ali se ne smije dozvoliti da se sebični motivi koji pokreću svijet sakriju iza altruističkih maski i lažne brige o drugima. Paradoksalno, moglo bi se danas reći da čak i tvrđenja Karla Marksa idu u prilog tome da je pogubno po jednu ekonomiju da subvencioniše (pomaže) privatne kompanije kako bi očuvala radna mesta, po Marksu radnici su plaćeni samo za dio radnog vremena. Nije se Marks ni nadao da će njegova gledišta biti u funkciji zaštite principa tržišne ekonomije, ali čak je i to moguće kada se nađemo zarobljeni, ne između centralno-planske i tržišne privrede kao dva antipoda, već u rukama monopolista i oligopolista i njihove (naše) zarobljene države.

Danas kada se svijet bavi pitanjima energetske i zelene tranzicije, Crna Gora stoji zaglavljena pred problemima privredne tranzicije i ponovo razmišlja da li treba pomoći prljave i neprofitabilne industrije koje ne mogu poslovati po tržišnim principima. Bilo bi od koristi i otrežnjujuće razumjeti da “naš KAP“ ne postoji i da se sada donosi odluka da li treba subvencionisati privatnu kompaniju. Ukoliko ipak emocije ili želja da se problem odloži nadvladaju razum, možemo biti sugurni da ćemo se vrlo brzo susresti sa novim zahtjevima za pomoć. Bez obzira na to da li smo tranziciju posmatrali kao provaliju koju treba preskočiti u jednom skoku ili smo željeli da gradimo most, sada smo zaustavljeni na pola skoka a most se urušava. Kao loši đaci godinama dajemo pogrešne odgovore na pitanja koja je trebalo da riješimo još krajem prethodnog vijeka.

Autor je saradnik na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore

( Dr Bojan Pejović )