O Ciceronu

Povodom 14. decembra, dana advokature Crne Gore

CICERON (106-43. p.n.e.)

Stari Latini su imenom “Ciceron” označavali grašak. Jedan od Ciceronovih predaka imao je na nosu bradavicu u vidu graška. Ciceronu su prijatelji savjetovali da promijeni ime, a on im je odgovarao da će se truditi da ime Ciceron bude slavno u Rimu i van njega. Više od dva milenijuma njegovo ime je prisutno kada se raspravlja o pravdi, zakonodavstvu, sudstvu, lingvistici, filozofiji prava.

Na javnu scenu prvi put je stupio odbranom Seksta Rosija de Averina optuženog za oceubistvo (Parrcidium). Do suđenja je došlo nakon što je Hrisogon, oslobođeni rob diktatora Sule, kupio u bescijenje imanje oca Seksta Rosija na javnoj prodaji proskribovanih lica. Rimom se pronosio glas da je imanje kupljeno za Sulu i da otac Seksta Rosija nije ubijen kao proskribovano lice, već prilikom izlaska na putu poslije jedne večere, kada se vraćao kući. Niko od strane poznatih advokata nije imao hrabrosti, plašeći se od Sule, da se prihvati odbrane. Na nagovor prijatelja, odbrane se prihvatio Ciceron. Poklonio je besjedništvu biser rječitosti i odvažnosti. Odbrana mu je otvorila put slave. U djelu “Orator” Ciceron je istakao tvrdnju da branilac treba u samom početku naznačiti glavni problem, a isto tako i besjede završiti sa time. Prilikom odbrane Seksta Rosija kazao je: “Šta me je, sudije, dakle, navelo da se mimo drugih prihvatim odbrane Seksta Rosija? Zato što bi se, u slučaju da neko od prisutnih koji uživaju najveći autoritet i dostojanstvo, pomene prilike u našoj državi, što bi u ovom sporu bilo osobito potrebno, smatralo bi se da je rekao mnogo više no što je doista rekao. Ako, pak, slobodno kažem sve ono što trebam reći, moj govor neće izaći iz ovog kruga, niti će se raširiti u narodu”. No, njegova riječ se raširila u narodu i to je bila za njega velika opasnost od Sule. Izbjegao je iz Rima u Grčku. Proučavao je filozofiju i upoznao se sa stoičarem Diodatom. Stoičari su važili kao stručnjaci za dijalektiku, a Ciceron je smatrao da je ona potrebna i za besjedništvo. Sa Diodatom je postao prijatelj i kada je ovaj oslijepio poveo ga je svojoj kući i njegovao sve do njegove smrti.

U Grčkoj je pohađao i besjedničku školu Apolonija sa Rodosa, koja je tada smatrana jednom od najboljih. Zamoljen od Apolonija da na zadatu temu govori na grčkom, Ciceron je prihvatio. Na čistom grčkom održao je besjedu. Svi posjetioci su pohrlili da mu čestitaju, a Apolonije je ostao sjedeći duboko zabrinut na stolici. Pitali su ga posjetioci, a među njima i Ciceron, šta mu je. Apolonije je odgovorio Ciceronu: “Tebe, Cicerone, hvalim i divim ti se, ali Heladu žalim zbog njene sudbine, gledajući kako ti jedinu slavu koja nam je preostala prenosiš Rimljanima: obrazovanost i rječitost.” (Plutarh, “Slavni likovi antike”, str. 207)

Branio je jednog čovjeka niskoplemićkog roda protiv aristokrate visokog roda. U ovoj odbrani iskazao je sposobnost branitelja da hitro reaguje na cinizam suparnika. U strahu da će zbog argumentacije i Ciceronovog govora izgubiti spor, on je sa omalovažavanjem njegovog niskoplemićkog porijekla, uputio pitanje sudijama: “Ko je otac ovog čovjeka?” Ne čekajući odgovor sudija, Ciceron je ustao, pokazao prstom bradavicu na svom nosu kao obilježje porijekla i kazao: “Ko je moj otac to se zna, a ko je tvoj to pitaj majku”. Nota bene, majka ovog aristokrate poznata je bila u Rimu kao velika kurtizana.

Poslije Suline smrti primio je mnogo pisama od svojih prijatelja iz Rima da se vrati i da se posveti politici. Prvi iskorak u politici bio je izbor za kvestora na Siciliji. To je bilo vrijeme krize žita u Rimu. Iz tog razloga Ciceron je tražio da se Rimu šalje što više žita i zbog toga nije bio blagonaklono gledan od strane stanovništva. Međutim, kada su upoznali njegovu brižljivost i pravednost, ukazivali su mu poštovanje više nego svim njegovim prethodnicima. To je Ciceronu osobito prijalo, jer je po svojoj prirodi bio častoljubiv. Kako je stario, spoznao je da je slava za koju se otimao nedostižna i da može uticati na pravilno razmišljanje. Poznato je da nije bio velikog imanja, ali da je u naplati advokatskih usluga bio izuzetno skroman i da nije primao poklone.

Nakon kvesture nadmetao se za preturu i prvi je zadobio među mnogo uglednih ljudi (Plutarh, str. 211). Preturu je obavljao pošteno i pravično.

U nadmetanju za mjesto konzula, jedne od najviših izvršnih vlasti u Rimu, Ciceron i Gaj Antonije porazili su Lucija Katilinu. Tu je nastala obostrana netrpeljivost koja će imati dalekosežne posljedice za Katilinu. Katilina je, po Plutarhu, “oskrnavio svoju kćerku kao djevojku i ubio svog rođenog brata”. Nagovorio je Sulu da ubistvo brata uvrsti u spisak proskribovanih i ubijenih kao veleizdajnika. Motiv njegovog nadmetanja za mjesto konzula bio je da zataška sva svoja nedjela. Katilina nije mirovao, već je potkupljivanjem i bahanalijama stvorio jednu bandu zavjerenika. Među njima bili su i stari Sulini vojnici. Ciceron se žestoko u Senatu suprotstavio Katilini. Svaki svoj govor započinjao je riječima: “Dokle ćeš, dakle, Katilina zloupotrebljavati naše strpljenje?” Time je i završavao svoje besjede protiv njega. Stvarajući zavjeru, Katilinina vojska skupila se u Etruriji i spremala za napad na Rim. Jedan od najmoćnijih Rimljana, Marko Kras obio je više anonimnih pisama u kojima mu je savjetovano i njemu i drugima da napuste Rim, jer će Katilina napraviti veliki pokolj (Plutarh, str. 217 - “Slavni likovi antike”). Sa ovim pismima Kras je upoznao Cicerona koji je pod hitno sazvao Senat. Anonimna pisma su pročitana i Senat je nakon toga donio odluku da se država povjerava konzulima da spasavaju Rim.

Senat je imao više rasprava i Katilina je na zrelu opasnost napustio Rim da bi se pridružio vojsci zavjerenika kojih je, po Plutarhu, bilo oko 20.000. Zavjerenici koji su ostali u Rimu otkriveni su. Senat je usvojio smrtnu kaznu. Pogubljeni su svi zavjerenici, njih devet, a narod je obaviješten: “ŽIVJELI SU”. Tako se u Rimu oglašavala smrtna kazna.

Kao narodni tribun Katon je toliko uzdigao Ciceronove zasluge za ugušenu zavjeru, da ga je narod prozvao “Ocem otadžbine” (Pater patrie, Plutarh, str. 226). Ciceronovi protivnici nijesu zaboravili pogibiju devet zarobljenih zavjerenika, pa kada je Klodije bio izabran za tribuna podigao je tužbu protiv Cicerona, bez obzira na to što je Senat donio odluku o smrtnoj kazni. Zbog ove tužbe “cio viteški red se u Senatu preodjenuo u crno ruho”, a Senat je donio odluku da se nijedan državni posao ne može završiti bez prisustva Cicerona (Plutarh, str. 234). Klodije je izdejstvovao rješenje o njegovom progonstvu i naredio da se Ciceronu zabranjuje vatra i voda, zaklon do 500 milja daleko od Rima (Plutarh, str. 236). Međutim, Senat je donio odluku da se nijedan državni posao neće rješavati ukoliko se Ciceronu ne dozvoli da se vrati. Kako je za vrijeme Klodijeva tribunata došlo do velikih nemira i razbojništava u Rimu, Pompej je izdejstvovao da ga Narodna skupština protjera, a ubrzo je u neredima i ubijen. Nakon ovoga, kada se vratio u Rim, kazao je: “Italija me je na svojim ramenima u Rim unijela”.

Ciceron se trudio da izmiri Pompeja i Cezara, ali u tome nije uspio. Dvoumio se na čiju stranu da se opredijeli. U pismima prijateljima pisao je: “Pompej, doduše, ima častan i pravedan povod za rat, ali Cezar je nesumnjivo bolji državnik” (Plutarh, str. 241). Opredijelio se za Pompeja. Poslije jednog od poraza Pompejeve vojske, jedan od vojskovođa Nonije, govorio je da treba gajiti nadu za pobjedu, jer je u Pompejevom taboru ostalo sedam orlova. Ispred svake legije nošen je orao kao znak moći Rima. Ciceron mu je odgovorio: “Tvoja utjeha bila bi dobra kada bismo se borili sa čavkama”. Ciceronu je od strane Katona bilo ponuđeno vrhovno vojno vođstvo, koje je on odbio. Svojim grudima Katon ga je zaštitio da ne bude ubijen. Katon ga je otpratio do lađe za Brindizi. U Brindiziju se sreo sa Cezarom koji je sjahao sa konja, uzeo ga pod ruku, i dugo su u šetnji razgovarali. Povratkom u Rim Ciceron je iz zahvalnosti napisao esej panegirik “Pro Katon”. Cezar je odgovorio na ovaj esej svojim “Anti Katon”. U njemu je iznio pohvalu Katonu kao besjedniku, ali i ozbiljne primjedbe za odluku što se priklonio Pompeju. Ovaj primjer dva ugledna čovjeka različitih mišljenja po nekim pitanjima je izvanredan primjer kulture dijaloga neistomišljenika koji poštuju princip audiatur et altera pars (saslušaj i drugu stranu).

Nažalost, u vremenu u kojem živimo, vremenu podjela u Crnoj Gori, nedostaje nam kultura dijaloga političara, poslanika, članova Vlade. Zamjerka se može staviti i sredstvima javnog informisanja, koja ponekad znaju da povređuju pretpostavku nevinosti. Ona je temelj odbrane i postupka utvrđivanja pravde, pa je zato dužnost novinara, sredstava javnog informisanja da, prateći tok postupka - suđenja, istinito prenesu čitaocima i gledaocima sadržaj. Sve ostalo treba ostaviti čitaocu - gledaocu da sami donose zaključke. O postojanju krivičnog djela, izvršioca i obima njegove krivice govori samo pravosnažna sudska presuda.

Poslije Cezarovog ubistva u Senatu, povela se ozbiljna rasprava o izboru članova drugog trijumvirata. Kandidati su bili Oktavijan August, Mark Antonije i Lepida. Ciceron je u Senatu držao besjede protiv izbora Marka Antonija tvrdeći da je više vojnik nego državnik. Iz poštovanja prema Demostenu, objavljene besjede protiv Antonija nazvao je filipikama. Nakon izbora trijumvirata Mark Antonije je sačinio spisak proskripcija od 200 ljudi. Na prvom mjestu bilo je ime Marka Tulija Cicerona. Po tvrdnjama Plutarha, tri dana i tri noći Oktavijan se protivio da na spisku bude Ciceron. Kada su Antonije i Lepida žrtvovali svoje bliske rođake, žrtvovao je Oktavijan Cicerona. Plutarh je zapisao: “Tako u svom gnjevu i bjesnilu izgubiše svako ljudsko rasuđivanje i osjećanje, ili bolje rečeno, oni dokazaše da nema bješnje zvijeri od čovjeka kada se u njemu udruže strast i moć” (Plutarh, str. 251).

Ciceron se dao u bjekstvo prema obali. Kada je vidio da je pristigla potjera, naredio je nosačima da spuste nosiljku i isturio je glavu. Herenije, koji je predvodio potjeru, po naređenju Antonijevu, odsjekao mu je glavu i šake. Glava sa izbodenim jezikom i šakama izložena je na Forumu, na govornici. Ispravno je to Plutarh nazvao stravičnim zvjerstvom, no, Antonije je umislio da će na taj način ućutkati sve Rimljane, pristalice Ciceronove.

Prevario se, jer više od dva milenijuma Ciceron je prisutan kada se raspravlja o pravdi, zakonodavstvu, sudstvu. Ostavio je pravnoj civilizaciji i kulturi veliko nasleđe: Zakoni, Država, Filipike, Rasprave u Tuskulu, O dobru i zlu, Orator i dr. Ostalo je mnogo pravnih izreka koje se i danas koriste pri besjedama. Između mnogih izdvojiću: “Svi robujemo zakonima da bismo bili slobodni” (“Legibus idcirco omnes servimus, ut liberi esse possimus”).

Milovan Vitezović je u knjizi “Ispit kod profesora Miloša N. Đurića” za Cicerona napisao: “Kada je on govorio, ječao je Rim u katarzi od pročišćenja”.

Autor je advokat iz Podgorice

( Tomislav Š. Dedić )