Sve je prolazno - i ljubav, i pjesme, i život...

Promocija zbirke poezije “U prolazu” pjesnikinje Dušice Pajović biće upriličena sjutra u 18 časova, u Kulturno-informativnom centru “Zeta” u Golubovcima, u okviru ovogodišnje manifestacije Decembarska umjetnička scena DEUS 2021.

Pajović piše još od tinejdžerskih dana, bez obzira na sve druge životne okolnosti i obaveze. Dešavalo se nekada i da zastane, pa prođe vrijeme do novih stihova, ali nikada nije pisala na silu ili pod pritiskom, već je dozvoljavala sebi da uživa u umjetnosti i ljepoti pisane riječi, za koju kaže da je kao vještina jedinstvene igre, spoj stvarnosti i mašte, onoga što jeste i što može ili nikada i neće biti.

Dušica Pajović je članica Udruženja književnika Crne Gore, a pored zbirke “U prolazu” za sobom ima i knjige “Ranjena ptica”, “Ukradena mjesečina”, “Razgovor sa tišinom” i “U zemlji čuda”. Pjesme su joj zastupljene u zbornicima i panoramskim izborima. Knjiga “U prolazu” obuhvata između 110 i 120 pjesama koje se prostiru na oko 140 stranica. Pajović kaže da su joj prethodne zbirke bile kraće, a ova se jednostavno desila u takvom obimu. Poezija uvrštena u ovu zbirku nastajala je od 2015. godine, a najavljena je kao zbirka poezije za odrasle.

”Ne znam tačno kako je došlo do toga da se moja poezija predstavlja kao poezija za odrasle i zbog čega. Ono što ja mogu reći jeste da je moja poezija ljubavna i da pišem nekim ženskim pismom, makar tako kažu čitaoci i recenzenti. Pišem odavno, još od mladosti i tinejdžerske dobi, a za sobom, pored ozbiljne poezije ili kako kažu -poezije za odrasle, imam i jednu zbirku poezije za djecu koju sam objavila 1995. godine... Od 2015. do danas redovno pišem, odnosno u nekom kontinuitetu koji se razbije na par mjeseci i slično... Pišem kada to osjetim, nikada na silu”, priča Pajović na samom početku.

Na pitanje u čemu pronalazi motiv, pa i inspiraciju, kaže da ne bi mogla odrediti, ali ono što je na neki način determiniše je to što u svemu što vidi pronalazi nešto lijepo i inspirativno.

”Neki konkretan motiv ne bih znala da izdvojim. Poezija je za mene ispoljavanje mog slobodnog duha, kad pišem pjesmu kao da letim, to je nešto što je van stvarnosti, sadašnjosti i života, poput misli koje mogu biti i apstraktne, a postoje tek onda kada ih izgovorite ili zapišete. Volim tu igru riječima, ali ne bih umjela da opišem svoju poeziju”, ističe ona i dodaje da bez pisanja poezije ne bi mogla. To je njen svijet, ovaj u kojem živimo ili neki paralelni, ali u njemu se pronalazi i uživa.

”Poezija je neka nesvjesnost koja se svjesno zapisuje, nešto što se svojim bitisanjem suprotstavlja vremenu i zaboravu, nešto što može biti bukvalno ali i apstraktno, poput sna... Ima jedna lijepa izreka koja kaže “Kada život živimo, san snimo” i to je poezija za mene. Nekada je to i pružanje ruke nekome ili nečemu. Moje pjesme naiđu kao igra, kao dodir, kao sudbina, kao ženska ruka i dodir”, smatra Pajović.

Zbirku “U prolazu” na neki način je istovremeno prihvatila i kao prolaznu, poput života i svega u njemu, ali je njome ostavila trag, neizbrisiv njenim budućim čitaocima. Iako je jasno za šta se sve to “U prolazu” može vezati, ona objašnjava kako je izabrala ovaj naslov i otkriva da su joj pjesme, pak, drugačije i romantičnije u odnosu na ono što se na koricama može vidjeti.

”Dosadašnje zbirke su mi imale romantične nazive, pa je moj recenzent primijetio da bi to i ovoga puta bilo suvišno jer su pjesme unutar korica svakako romantične. Na njegov predlog sam izdvojila nekolika naslova, među kojima i ovaj ‘U prolazu’, a koji se njemu najviše dopao, jer govori mnogo. Znamo i sami, sve je prolazno, i ljubav, i pjesme, i život... Taj naslov mi se možda na samom početku nije dopadao, ali sada mi se baš dopada”, priznaje Pajović, i smatra da je lijepo legao knjizi...

”U svakom obliku stvaranja se krije ličnost, odnosno karakter, osobe koja stvara. U svakom vidu stvaralaštva krije se težnja stvaraoca za samim sobom, da (se) pronađe... I baš zato ‘U prolazu’ odgovara ovom mom načinu predstavljanja publici”, dodala je Pajović koja ističe da voli umjetnost u svakom obliku i vjeruje i osjeća da ona oplemenjuje čovjeka i društvo.

Nekada bi, kaže, voljela da umije kroz drugi medij da opiše ono što želi, vidi, osjeća, jer joj riječi prifali. Ali, vraća se poeziji. Ona ističe i da bez obzira na ono što se zove krajnjim rezultatom ili umjetničkim djelom - u zavisnosti od pojedinca koji u tome uživa, rad i njegovo tumačenje i značenje će svaki put će biti drugačiji, pa čak i od onoga što je “pisac želio da kaže”.

”Svaki vid umjetnosti gledam kao drugačiji, ali se svakom divim i poštujem. Zavidim slikarima zato što oni mogu da naslikaju ono što bih ja kazala riječima ili što pak ne bih umjela da iskažem pomoću njih. No, bez obzira na sve to, krajnji utisak je uvijek kod pojedinca koji konzumira tu umjetnost, u njegovoj impresiji nakon pročitane pjesme ili pogledanog djela. Svako će imati svoje tumačenje i svako stvara neku svoju poruku ili sliku onoga što je čuo, osjetio, vidio. Ono što je iznad svega toga je ljepota - ljepota umjetnosti. A posebno je lijepo kada nešto vrijedi i kada neko prepozna da to neko djelo zaslužuje da ostane zabilježeno”, poručuje Pajović.

Ipak, dodaje, čini joj se da poezija danas nije toliko zastupljena i poštovana među publikom, ali se nada i priželjkuje više različiti profila na promociji zbirke “U prolazu” u KIC-u “Zeta”, a posebno nakon odličnih reakcija publike u KIC-u “Budo Tomović” gdje se nedavno predstavila.

( Jelena Kontić )