Vrijeme izbora i razonode

Kada je o izborima riječ, Srbija se odmoriti ne može.

Četvrti put od 2012. godine, kada su naprednjaci osvojili vlast, građani će, najvjerovatnije u martu, opet vanredno, da biraju parlament. Uz predsjedničke izbore održane ove godine, to najbolje ilustruje zbog čega Aleksandar Vučić ne izlazi iz permanentne kampanje, dramatičnih najava i redovnih vanrednih obraćanja javnosti, uz visoku borbenu gotovost partije i medijskih kohorti. Kolone autobusa se spremaju, lov na izdajnike nije ni prestajao, a u januaru ide i povećanje plata i penzija, pa da se ne baci.

Prema Vučićevom objašnjenju, iz vrha partije za vanredne parlamentarne izbore su svi listom, samo se on koleba, pa je situacija „pola-pola“. Ovaj kod najbolje prepoznaje njegov koalicioni partner Ivica Dačić, koji voli da prvi saopšti vijest: „Biće izbora u martu, poznajem Vučića“.

I oni koji lično ne znaju predsjednika Srbije, već su navikli da njemu za vanredne izbore nijesu potrebni standardni politički razlozi, poput blokade u parlamentu ili pada kredibiliteta vlasti. Naprotiv, ovih dana je sam objavio novo istraživanje agencije IPSOS, prema kojem je njegova stranka na istorijskom maksimumu sa povjerenjem 55 odsto birača, a on još iznad toga. Niko od opozicije nije ni blizu dvocifrenoj brojci. Većina je oko linije cenzusa od 5 odsto. Lider SNS-a čak likuje: „Mogu da stanu u malo veći špajz“. Parlament bez problema donosi zakone, a imaju vremena i da, po konceptu ovdašnjih rijaliti programa (mnogo galame i psovki) analiziraju Vučićev indeks sa prosjekom od 9,44 na pravnom fakultetu, kojim pokušava da začepi usta svima što u njegovom okruženju prepoznaju plagijatore naučnih radova i kupljene diplome. Objašnjenje predsjednika Srbije da bi se novim izborima dobio miran i stabilan period, u kojem ne bi bilo važnih izbora do 2022. godine s obzirom na prvih pet godina njegove vladavine, izgleda najmanje vjerovatno.

Uprkos tim činjenicama i neuvijenim upozorenjima Zapada, koje je i ljetos dobijao kada je htio da spoji predsjedničke i parlamentarne izbore, o tome da je Srbiji dosta vanrednosti i da bi se trebalo fokusirati na evropski put, Vučić opet ozbiljno razmišlja o novom glasanju. Izuzmu li se njegovi pokušaji duhovitosti, početkom sedmice, kada je više kao domaćin nego kao gost u vjernom ružičastom TV ambijentu pregazio termin i gledanost zadrugara, objašnjavajući kako je to tražila opozicija i da on samo ispunjava njihove želje, očigledno je da su pred njim mnogo dublji i važniji motivi.

Prvi razlog je - Beograd. Bez obzira na objavljene ankete, on nije uvjeren u glatku pobjedu na izborima u glavnom gradu najavljenim za početak decembra. Politika kojom je, gradeći sopstvenu harizmu, saradnicima dozvolio da mogu do granice fikusa, sada mu se vraća, jer ne može da nađe adekvatno lice koje bi kao kandidat za gradonačelnika nosilo kampanju i pobijedilo. Pored političkih, tu ima i elemenata koji bi bolje objasnili psiholozi. Jer, pitanje je i koliko on želi takvu ličnost, koja bi, recimo, pobijedila bivšeg gradonačelnika Dragana Đilasa, od koga je sam Vučić dva puta poražen na gradskim izborima. Ni priča o isticanju tima, umjesto osobe, nije se naročito primila s obzirom da dolazi od partije i medijske podrške koja svakodnevno slavi kult ličnosti. Aktuelni gardonačelnik Siniša Mali je u odlasku, prema objavi samog Vučića, zbog afere u kojoj su maskirane osobe noću maltretirale ljude i rušile zgrade u priobalju Save, kako bi se ubrzao projekat Beograd na vodi.

Prvi juriš ovog SNS tima na Đilasa, optužbama da je zadužio grad 1,2 milijarde eura, a da su oni vratili pola milijarde, odbijen je tvrdnjom upravo Vučićevog Fiskalnog savjeta da je dug prije četiri godine bio 500 miliona, a da je vraćeno 100 miliona. Priča o velikom suficitu grada zbog domaćinskog poslovanja, srušila se objavljenom informacijom da je Vlada nedavno uplatila Beogradu ogroman novac, zbog „smanjenih prihoda“. Aktuelno rukovodstvo očigledno se prekombinovalo i otvaranjem velikog broja radova u centralnom dijelu grada. Zakrčene ulice izazvale su ogromno nezadovoljstvo građana. Postalo je jasno da je malo vjerovatno da će sve biti završeno i trijumfalno otvoreno uoči planiranih izbora, što bi moglo biti kažnjeno neraspoloženjem birača. Ideja da se ovi izbori spoje sa republičkim i da sva imena Vučić prekrije svojim, uprkos funkciji predsjednika svih građana, tako dobija smisao.

Drugi razlog je vezan za međunarodni faktor. Pored Kosova tu je i dosadašnja proklamovana politika neutralnosti, koja, kako se događaji ubrzavaju, postaje sve teže breme za Srbiju. Vučić i sam priznaje da su mu ovog mjeseca uvrtali ruku i Rusi i Amerikanci, a iz Brisela ga nešto nježnije upozoravali kako mora početi da usklađuje svoju spoljnu i bezbjednosnu politiku sa EU. Uz čudan poklon flote „migova“ kojima do polijetanja nedostaje 200 miliona eura, izaslanici Moskve podsjetili su Vučića ko to za njegov račun u vanrednim prilikama može staviti veto u Ujedinjenim nacijama, ali i zatražili da konačno takozvani ruski humanitarni centar u Nišu dobije diplomatski status. „Kako god odlučimo, pokajaćemo se“, rijetko je iskren bio predsjednik Srbije, nakon što je o istoj temi porazgovarao sa američkim izaslanikom Brajanom Hojtom Jijem. Iz Vašingtona mu je stiglo još gorkih pilula, prije svega objavom da SAD podržavaju teritorijalni integritet Kosova, pa se to očekuje i od ostalih. I od Srbije. Novi zahtjev stigao je tek što je ispunjen posljednji iz briselskog sporazuma, jer su Srbi zaposleni u pravosudnim organima na sjeveru Kosova, uz Vučićev pristanak, potpisali izjavu da prihvataju jurisdikciju Prištine.

Izbori, tako, mogu biti opravdanje za odlaganje novih teških odluka koje se već traže od Beograda. Nije nepoznato. Vučićev kolega Hašim Tači takav manevar je izveo ove godine, bježeči pred snažnim zahtjevom Brisela i Vašingtona, da se okonča demarkacija sa Crnom Gorom i formira zajednica srpskih opština. Nije ni prvi put da se politike Prištine i Beograda dopunjuju u opstrukciji, kad već nijesu spremne na ozbiljna i dugotrajna rješenja.

Parlamentarni izbori u Srbiji koštaju budžet oko 15 miliona eura. Stvarnu cijenu ovakve politike još se niko ne usuđuje da izračuna.

( Slavoljub Šćekić )