Pomorandža s ukusom krvi

Kraj osamdesetih, studentski dom na Karaburmi. Kroz prozor vidim Dunav i Pančevački most. Desno je stadion OFK Beograda. Silazim sa sedmog sprata, u domsku dvoranu koja je za dane filma pretvorena u bioskopsku salu. Te kasne jeseni već nekoliko dana gledam kultne filmove, neke po drugi put. Od „Imena ruže” do „Stalkera” svi su urađeni na osnovu književnih djela.

Sijedam u punoj sali. Te večeri je na redu “Paklena pomorandža”. Pošto sam već u sarajevskoj kinoteci odgledao nekoliko filmova Stenlija Kjubrika, od kojih je „Odiseja u svemiru“ u našim studentskim razgovorima poprimala mitske dimenzije, očekivao sam puno. Ali ne i to što mi se desilo. Posle filma sam bio i oduševljen i preneražen u isti mah. I to je trajalo danima. Film mi nije izlazio iz glave. Danas znam i zašto.

Filmski esej o nasilju

Kada neki film 50 godina posle svog nastanka još uvijek izaziva kontroverze, a ima kultni status, kada je decenijama bio zabranjen u nizu zemalja, a danas ga slave kao jedan od 100 najboljih filmova svih vremena, vrijedjelo bi se osvrnuti na taj fenomen. Otkako je premijerno prikazan u Njujorku 19. decembra 1971. Kjubrikov film „Paklena pomorandža“ (A Clockwork Orange) jeste ujedno i briljantan esej o šokantnoj isprepletenosti ljudskog nasilnog i estetskog poriva, kao i satira o granicama psihološkog kondicioniranja. Šta nam taj film govori danas kada je nasilje na filmu kao i rijalitijima ili na društvenim mrežama postalo sveprisutno?

Možda odgovori na ova pitanja leže u priči o nastanku filma.

Istoimeni roman Entonija Burdžesa je objavljen 1959. Izgleda da se pisac uplašio onoga što je napisao, jer je u originalnoj verziji postojalo poslednje poglavlje u kojem glavni junak Aleks doživljava pozitivan preobražaj. Ali to poglavlje je bilo toliko neuvjerljivo da ga je američki izdavač izostavio, Kjubrikova treća žena, njemačka glumica i slikarka Kristijana Harlan, pročitala je knjigu i nije mužu dala mira dok je i on nije poročitao. Kjubrik je ostavio zapis o tome da knjigu nije mogao da ispusti iz ruke: „Sve u njoj me je oduševilo: radnja, ideje, karakteri i, naravno, jezik. Priča svakako funkcioniše na više nivoa: politički, sociološki, filozofski ali prije svega na jednom fantastičnom psihološko-simboličnom nivou”.

Koliko smo nasilni?

Ukratko: glavni lik je Aleks, mladi sociopata, ubica i silovatelj voli Betovenovu muziku. On i njegovi droogs (drugovi) - Kjubrik koristi distopijski žargon iz budućnosti koji je prožet slovenskim riječima - proizvode ultraviolentnost, drogiraju se, nemaju moralne kočnice. London budućnosti je totalitaran - neke naznake ukazuju na lijevi totalitarizam, ali neke izjave ministara u filmu su jednoznačno desničarske, pa je poneki kritičar vrijeme filma označio kao „propali socijalizam” - u čemu bi stanovnici Balkana mogli prepoznati čuvenu „tranziciju”.

Nakon orgijastičkog nasilja koje uz zvuke Betovenove i Rosinijeve muzike na mnogim mjestima postiže efekat radikalnog muzičkog spota, Aleks biva uhvaćen i izabran za program prevaspitavanja putem bihevijorističkih metoda - pod jakim narkoticima, vezan za stolicu, nasilno otvorenih očiju, Aleks mora da gleda beskonačne scene nasilja i seksa. U njemu to izaziva duboku, traumatičnu averziju prema nasilju i golim ženama. Ministarstvo slavi njegovo „izlječenje” i pušta ga na slobodu. Ali kada Aleks susreće pisca čiju je ženu silovao i ubio, njega pisac za osvetu muči Betovenovom Devetom simfonijom, od koje Aleks užasnut bježi skačući kroz prozor. U bolnici shvata da je „izliječen” od „liječenja” jer mu opet prija da misli na nasilje i gole žene uz zvuke klasične muzike.

Džegerova nesuđena uloga

Još prije nego što je Stenli Kjubrik pročitao knjigu bilo je planirano da se film snimi na osnovu romana. Nesuđeni režiser je bio Ken Rasel, čovjek koji je do tada stekao glas kao filmski provokator koji se ne libi eksplicitnog seksa i nasilja u svojim filmovima. Mik Džeger, lider i pjevač Rolingstonsa izgledao je kao idealan glumac za ulogu Aleksa, i sam je bio zainteresovan. Međutim, producenti nisu mogli da se usaglase, finansiranje nije bilo obezbijeđeno, pa je Rasel odsutao. Tako su prava prešla u Kjubrikove ruke. Sigurno je Rasel zažalio što je priču pustio niz vodu, ali mu je utjeha sigurno bio svjetski uspjeh njegovog rok mjuzikla „Tomi“ neku godinu kasnije, koji je učinio članove benda Hu besmrtnim, ali i trasirao put u ekscentrične i smjelo režirane muzičke spotove.

Kjubrik se nije vratio Džegeru kao mogućem tumaču uloge Aleksa. Izabrao je glumca Malkoma Makdauela, jer ga je gledao u filmu „Ako” (If…) koji je snimljen 1968. - godine burnih studentskih protesta širom svijeta. Svojom subverzivnošću film je zabio prst u oko tadašnjem establišmentu, ali je 1969. osvojio Zlatnu palmu u Kanu. Kada je Makdauel upitao Kjubrika zašto je izabrao baš njega, režiser je odgovorio: „Vi umijete da isijavate inteligenciju na filmskom platnu“.

Za vrijeme snimanja Makdauel je jednom polomio rebra, zbog druge scene mu je povrijeđeno oko, ali se isplatilo - uloga njegovog života je sigurno bitno doprinijela tome da je ovaj glumac dobio i jednu zvijezdu na Holivudskoj stazi slavnih.

Tumačenja

Odmah nakon svjetske premijere u Njujorku i londonske premijere mjesec dana kasnije film je podijelio kritičare na one koji ga hvale i one koji ga kritikuju, odbijaju pa čak i ismijevaju. Do tada nije bio viđen do te mjere neljudski brutalan filmski junak. Kjubrik je rekao da Aleks „ne preduzima ništa da bi prevario samog sebe ili publiku o svojoj totalnoj korumpiranosti i zlu. On je personifikacija zla”. Dodao je da Aleks ima i apsolutno poželjne ljudske osobine - otvorenost, humor, inteligenciju, energiju. „To su atraktivne osobine koje on dijeli sa Ričardom III”, zaključio je Kjubrik. Režiser je mislio na jednog od najvećih negativnog junaka u istoriji književnosti kojeg je stvorio Šekspir u drami Ričard III. U dnevnom listu „Njujork tajms” osvanula je konstatacija da je film „briljantno i opasno djelo, ali je opasno na onaj način, na koji su to ponekad briljantne stvari”.

U drugim novinama kritičar Rodžer Ibert naziva film „ideološkim haosom”. U magazinu „Njujorker“ jedna od najvećih američkih filmskih kritičarki prošlog vijeka Polin Kejl film je nazvala pornografskim jer dehumanizuje žrtve i naglašava patnju protagonista. Ona je dodala da je Kjubrik uz sve to još i „loš pornograf”. Katolička štampa je film stavila na indeks umjetničkih djela koje dobar katolik ne smije da gleda.

Uprkos svemu tome, ili baš zbog toga, film je postigao ogroman uspjeh. U njega je uloženo 1,3 miliona dolara, a zaradio je 114 miliona dolara. U prvoj godini prikazivanja film je, na primjer, u Francuskoj vidjelo preko sedam i po miliona ljudi, po čemu je postao najgledaniji film te godine.

Britansko ukidanje „Paklene pomorandže”

I u Engleskoj, gdje je Kjubrik, inače rođeni Njujorčanin, živio, stvari su, uprkos polarizovanoj kritici, najprije išle svojim tokom. Međutim, marta 1972. državni tužilac je spomenuo „Paklenu pomorandžu” u slučaju četrnaestogodišnjeg tinejdžera koji je ubio svog školskog druga. Nešto posle toga jedan šesnaestogodišnjak je na smrt pretukao starijeg beskućnika, a potom izjavio da su mu drugovi pričali o filmu gdje se ista stvar dešava. Engleska senzacionalistička štampa je nanjušila krv. Kada je jedan tinejdžer silovao jednu ženu pjevušeći kao u filmu, krenula je lavina pripisivanja krivice filmu i Kjubriku lično. Porodica je dobijala prijetnje smrću, pred kućom su se okupljali demonstranti.

Na Kjubrikovo insistiranje, producent je povukao film iz britanskih bioskopa, i to djelo nije bilo prikazivano do Kjubrikove smrti 1999. Ipak, to nije bilo priznavanje krivice. Stenli Kjubrik je o svemu tome rekao: „Čini mi se da je pogrešan pristup, pokušavati da se umjetnosti pripiše odgovornost kao uzroku života. Umjetnost se sastoji od toga da preoblikuje život, ali ona niti stvara niti prouzrokuje život. Pripisati filmu snažne sugestivne kvalitete protivrječi naučno priznatom pogledu prema kojem ljudi i posle najdublje hipnoze u posthipnotičkom stanju nikada ne mogu biti dovedeni do toga da urade stvari koje protivrječe njihovoj prirodi”.

Britanski presedan se proširio po svijetu. U Irskoj je film bio zabranjen od 1973. do 2000. U Singapuru je prikazan tek 2011. U Južnoj Africi za vrijeme aparthejda publika ga nije vidjela do 1984. Vojna diktatura u Brazilu ga je držala pod zabranom do 1978.

Šta je pakleno u „Pomorandži”?

U romanu jedan od likova jeste pisac kojeg Aleks batinama pretvori u invalida i čiju ženu siluje. On u trenutku kada Aleks upada u kuću radi na projektu „Paklena pomorandža”. Tog detalja nema u filmu, Kjubrik je, budući da je bio izraziti perfekcionista, očito namjerno stvorio film u čijoj sadržini nema eksplicitne poveznice sa naslovom. To su mu, naravno, neki kritičari zamjerili.

O čemu govori „Paklena pomorandža”? Film je sa jedne strane dijete svog vremena. Američka bihevioristička psihologija je obećala metode „reprogramiranja” čovjekove psihe. „Paklena pomorandža” je satiričan odgovor na to obećanje koje, ukoliko se ispuni, može da posluži serijskom proizvođenju podanika u totalitarnim sistemima. S druge strane, to je film o nesputanom, tamnom, nasilnom čovjekovom porivu - o sklonosti ka nasilju. Psihijatar Aron Stern je smatrao da Aleks predstavlja čovjeka u njegovom prirodnom, nesvjesnom stanju. Aleksa „civilizuju“ i time prema ovom psihologu društvo, „liječeći” njegove porive pacijentu nameće neurozu kao „izlječenje”.

Filozofski gledano, film postavlja pitanje, da li je iznuđeno dobro ponašanje, koje ne dolazi iz slobodne volje, zaista dobro? Ima li dobra i zla bez slobodne volje?

Današnji svijet i Aleks u njemu

Koliko su se pojedini kritičari iz američkog mejnstrima, prevarili u procjeni značaja ovog filma pokazuje njegov nesumnjivi status kultnog umjetničkog djela u svim filmofilskim zajednicama svijeta. Osim toga, pitanja koja je film pokrenuo jesu danas, kada smo okruženi multimedijalnim virtuelnim nasiljem, još zaoštrenija. To je film koji je gledaocima iz sedamdesetih godina prošlog vijeka dolazio iz budućnosti.

Aleksovo nasilje, ma koliko izgledalo nemotivisano, proizvoljno, upravo zato je strašno. Društveno poželjne osobine - sklonost genijalnim djelima klasične muzike, kao odlika višeg sloja društva - i apsolutno nasilje kao odlika kriminalne ulice, isprepleteni su u jednoj ličnosti. To nas zbunjuje i demantuje našu predodžbu, bolje rečeno predrasudu, da ljudi koji slušaju Betovena ne mogu biti monstrumi. Da čudovišno ne može biti u nama.

Sajt koji prikuplja i sistematizuje filmske kritike „Rotte tomatoes” na osnovu 77 tekstova o filmu bilježi sljedeće: „Paklena pomorandža” je hladan, distopijski košmar sa jakim crnim humorom, koji nas potiče na razmišljanje”.

Londonski list „Gardijan” procjenjuje ovaj Kjubrikov film kao jedan od deset najboljih umjetničkih filmskih ostvarenja - u društvu je sa filmovima kao što su „Andrej Rubljov” Andreja Tarkovskog ili „Građanin Kejn” Orsona Velsa.

Šta bi radio Aleks u današnjem svijetu, pola vijeka od pojavljivanja na filmskom platnu? Čini mi se da je živahniji i prisutniji među nama nego ikad. Priključen na društvene mreže, on negdje u globalizovanom svijetu upravo snima sam sebe kako do krvi tuče vršnjaka, podlažući potom pod snimak u internetu muziku koja mu se sviđa. I niko se više ne čudi. Umorno je i naše zgražavanje. Planeta je u svojim ekstremnim oblicima odavno postala „Paklena pomorandža”. Lijepo nas je Kjubrik upozoravao.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )