Tito je volio Crnogorce

(Slobodan Vuković: “Crna Gora, Tito”, drugo izdanje, Savez Udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore)

Iz štampe je nedavno izišla knjiga “Crna Gora,Tito”, Slobodana Vukovića, crnogorskog novinara, publiciste i književnika koji je putopis kao književnu formu u Crnoj Gori oživio iz pepela poput feniksa.

No ovdje nije riječ o putopisu; ovo je svojevrsna hronika Josipa Broza Tita sa elementima biografije i epistolarne forme u kojoj je akcenat stavljen na Titove boravke u Crnoj Gori.

Na kompozicionom planu knjiiga se sastoji od uvodne riječi prof. dr Radovana Rodonjića i četrdeset četiri priče upotpunjene autentičnim fotografijama.

Funkcija fotogratije je dvojaka, jer fotografija s tačke gledišta novinarstva nudi brojne dokaze i rasvjetljava zaplet priče; s druge strane fotografija upotpunjuje tekst. Između fotografije i teksta postoje bitne razlike, a osnovna razlika je u mimetičkom smislu jer tekst funkcioniše ustaljenim znakovima tj. pismom, dok fotogratija samo pozajmljuje figure i boje određenom prostoru. Zahvaljući fotografiji u ovu knjigu se uvukla i epistolarna forma, tj. forma pisma, koja kao propratni element ima fotografiju.

U strukturi cijelog teksta nalazi se jedan lik, tj. ličnost Josipa Broza Tita. On je središnji element ovog književnog djela, nosilac zbivanja, pogleda i shvatanja. Njegovom ispoljavanju i iskazivanju podređeni su svi elementi djela. Ovoj Vukovićevoj knjizi pristupa se iz jednog novog ugla, onog ugla koji njegovoj literaturi ne traži prostor za umjetničku afirmaciju, već afirmaciju društvenog jedinstva političke stabilnosti unutar širokog nacionalnog korpusa. U ovoj knjizi umijetnost je ograničena, ona je, da tako kažem, stavljena pod kontrolu, a time se šalje poruka mladim ljudima unutar jednog nacionalnog korpusa da treba njegovati herojski i poučni model i tako uzdizati i veličati patriotska osjecanja i davati značaja nacionalnoj prošlosti. Ova Vukovićeva knjiga nije politikantska već patriotska.

Nijesam pripadala vremenu Titove vladavine, u jednu ruku na moju sreću, u drugu na moju žalost. Na sreću, jer je Tito ličnost koja je zajedno sa svojim narodom preživio rat, a ko još voli rat?

Čitajući ovu knigu, uvjerila da je Tito znao kako okupiti masu oko sebe. On široke narodne mase motiviše na oslobodenje zemlje od okupatora, a onda ih još snažnije motiviše na obnovu. Koliku je moć imao najbolje govore riječi američkog astronauta Nila Amstronga: “Tito je čovjek koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir”.

O Titu nije mogao, niti sad može pisati bilo ko; o njemu iskreno, čisto i slobodarski mogao je govoriti samo onaj ko je odgojen u duhu antifašizma i slobode, a Slobodan Vuković je to bio. Ovo nije kniga o idealnom vladaru. Ovdje čitamo i učimo našu slavnu herojsku prošlost. A, daje nam mogućnost da se sjetimo da je Crna Gora prije 143 godine na Berlinskom kongresu stekla nezavisnost, ali isto tako u ovoj knjizi čitamo da su Crnogorci 13. jula 1941. godine prvi u porobljenoj Evropi ustali, oživljavajući čojstvo i junaštvo borbom protiv fašizma, što je i sam Tito pepoznao: “Na ustanak narode srpski! Ugledajte se na Crnogorce, narod koji je ustao da odbaci okupatorski jaram”.

Tito je izuzetno cijenio Crnogorce. Zato kaže: “Mi na svim stranama vidimo ljude uzdignita čela i svijetlih očju, ponosne graditelje koji se osjećaju neimarima nove zemlje ...” (priča: Prva posjeta Crnoj Gori u slobodi). Dan ustanka kao da je Njegoš evocirao stihom: “Udar nađe iskru u kamenu” I tako se pridružismo velikim silama, jer sve one imaju: Dan nezavisnosti, Dan ujedinjenja, Dan Bastilje, a mi dobismo Dan ustanka. A da bismo nešto dobili, morali smo ustati. Tu harizmu crnogorskog naroda, tu borbenost, tu želju za svojom tradicijom, osjetio je Tito, a Slobodan Vuković zabilježio u pravo vrijeme.

U strukturnom smislu u ovoj knjizi pronalazimo elemente romana sa istorijskom osnovom i istinitim događajima, a sve je motivisano Titovim posjetama Crnoj Gori koju je posebno volio i cijenio, kao i njen slobodarski narod, u kome je vidio sve najbolje: Ili, kako kaže Omer iz priče “Omerova harmonika”, da je jedan dječak nakon rukovanja s Titom rekao: “Ovu ruku neću više prati”.

Volio je narod Tita, a kolika je bila Titova ljubav prema Crnoj Gori govori činjenica: “Bile su, ispred Bijelog dvora u Beogradu, postrojene delegacije pionira. Iz svih republika i pokrajina, a Tito reče: Idem prvo kod Crnogoraca”.

Iz knjige “Crna Gora, Tito”, saznajemo da je Tito bio veliki prijatelj umjetnika i razumio je slikarstvo i literaturu jako dobro. Na svoja putovanja vodio je pisce, Dobricu Ćosića, Miroslava Krležu, a sastajao se i s crnogorskim umjetnicima, Petrom Lubardom, Mihailom Lalićem, Milom Milunovićem, Vojom Stanićem, Lukom Tomanovićem, Acom Prijićem... Volio je kinematografiju, najviše ratne i kaubojske filmove. Koliko je bio veliki govori činjenica da je slavni glumac Ričard Barton kad je čuo da će igrati Tita u filmu Sutjeska otkazao sve druge obaveze.

Skoro sve gradove u Crnoj Gori Tito je posjetio ostavljajući za sobom poruke koje su se, uglavnom, realizovale pa i danas služe narodu, jer je on bio veliki graditelj.

U priči “U domu Brozovih” vlada harmonija i realnost bez obzira na Titovu veličinu. “Titove štafete” odišu gracioznošću. U noveli “Novom prugom do Bara” realizovane su Titove želje; zatim, iz priče “Nesuđena miločerska rezidencija” jasno isijava Titovo poštovanje naroda, jer nije dozvolio da se iseli dio stanovništva da bi se njemu sagradila rezidencija, iako mu je miločerska klima najviše odgovarala.

Dan Titove smrti bio je težak. To najbolje slika istaknuti crnogorski književnik, akademik Čedo Vuković: “Najednom nastupi teška tišina. Majke pozvaše djecu da se prestanu igrati. No, nije potamnio ovaj dan, ovaj 4. maj nad Jugoslavijom. Velike smrti neugaslo svijetle u vremenu. I odlaskom svojim - Tito dolazi...”

Zaista dolazi, jer se evo i danas sjećamo i pričamo o Titu i njegovim djelima.

(Autorka je profesorica književnosti)

( Adela Halilović )