A valjao im je Milo...

Svanuo je i taj dan. Ser Žile je raspisao svoj prvi (ako se ne varam) konkurs! Moralo je, eto, i to jednom da se desi (unatoč zloslutnim predviđanjima šačice nedobronamjernih da se to nikad neće desiti). Ako može Fika da raspiše konkurs - može vala i ser Žile - prvi među vitezovima!

Ser Žile je desna ruka gazda-Mitketova - a ujedno je i glavni državni arhitekt, odnosno generalni direktor Direktorata glavnog državnog arhitekte pri Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma (arhitekturica na stranu, za sad) - i upravo u tom svojstvu i u tom kapacitetu - ser Žile je preuzeo na svoja široka pleća ulogu Ovlašćenog lica Raspisivača (veliko “O”, veliko “R”) - fanfare molim: Međunarodnog, opšteg, jednostepenog i anonimnog Konkursa za idejno arhitektonsko rješenje objekta Državne revizorske institucije Crne Gore (u Podgorici).

”Cilj konkursa je”, veli prvi među nama, “izbor najkvalitetnijeg idejnog arhitektonskog rješenja objekta DRI CG...”.

Podsjetiću vas ipak da odrednica - javni objekti - pokriva objekte obrazovanja, kulture i fiskulture, zdravstva, te objekte radio i televizijske difuzije - i, naravno, opet fanfare: uprave. Nećemo, dakle, da gradimo bolnicu, školu, koncertnu dvoranu, stadion - što će nama još jedan stadion - gradićemo još jednu upravnu zgradu. Gradićemo, ako-Bog-da-a-daće, topli dom krovnoj instituciji crnogorske državne revizije - a svi znamo da je revizija kamen na kojem stoji naša borba neprestana protiv svakovrsnih društvenih zala i poroka (da ne nabrajam).

Dakle, nakon vrlo, vrlo letimičnog uvida u Raspis, konstatovao bih, bez dvoumljenja, da mi je za oko zapela tačka 11. koja kaže: “AUTORSKA PRAVA/ Raspisivač konkursa, nakon donošenja odluke Žirija, isplatom nagrada i otkupa, otkupljuje imovinska prava od autora nagrađenih i otkupljenih radova” - ili, drugim riječima, autor samim učešćem na konkursu potvrđuje da je voljan - u slučaju da poluči neku od predviđenih nagrada - da ustupi svoja autorska, odnosno imovinska prava Raspisivaču. Konkretno - gazda Mitketovom MEPPiU.

Dakle, lako se može desiti (u hipotetičkoj ravni) da bezdušni gazda Mitke otme čedo ustreptale vizije nekoj mladoj arhitektici - mnogo mladoj, mnogo slatkoj - mnogo mlađoj i mnogo slađoj od Kane u onom nevjerovatnom trenutku kada je Kanu pohodila vizija hotela o kojem danas Viki-Viki pjeva pjesmu - i da to čedo, taj produkt božanske vizije, bezdušno pretvori u... Pogledajte kroz prozor i biće vam odmah jasno čime to gazde zatrpavaju naš jadni prostor(čić).

I nemojte da poslije bude da vas nijesam upozorio. Nemojte da poslije kane suza iz oka preslatkoga...

Zaiskriše suze dvije, u očima preslatkijem,/ prošaraše munje strašne mikrokozmom nebeskijem/ Uzeše joj što je njeno, uzeše joj najsjajnije,/ al’ prvijenstva sladostrašće, njojzi mladoj san da snije,/ ne dadoše zlosrećnici,/ ne dadoše krvopije.

***

A pala je i Odluka o sufinansiranju projekata i programa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva - što umnogome doprinosi kreiranju atmosfere skladnog i sukladnog suživota na ovim našim nesrećnim prostorima - i učvršćuje nas u uvjerenju da gospođica Bratić (vrlo čvrsto) zna što radi.

Pomenuta Odluka je i svojevrsni ko-je-ko vodič kroz bespuća i tmine crnogorske kulture, odnosno umjetničkog stvaralaštva - u generalnom smislu naravno, čast izuzecima - i kao takva predstavlja interesantnije (manje sumorno) štivo od gazda Mitketovog i ser Žiletovog nesrećnog Raspisa. Barem za nijansu.

Nakon vrlo, vrlo letimičnog uvida u Odluku, konstatovao bih, bez dvoumljenja, da mi je za oko zapelo jedno ime: Jovan Nikoaidis. Naime, gospođica Bratić nije uzela u obzir to što je pomenuti Nikolaidis Jovan (svojevremeno, kao crnogorski pisac) ognjem i mačem razgonio zločinačke horde “srpskih klerofašista i srbijanskih nacionalsocijalista” na buljuke - kako sam reče na jednom mjestu - već mu je udijelila 500 eura (cijelih pet stotina eura, čovječe) - u ime bespovratne pomoći njegovom projektu naslovljenom jednostavno - Pripovijesti.

Braćale Srbi bi radije rekli - Pripovijetke - ali unatoč svemu, nema razloga da ne čestitamo Jovanu Nikolaidisu. Bravo Ćića majstore!

”Živim među podlacima i jadovima”, kliče Ćića, “intelektualcima kojima je predsjednik Milo Đukanović valjao kao malo ko. Mnogi njegovi danas preže, ćute, vire iz prikrajka, vagaju, tek šapuću, dok Milo Đukanović kreće u boj. Znam, vjerujem: On će bitku izvojevati, jer su usamljeni hrabri! Da sam kojim slučajem umro prije koju deceniju, znao ne bih da je među našim intelektualcima-prižmirepovima, toliko bijednika!”.

Bravo Ćića, bravo - klap, klap, klap - na mnogaja ljeta - gospođica Bratić i ja izuzetno cijenimo vaš rad - javi se Ćića slobodno ako ti još nešto zatreba itd.

***

Ukačih, u međuvremenu, da je dodijeljena i Nagrada Milčik - najradosnija nagrada u oblasti likovne umjetnosti koja se dodjeljuje u Crnoj Gori. Laureat je ovoga puta požnjeo simpatije internacionalnog žirija radom naslovljenim...

OK djeco, imamo dva bijela zida sobne, ili malo iznad sobne visine - upravno jedan na drugi - a na zidove je autor auto-lak-sprejem (in situ) nanio tekst sljedeće sadržine - IF A BOY CAN/ NOT BREAK YOUR HEART// YOUR BOSS MITKE CERTAINLY WILL.

Šalim se - na zidovima je autor auto lakom nanio tekst sljedeće sadržine - IF A BOY CAN/ NOT BREAK YOUR HEART// YOUR COUNT/RY CERTAINLY WILL - i sad se pitam da li mlad umjetnik - mnogo mlad, mnogo sladak - zna da nije kriv ni gazda Mitke, a nije kriva ni naša država (country) - slava joj i milost - krivi smo mi.

Opet se šalim, naravno - pitanje koje se nameće je zaravo sljedeće: u čemu bi se sastojala, ako pretpostavimo na trenutak da postoji, ta veza između našeg lomnog srca i naše, nama - njenim građanima - vrlo nenaklonjene države? I ko bi trebalo da preuzme odgovornost za takvo stanje stvari? Imamo li uopšte pravo da govorimo o tzv. pojedinačnoj odgovornosti?

Drugo pitanje bi bilo - kako bi se, što mislite, osjećao vrlo mlad i vrlo perspektivan umjetnik kada bi mu gospođica Bratić - ili ko već stoji iza institucije koja dodjeljuje Nagradu Milčik - otela rad - pozivajući se na puku činjenicu da je rad nagrađen - i prekrojila taj rad do neprepoznatljivosti? NOBODY CAN BRAKE YOUR HE/ART LIKE YOUR CHILD - na primjer.

***

A što se tiče zastave na podgoričkom Starom gradu - jednostavno nemam snage da odem tamo i provjerim da li je sa crvene pozadine sa zlaćahnim obrubom - poletjeo zlaćahni dvoglavi orao Crnojevića - ovječan krunom, sa žezlom i globus crucigerom u kandžama, te grbom Balšića na grudima.

Provjerite vi, molim vas, pa mi javite.

( Borislav Vukićević )