Ljuca: Crna Gora je mjesto nestvarnih lokacija za snimanje

Kultura može biti opasna kada postane instrument vlasti zarad forsiranja određene teme, kada se zloupotrebljava i kada umjetnici nisu autentični, već stvaraju ono za šta se ima para.

U taj pojam ulaze i jezik i tradicija, a samim tim utiče i na umjetnost, ali i otvara mnoga politička pitanja, objašnjava Nikola Ljuca.

Ljuca je beogradski reditelj, a posljednje njegovo ostvarenje je serija “Besa”. Djelovi serije koji su snimani u Crnoj Gori su bili pod njegovim budnim okom. Moto serije je “Porodica je sve”, ali tako kako kaže obično i biva kada se priča o mafiji - pravila unutar mafijaških organizacija se vezuju za porodične odnose.

”Mislim da je i termin porodica redefinisan u odnosu na ono što je nekada bio, tako da je to ono što je igra. Ja nemam ženu i djecu, ali svoje najbliže ljude sa kojima sam preko 10 godina blizak doživljavam porodicom - oni su meni porodica”, priča Ljuca za “Magazin”.

Na pitanje koliko smo se udaljili u današnje vrijeme od porodičnih vrijednosti, kaže da se “sve nekako mijenja”, ali da se uvijek mijenjalo.Italijanska, francuska, američka i japanska kinematografija, ali i neki konkretni reditelji su ga formirali, a stvara i crpi inspiraciju iz svoje sredine. Saglasan je i sa konstatacijom da njegovi filmovi “odskaču od drugih”, jer se oslanja više na strane autore, nego domaće.

On je svoje znanje sticao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a radio i u Njemačkoj, Holandiji, Grčkoj, BiH i Hrvatskoj.

Smatra da je umjetnost neodvojiva od politike i to objašnjava između ostalog i time da se određeni državni projekti snimaju “sumanutim novcem kako bi se snimilo nešto što odgovara trenutku”, ali da će se i suštinski zaboraviti i nestati.

”Jedno od remek-djela regiona bivše Juge je ‘Pre kiše’ Milča Mančovskog, a Makedonija je dala mnogo para za njegovo ostvarenje. Reditelj nije ponovio uspjeh, a film je i dalje bitan iako je rađen 1994. i danas je aktuelan. To jeste tad finansirala zemlja koja je tek dobila nezavisnost u odnosu na Jugoslaviju htjela da se pokaže svijetu. To jeste moć i diplomatska i ekonomska da se ti plasiraš, taj film je nominovan za Oskara, dobio je Zlatnog lava ‘95”, pojasnio je on.

Filmski centar Crne Gore gotovo najbolji u regionu

Ono što su prednosti Crne Goru su nestvarne lokacije koje ga oduševljavaju, kaže Ljuca kroz osmijeh.

Međutim, fale neki elementi kako bi snimanje filmova i serija na tom prostoru bilo bolje - razvijenija industrija (“za koju treba vrijeme”), profesionalizacija, ozbiljnija infrastruktura u filmu, tehnika, kadar koji je školovan…

”Na Cetinju su režija, dramaturgija i gluma i u tom smislu je super postavljeno, ali gdje su kamera, montaža i zvuk? Toga nema. Kada se to ovdje formira na ozbiljnijem nivou, kada ljudi koji se školuju u Cetinjskoj akademiji ne budu morali da zovu ljude iz Bosne, Srbije ili da rade sa polupriučenim ljudima, e onda će to biti pun pogodak”, smatra on, ali i dodaje da su koronavirus i političke promjene dosta toga promijenile.

Kako navodi, Crna Gora je tek skoro dobila institucije koje su tu da zaista podrže film, ali i da je Filmski centar - a postoji tek nekoliko godina - “od kako je formiran do skoro važio za najbolji Filmski centar u regionu”.

”Taj Filmski centar je bio apsolutno bolji nego u Srbiji, jer, uprkos tome što nema veći budžet, način na koji se novac raspoređivao i kako se bodovalo urađeno je po najvišim svjetskim standardima i u tom smislu je moderan”. Tu je i povraćaj novca koji je, kako kaže Ljuca, “Besa” dobila zato što je snimana u Crnoj Gori.

Kulturu serviraju mediji

Uz konstataciju da postoji medijska prezasićenost u svemu i da nam mediji serviraju kulturu, Ljuca ocjenjuje i da nam je ipak serviraju dobri i kvalitetni ljudi, a da ljudi koji su zanimljivi publici posjeduju neku posebnost i da “kakva god ona bila, moraš da je razumiješ i poštuješ”.

”Kao neko ko kreira i plasira sadržaj publici, isto tako kreiram ljude. Ako izvučem neke ljude, ja ih napravim. Mnogo glumaca postoji zato što ih u nekom trenutku neki reditelj stavi u neki film. Oni su to imali i prije, ali obično postoji neki film koji je razbio neku barijeru”, dodaje on.

Kulturu ipak, ističe Ljuca, kreiraju ljudi koji imaju sposobnosti, velike kvalitete, talenat i dar, a da li će oni to upotrijebiti za dobro ili loše je drugo pitanje.

Kod nas se, kako kaže, prepliću kultura i mediji, tačnije spojeni su.

”Imamo ljude koji su vrhunski umjetnici, koji su kreirali stvari u medijima, medijske slike nečeg, jer se kod nas vrhunski umjetnik angažuje da stvara nečiji imidž”, objašnjava on.

Ljudi ne razlikuju zabavu i umjetnost

Kultura na Balkanu i u razvijenijim zemljama, smatra Ljuca, razlikuje se na taj način što “mi usvajamo evropske modele”. Kao jedan od problema navodi i to što mnogo ljudi nisu zvanično pismeni i ne razlikuju zabavu i umjetnost.

”Ne razumiju da ono što je umjetnost može biti i zabavno, a ne znači da sve što je zabavno može biti umjetnost”.

Ipak, “fenomenalno je kada se to spoji”, smatra režiser, kada se napravi umjetnost koja je zabavna, ali i podsjeća da stvari koje su sada zabavne nisu bile ranije, pa i da neki ljudi imaju senzibilitet da djeluju u oba smjera.

Ljuca ocjenjuje da to ipak ovdje nije razvijeno, jer se ne odvaja dovoljno novca za te stvari.

”Filmska i televizijska umjetnost zapošljavaju mnogo ljudi, to nije nešto što može da se radi sa malo para da bi bilo na nekom nivou, da može da se takmiči s nečim što su razvijenije zemlje jer i ovde kada se spomene cifra nekog jeftinog domaćeg filma ljudi padaju u nesvijest - to su ogromne cifre.”

Kada čuje da neko sugeriše umjetnicima da “ulože svoje pare, vratiće im se”, odgovori da ipak treba imati tržište i jezik koji govori veliki broj ljudi kako bi mogao pričati o tom tržištu, ali i da zavisiš od državnog finansiranja.

”Ako govorimo o Crnoj Gori, šta može da se vrati od 600.000 stanovnika? Ta cifra je mjerilo za jak film, ali su ti filmovi gledani jer su ih ljudi pogledali više puta. Mi ne možemo pričati o velikom tržištu, jer zavisiš od finansiranja države koja ima odnos da je kultura nešto što njeguje identitet i da je to nešto što je neophodno, što je evropska tekovina koja je bitna. Za razliku od američke koja sve gleda tržišno, ali imaju jezičku dominaciju i njima je tržište cijeli svijet. Mi ne možemo tako da razmišljamo. Ja nisam protiv toga, samo moramo biti realni, gdje smo, ko smo, šta možemo, kakve su nam mogućnosti”, konstatuje Ljuca.

Filmovi reaguju na stvarnost

Da li publika filmove sa tematikom nasilja i kriminala glorifikuje, Ljuca ipak smatra da filmovi samo reaguju na stvarnost.

Uporedio je to sa devedestim godinama prošlog vijeka: “Za nas su te godine mrak mrakova, najteži period, ali za većinu zapadnog svijeta to je period blagostanja, pad Berlinskog zida, svijet se ponovo ujedinio, nema Hladnog rata, nema straha, zapadni svijet je tad bio u svom vrhuncu”..

Podsjeća i da je tada glavni žanr bila romantična komedija i apstraktni filmovi - “opsedaju nas vanzemaljci, godzile…”.

”Kada pogledamo špansku, skandinavsku ili rusku kinematografiju, to nije tako. To je nešto što je sad lokalno i moramo da razmislimo što je tako kako je. Šta je ono sa čim se ljudi lako identifikuju, lako vide, prepoznaju, prepoznaju kao neku istinu, kao nešto gdje mogu da se projektuju”.

Žanrovski veliki pomak vidi u filmu “Južni vetar”, jer je to “prvi put da nešto što je akcioni triler može kod nas da bude toliko popularan i gledan, jer to ovdje nije postojalo”.

”Kod nas su bile komedije i kostimirani filmovi, to je bilo visoko gledano, još ako je kombinacija ta dva - pun pogodak. Ovo je prvi put i to je velika promjena, tektonski poremećaj. Oni su se uvezali sa aktuelnom muzikom, popularan glumac i to je profunkcionisalo”, ističe Ljuca.

Ipak, film je vječan, ocjenjuje reditelj, iako je to najmlađa od svih umjetnosti. Filmovi se vrednuju kada prođe vrijeme, jer su neki bili “čudo neviđeno u tom trenutku i nestali su”, a neki se otkriju 10 godina kasnije.

”Sa nekim filmom provedeš dosta godina i on onda nije odraz samo jednog trenutka već se malo više tu stvari desi, ali vremena je opet malo više od trenutka. Film je spoj svega, jer ima likovnog, književnog, muzičkog i dramskog. To je jedan totalitet svih umjetnosti, prije filma je to bila opera koja se smatrala kao nešto što je najveći domet umjetnosti - što spaja sve to sad je film”, ističe Ljuca.

Ljudi su svjesni površnosti jer je znanje veće

Publika se i dalje iznenađuje i uči, ali i umjetnici uče sa njom. Svjesna je površnosti, jer su, smatra Ljuca, ljudi stekli znanje iz raznih oblasti. Ali, publika je i dosta neobična u tom pogledu, dodaje on.

To objašnjava posjećenošću u bioskopimau i statistikom ljudi koji isto djelo pogledaju na televiziji. “To dođe do ljudi koji možda nikad ne bi pogledali taj film”.

Ljudi su, smatra on, imali otpor prema domaćem filmu, a imao je i on sam kao mali, ali se sada “sve više gleda”. Ipak, često se podilazi publici, ali kada se želi samo to uraditi, “ti filmovi se zaborave sjutradan”.

Režija na prvom mjestu

Ljuca kaže da više voli da radi sa glumcima, iako je i psihoterapeut u edukaciji. To pojašnjava činjenicom da, kada se radi sa klijentima, trudiš se da nekome pomogneš, ali i da nije nikada “zalazio mnogo dublje” van nečeg što je u vezi sa umjetnošću i koučingom jer je prvenstveno reditelj.

Na radionicama sa mladima voli da koristi terapijske tehnike koje zna, a u Holandiji je radio na nekoliko akademija, gdje je koristio psihodramu u kontekstu umjetnosti i smatra da to može da pomogne, naročito u pozorištu.

Da gluma i umjetnost mogu da se povežu, objašnjavaiI slučajem “oca režije u Jugoslaviji” Hugom Klajnom. Klajn je prvobitno bio psihijatar i psihoanalitičar, osnovao je bolnicu za traume za partizane koji su prošli rat i to je “tako neviđeno progresivno”, radio je direktno sa Frojdovim učenicima, “faca na evropskom nivou, etika na najvišem nivou”. Prestao je da se bavi tim poslom kada se zaljubio u svoju pacijentkinju i shvatio da je prekršio kodeks, te da ne može više da se bavi tim poslom. Onda je osnovao akademiju za režiju, napisao udžbenike iz kojih se i dan-danas uči. “Kada spremaš prijemni, učiš iz njegovih udžbenika iz pedestih godina. Eto do koje mjere je on stigao”.

Inspiraciju pronalazi u ljudima sa kojima radi

Ljudima sa kojima počinje da radi na filmu Ljuca se najviše raduje i to su umjetnici koji ga inspirišu.

Teško i iscrpljujuće je kada si okružen ljudima “koje nisi htio i birao”, a da bi projekat uspio moraš biti okružen ljudima koji su “po tvojoj mjeri da bi zaista uživao u tome”.

”Jer sve drugo je protiv tebe. Malo vremena, malo para, teško je i ako nemaš dobru ekipu džaba ti sve. Zato je teško kada se priključiš projektu, odeš tamo gdje ti nisi sve formirao. Ali kada i u takvim uslovima uspiješ da formiraš da ti je super to je veliki uspjeh”.

Kada su u pitanju autorski projekti, Ljuci se “stalno ponavljaju isti glumci”. To su Miloš Timotijević, Milan Marić i Tamara Krcunović.

”To su ljudi sa kojima se družim i to su umjetnici koji mene inspirišu i u stvarima koje rade, a koje nemaju veze sa mnom. Zbližili smo se uz rad, jer nismo prvo bili prijatelji. Mi smo ljudi iz različitih generacija, ali se spajamo isključivo iz poštovanja umjetničkog, a zatim i ljudskog”.

Filmovi se ne stvaraju da “bi ti se neko divio”. Neke filmove, kako kaže Ljuca, nije volio ranije, ali ni mišljenja nisu fiksna.

”Neke velike filmove koji su veoma cijenjeni ja ne mogu da smislim, što ne znači da su oni loši; naprotiv ja samo ne mogu da ih smislim jer tako gledam na stvari. Zato kritike ne doživljavam lično. Jednom mi se čak desilo u društvu da ljudi koji kritikuju ne znaju da sam to ja. Pa još konstruišu neke teorije zavjere, a ti sjediš i slušaš, a taj neko nije svjestan da priča o tebi jer te zamišlja na drugi način. To je genijalno i veoma zabavno”, kaže beogradski reditelj.

Snimaće film “Požari” u Podgorici, sa domaćim glumcima

Ljuca ima u planu i snimanje filma “Požari” čija će se radnja dešavati u Podgorici.

”Film je po scenariju Jovane Bojović, profesorice na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Novac smo dobili od Filmskog centra Crne Gore, a sada se prijavljujemo za projekat. Sve je to ozibljnost kinematografije, korak po korak”, pojašnjava on.

Žanr filma će biti psihološka drama-triler, a kako je kazao, glumci će dominantno biti iz Crne Gore.

( Miljana Kljajić )